Pretraga: autor "Vesna Pažin" stranica 3 od 3

ytb-prtsc

Dalibor Matanić: Zvizdan

Drugonagrađeni film kanskog paralelnog programa Un certain regard, svježe okićen sa čak šest pulskih Zlatnih Arena, prikazan na netom završenom Motovunu i najavljen za glavni program Sarajevo Film Festivala, u svemu je, osim možda u opusu svoga autora, zapravo vrlo prosječno, ili još bolje rečeno - mlako djelo.

matanic_2.jpg

Zvizdan u glavu

Bezobzirni cinizam hrvatskih "javnih" medijskih i kulturih ustanova, ako se to ustanovama, medijima i kulturom još uopće može i zvati, doista je nevjerojatan. Kao da su građani i javnost, kojima bi oni trebali, oprostite na avangardnom izrazu - služiti, zapravo njihovi najveći neprijatelji, pa ih, kad ih već ne mogu sasvim uništiti, budući da im od njih dolazi, kako su slijepo uvjereni - "za sve neophodan novac", u svakom slučaju moraju što više lagati, manipulirati, zaglupljivati, s/špinovati, praviti budalama, varati...

ivona_juka.jpg

Napokon! Imamo film!

Ti mene nosiš, film Ivone Juka, sjajno je ostvarenje. Sa svojom dva i pol sata dugom lirsko epskom dramom, trenutačno sama nosi čitavu hrvatsku kinematografiju, te se barem za neko vrijeme za nju više ne treba brinuti.

divljeprice.jpg

Divlje priče

Na prvi pogled, ima neke gotovo nevjerojatno bizarne sličnosti između nedavnog rušenja aviona Germanwingsa u francuskim Alpama i prve "epizode" "Divljih priča", filma Damiána Szifróna koji se još samo u ovaj petak i subotu (10. i 11. travnja) može vidjeti u zagrebačkom Kinu Europa.

Foto: ZagrebDox<br>

ZagrebDox - put od alternative do komercijale

Trebalo je neko vrijeme, ne baš ni tako dugo, da se potvrde sumnje kako preseljenje Zagrebačkog međunarodnog festivala dokumentarnog filma iz Studentskog centra u multipleks na Kaptolu nije bilo tek pitanje ove ili one dvorane, nego i same koncepcije festivala. S nezavisnih, aktivističkih i autorskih djela, Dox se pomjerio ka spektaklu i propagandi.

<em>Virpi Suutari: "Sjeverno od raja" <br></em><strong></strong>

Sedam veličanstvenih

Netom završeni, jedanaesti festival europskog dugometražnog dokumentarnog filma ponudio je, u redovito više nego pristojno popunjenoj velikoj dvorani Sava centra, vjernoj i zahvalnoj beogradskoj publici rijetki privilegij da tijekom tjedan dana svaki dan pogleda samo po jedan, u najmanju ruku (produkcijski) solidan cjelovečernji dokumentaristički uradak, te da, prema tom vrlo popularnom ali i vrlo specifičnom izboru utjecajnog danskog selektora Tue Steen Müllera nasluti "kuda ide ovaj svijet" (a s njim, uglavnom, i europska dokumentaristika te joj pripadajuća festivalistika).

Performer u ilegali

Ulay, rodonačelnik artivizma: "Danas autori uglavnom ponovno izvode stare performanse, što je smiješno. U šezdesetima i sedamdesetima, performansi su bili izvođeni da budu subverzivni, a ne da se prikazuju u galerijskim 'bijelim kockama'; radili smo ih u tada alternativnim prostorima, koji su danas postali trend u artističkom svijetu."

Ima li uopće više smisla pisati o zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti?

Doista, ima li se uopće zagrebačkim Muzejom suvremene umjetnosti, ili ljušturom koja je od njega preostala, još uvijek smisla baviti samo kako bi oni koji to već nisu, napokon shvatili koliko je, za sve, pa i za same "aktere", sasvim besmislen sav taj igrokaz javnosti, obrazovanja, kulture i sporta koji se u ovom gradu već i predugo izvodi?

Carlos Reygadas: "Poslije tame svjetlo"

Reygadasov film upućuje na osnovno suvremeno pitanje - ono o (ne)mogućnosti stvarnog braka. Ali ne ovog trenutačno popularnog, pravnog i LGBT-ovskog, nego baš onog "klasičnog" spoja žene i muškarca, u posljednje vrijeme paradoksalno ponovno sve više (društveno) obvezujućeg, te očito žuđenog čak i od onih navodno posve "nekonvencionalnih".