Pretraga: autor "Vesna Pažin" stranica 1 od 4

Foto: Pixabay

Ukinite reklame, dajte kulturu

Čak i sad, kad je čitav svijet u karanteni, u mnogim zemljama jedva da se nešto i proizvodi, radi i zarađuje, zabranjeno je družiti se, ali reklame ne prestaju. Ima li tomu lijeka, cjepiva čak? Zar se sami "vlasnici" tih reklama ne bi mogli odreći zakupljenog televizijskog vremena, dati ga, da tako kažem, u humanitarne svrhe, prepustiti javnim institucijama, urednicima kulture, koji će ga ispuniti spotovima klasične glazbe, jazza, rocka, snimkama koncerata, (kratkih) filmova, video izložbama, portretima i razgovorima s umjetnicima, znanstvenicima i drugim suvislim ljudima?

Dnevnik Diane Budisavljević (Foto: Havc.hr)

Težak je (ne)smisao

Budisavljević je za film bio neophodan i svjedok, siguran vodič za silazak i povratak iz pakla, netko tko ga je i preživio i nadživio: ona ih je našla četvero - Zorku Janjanin, Nadu Vlaisavljević, Milorada Jandrića i Živka Zelenbrza. Njihova sjećanja i komentari na lokacijama nekadašnjih logora za djecu u koje su ih, bez imena i prezimena, potrpali nakon što su im roditelji ubijeni ili deportirani u bliže ili dalje logore smrti, najdragocjeniji su dio filma, savršeno uzglobljeni s igranim dijelovima.

Foto: ytb-prtsc

Sinonimi iz nultog podneblja

Sinonimi Nadava Lapida autentično su remek-djelo, čitav univerzum daleko i od pamfleta i od žanrovskih naputaka. U Sinonimima ima svega - i izgubljenosti, i očaja, i ljutnje, i tuge, i zadovoljstva, i bratstva, i ljubavi, i radosti, ali nema beznađa ni ravnodušnosti, o preziru i cinizmu da se i ne govori. Posve suprotno olakim diskvalifikacijama nekih hrvatskih filmaša, Sinonimi nisu dokoni, samodopadni uradak o problemima “prvog svijeta”: prije bi se moglo reći kako nam to ostvarenje pristiže iz nultog, proto-podneblja, u kojem se puno izravnije, jasnije i bolnije vidi kamo ide ovaj naš zavrtloženi globus.

Foto: ytb-prtsc

Moj jutarnji smeh

Debitansko dugometražno igrano ostvarenje Marka Đorđevića jedno je od iznimno rijetkih koja su u stanju gledatelja u hipu izvući iz nepojmljivog užasa ljudskog izopačenja. Moj jutarnji smeh je film o Dejanu, tridesetogodišnjem muškarcu iz 21. stoljeća koji još nije imao seksualni odnos s djevojkom. U vremenu pornografije i maničnog seksualiziranja baš svega, u kojemu mašinerije ambicioznih (ne)moćnika svakodnevno smišljaju kako da (se) svi samo što više i brže "troše", Dejan je neka vrsta laičkog jurodivog, suvremenog Idiota, "teška dobričina" koja nema ni taštine ni sebičnosti, a kamo li "muškog ponosa". Najkraće, i najljepše rečeno: nesnađeni.

Foto: Scena Iz filma Bog postoji, ime joj je Petrunija

Bog postoji, ime joj je Petrunija

Slobodnih i snažnih žena nađe se i na Jugu Istoka, ime im može biti još neobičnije - Petrunija. I dok, bježeći valjda od industrije hibridnih heroja i supermašina, muški protagonisti i njihovi tvorci u ozbiljnim, art-filmovima, uglavnom ili treniraju svoje slabosti i zdvojnosti, ili sve više upadaju u žanr, da ne kažemo klišeje, ili se, pak, pod svaku cijenu pokušavaju oteti predvidljivosti te "eksperimentiraju" s već odavno izeksperimentiranim, sve je izglednije kako svijet ostaje na neobičnim ženama da, čak i kada to ne bi htjele, iznađu istinska rješenja za nagomilane stvarne (i) filmske probleme, odnosno da kreiraju neke nove priče.

Foto: Kino Europa

Samo periferija

Kada kažem Kino Europa, ne mislim samo na veliku i malu kino dvoranu, i ne mislim prvenstveno na njih: pod tim ponajprije podrazumijevam baš onaj, kao usput omalovažavani, "ugostiteljski objekt" u njihovu predvorju, koji je, nit' kafić nit' kavana, i bio pravi pravcati kulturni centar. Ništa, baš ništa neće se samo od sebe promijeniti nabolje kad prođe ljeto, kad se s brojnih, više ili manje živopisnih i uspješnih filmskih, glazbenih, kazališnih i inih festivala i odmora, Purgeri vrate na svoju bezličnu periferijinu periferiju i otkriju kako ona, eto, sad više nema niti jedan jedini kulturni centar.

Foto: Sadeh21

Izrael ima ples

Niti jedna druga umjetnost, već neko vrijeme, ne bilježi ni blizu takve proboje, takav razvoj, da ne kažemo napredak, ne pruža takve izazove i ne donosi takve uzlete kao što je to suvremeni ples. No, suvremeni ples koji dolazi iz Izraela ima jednu dodatnu dimenziju, koja umjetnosti (naizgled?) nije uvijek nužna, ali je iznimno dragocjena – dimenziju nezaustavljivog pokreta, talasa. Ima u sebi nešto toliko ljudsko, univerzalno, bitno.

Foto: Ronjenje - rituali u vodi

Islandske bebe i sretni prinčevi favela

Ima nešto na tom Islandu. Nešto dobro za ljude i filmove. Snorri na Islandu uči bebe roniti. Najlakše bi bilo reći kako Snorri uči bebe roniti, no, nije to dovoljno, a možda ni točno, jer, ne radi se o ronjenju onako kako ga obično shvaćamo – svladavanju jednog stranog elementa raznim novim tehnikama i pomagalima, nego prije o nečemu sasvim suprotnom: on pomaže malima i odraslima da ne zaborave vodu. Karamesinis pak postavlja grčke tragedije u Rio de Janeiru. U notornim favelama, grčki redatelj uspijeva barem neku osnovnoškolsku djecu zainteresirati za umjetnost.

Foto: Pope Francis, A man of his word

Bez cinizma i idolopoklonstva naciji

Wendersov Papa Franjo na ovogodišnjem Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma Beldocs - za one koji se mogu othrvati sektaško-plemenskim nazorima, idolopoklonstvu naciji ili pak (kroničnoj) bolesti cinizma.

Foto: Žena ide u rat

Žena ide u rat

Islandska Žena ide u rat Benedikta Erlingssona najbolji je film netom završenog, 47. beogradskog festa. Blizu-pedesetogodišnjakinja koja, kao voditeljica zbora, duh svakodnevno krijepi vrhunskom glazbom, tjelesnu pak kondiciju podiže po otočnim vrletima, bježanjem od bjelosvjetskih militarista - korporativista, politikanata i propagandista, koji ju gebelsovski pokušavaju proglasiti terorist(ic)om dok ih, rušenjem dalekovodne strujne mreže gigantskom rudnom eksploatatoru i zagađivaču, sprečava da sasvim neometano nastave uništavati Zemlju/otok i otočane.