Pretraga: autor "Vesna Pažin" stranica 1 od 4

Dnevnik Diane Budisavljević (Foto: Havc.hr)

Težak je (ne)smisao

Budisavljević je za film bio neophodan i svjedok, siguran vodič za silazak i povratak iz pakla, netko tko ga je i preživio i nadživio: ona ih je našla četvero - Zorku Janjanin, Nadu Vlaisavljević, Milorada Jandrića i Živka Zelenbrza. Njihova sjećanja i komentari na lokacijama nekadašnjih logora za djecu u koje su ih, bez imena i prezimena, potrpali nakon što su im roditelji ubijeni ili deportirani u bliže ili dalje logore smrti, najdragocjeniji su dio filma, savršeno uzglobljeni s igranim dijelovima.

Foto: ytb-prtsc

Sinonimi iz nultog podneblja

Sinonimi Nadava Lapida autentično su remek-djelo, čitav univerzum daleko i od pamfleta i od žanrovskih naputaka. U Sinonimima ima svega - i izgubljenosti, i očaja, i ljutnje, i tuge, i zadovoljstva, i bratstva, i ljubavi, i radosti, ali nema beznađa ni ravnodušnosti, o preziru i cinizmu da se i ne govori. Posve suprotno olakim diskvalifikacijama nekih hrvatskih filmaša, Sinonimi nisu dokoni, samodopadni uradak o problemima “prvog svijeta”: prije bi se moglo reći kako nam to ostvarenje pristiže iz nultog, proto-podneblja, u kojem se puno izravnije, jasnije i bolnije vidi kamo ide ovaj naš zavrtloženi globus.

Foto: ytb-prtsc

Moj jutarnji smeh

Debitansko dugometražno igrano ostvarenje Marka Đorđevića jedno je od iznimno rijetkih koja su u stanju gledatelja u hipu izvući iz nepojmljivog užasa ljudskog izopačenja. Moj jutarnji smeh je film o Dejanu, tridesetogodišnjem muškarcu iz 21. stoljeća koji još nije imao seksualni odnos s djevojkom. U vremenu pornografije i maničnog seksualiziranja baš svega, u kojemu mašinerije ambicioznih (ne)moćnika svakodnevno smišljaju kako da (se) svi samo što više i brže "troše", Dejan je neka vrsta laičkog jurodivog, suvremenog Idiota, "teška dobričina" koja nema ni taštine ni sebičnosti, a kamo li "muškog ponosa". Najkraće, i najljepše rečeno: nesnađeni.

Foto: Scena Iz filma Bog postoji, ime joj je Petrunija

Bog postoji, ime joj je Petrunija

Slobodnih i snažnih žena nađe se i na Jugu Istoka, ime im može biti još neobičnije - Petrunija. I dok, bježeći valjda od industrije hibridnih heroja i supermašina, muški protagonisti i njihovi tvorci u ozbiljnim, art-filmovima, uglavnom ili treniraju svoje slabosti i zdvojnosti, ili sve više upadaju u žanr, da ne kažemo klišeje, ili se, pak, pod svaku cijenu pokušavaju oteti predvidljivosti te "eksperimentiraju" s već odavno izeksperimentiranim, sve je izglednije kako svijet ostaje na neobičnim ženama da, čak i kada to ne bi htjele, iznađu istinska rješenja za nagomilane stvarne (i) filmske probleme, odnosno da kreiraju neke nove priče.

Foto: Kino Europa

Samo periferija

Kada kažem Kino Europa, ne mislim samo na veliku i malu kino dvoranu, i ne mislim prvenstveno na njih: pod tim ponajprije podrazumijevam baš onaj, kao usput omalovažavani, "ugostiteljski objekt" u njihovu predvorju, koji je, nit' kafić nit' kavana, i bio pravi pravcati kulturni centar. Ništa, baš ništa neće se samo od sebe promijeniti nabolje kad prođe ljeto, kad se s brojnih, više ili manje živopisnih i uspješnih filmskih, glazbenih, kazališnih i inih festivala i odmora, Purgeri vrate na svoju bezličnu periferijinu periferiju i otkriju kako ona, eto, sad više nema niti jedan jedini kulturni centar.

Foto: Sadeh21

Izrael ima ples

Niti jedna druga umjetnost, već neko vrijeme, ne bilježi ni blizu takve proboje, takav razvoj, da ne kažemo napredak, ne pruža takve izazove i ne donosi takve uzlete kao što je to suvremeni ples. No, suvremeni ples koji dolazi iz Izraela ima jednu dodatnu dimenziju, koja umjetnosti (naizgled?) nije uvijek nužna, ali je iznimno dragocjena – dimenziju nezaustavljivog pokreta, talasa. Ima u sebi nešto toliko ljudsko, univerzalno, bitno.

Foto: Ronjenje - rituali u vodi

Islandske bebe i sretni prinčevi favela

Ima nešto na tom Islandu. Nešto dobro za ljude i filmove. Snorri na Islandu uči bebe roniti. Najlakše bi bilo reći kako Snorri uči bebe roniti, no, nije to dovoljno, a možda ni točno, jer, ne radi se o ronjenju onako kako ga obično shvaćamo – svladavanju jednog stranog elementa raznim novim tehnikama i pomagalima, nego prije o nečemu sasvim suprotnom: on pomaže malima i odraslima da ne zaborave vodu. Karamesinis pak postavlja grčke tragedije u Rio de Janeiru. U notornim favelama, grčki redatelj uspijeva barem neku osnovnoškolsku djecu zainteresirati za umjetnost.

Foto: Pope Francis, A man of his word

Bez cinizma i idolopoklonstva naciji

Wendersov Papa Franjo na ovogodišnjem Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma Beldocs - za one koji se mogu othrvati sektaško-plemenskim nazorima, idolopoklonstvu naciji ili pak (kroničnoj) bolesti cinizma.

Foto: Žena ide u rat

Žena ide u rat

Islandska Žena ide u rat Benedikta Erlingssona najbolji je film netom završenog, 47. beogradskog festa. Blizu-pedesetogodišnjakinja koja, kao voditeljica zbora, duh svakodnevno krijepi vrhunskom glazbom, tjelesnu pak kondiciju podiže po otočnim vrletima, bježanjem od bjelosvjetskih militarista - korporativista, politikanata i propagandista, koji ju gebelsovski pokušavaju proglasiti terorist(ic)om dok ih, rušenjem dalekovodne strujne mreže gigantskom rudnom eksploatatoru i zagađivaču, sprečava da sasvim neometano nastave uništavati Zemlju/otok i otočane.

opna_omerzo_rasol5.jpg

Sedam X neću

Pjesma, poruka, odluka...