S brodogradnjom trebali bismo podvući crtu i primijetiti da je borba za brodogradnju puno šira od borbe za jednu industriju – a onda i to da nitko nije do sada imao bolje argumente od brodograditelja, čije velike brojke same stoje u korist radništva, a čija se borba upravo zato može uzeti kao pars pro toto ("dio za cjelinu"), a ljudi se mogu poistovjetiti s brodograditeljima i s borbom za pravo na rad i pravo na normalan život od svojeg rada.

Radnici Uljanika, 3. maja i Brodotrogira kao i svih brodogradilišta u zemlji danas vode bitku koja nije samo bitka za njihova radna mjesta, već bitka protiv neoliberalnih EU politika koje već godinama sustavno štete svim ljudima u Hrvatskoj i urušavaju posljednje ostatke socijalne države. Zato radnici-brodograditelji predstavljaju zadnju liniju obrane. Ako pak svi u Hrvatskoj, radnici, nezaposleni, blokirani, iseljeni stanu uz brodograditelje, posljednju veliku homogenu i snažnu skupinu radnika, borba za brodogradnju može postati trenutak u kojem ćemo konačno svi zajedno reći – dosta!

Pogledamo li se iskreno u ogledalo, ne skrenemo li odmah pogled, mogli bi krizu Uljanika i 3. maja vidjeti kao priliku, znak, poziv, da još nije kasno, da promjena može doći još za naših života, da nam mladi požele ostati ovdje jer ih se tu cijeni. Mogli bi promijeniti svoj stav prema drugima, biti nježniji prema slabijima i tvrđi prema jačima od sebe. Na kraju sa svima biti na istoj razini.

Radnici Uljanika i 3. maja nastavljaju štrajk do ispunjena obećanja o isplati plaća.