Posljednjih sam mjesec dana provela u Bejrutu, a gotovo svaki od tih dana odlazila sam u Šatilu, novi/stari izbjeglički kamp. Razmišljajući kako sažeti iskustvo rada s izbjeglicama, ali i samog bivanja i druženja s ljudima u Šatili, zaključila sam kako je najiskrenije i najpoštenije iznijeti ga u fragmentima. Ono što mogu dati su ove bilješke, uhvaćeni trenutci, priče i promišljanja.

Izraelsko-francuski redatelj Eyal Sivan, gost 14. HRFF-a: Izrael je uspostavljen kao država Židova, što je čini rasističkom državom. Postoji razlika između države koja prakticira rasizam i rasističke države – u Izraelu imamo oboje. Koji je veliki problem Izraela? Problem je to što se moramo odreći nekih svojih privilegija. U pitanju je samo jedno – jesmo li spremni dijeliti moć ili ne. Čitavo vrijeme trubimo u stilu - dat ćemo prava, jednaka prava. Što to znači? Tko je taj koji daje prava? Mogu li Palestinci dati prava Izraelcima? Žene muškarcima?

Adonis, najveći arapski pjesnik današnjice i gost 22. Sa(n)jam knjige u Istri: "Rodio sam se u povijesti odgovora, i ti su odgovori religijski. U mojem je slučaju riječ o islamu, ali isto je i s kršćanstvom i judaizmom. To su religije odgovora, i to konačnih odgovora. Ti odgovori se brzo pretvaraju u zakone. Poezija je protiv svega toga. Govorim o arapskoj poeziji, ali slično je s poezijom svugdje. Arapska poezija rodila se u otporu prema religiji. Religija počiva na odgovorima, a poezija na pitanjima - bit čovjeka je u postavljanju pitanja."

Točno petnaest godina prošlo je od kada je američka vojska ušetala u Kabul. Dogodilo se to 13. studenog 2001. godine. Grad su noć prije počeli napuštati Talibani. Službeni razlozi američke invazije Afganistana bili su namjera da se uništi Al Kaida koja je bila kriva za terorističke napade 11. rujna 2001., te zbacivanje Talibana, koji su Al Kaidi osiguravali sklonište, s vlasti. Petnaest godina kasnije, rezultati američke invazije poprilično su porazni.

O situaciji u Jemenu govori Judith Brown, britanska aktivistica i humanitarna radnica, koja je pokrenula stranicu Yemen News Today, na kojoj se na dnevnoj bazi objavljuju vijesti iz Jemena na engleskom: "Situacija u Jemenu još je kompleksnija od rata u Siriji, a sve vodi daljnjoj eskalaciji."

"Ovo je moralna, a ne pozitivna nula", poruka je s prosvjeda protiv zatvaranja granica.

Sirija: Subotnje jutro donijelo je miris baruta, izgorene plastike i kože. Detonacija se začula preko cijelog grada, ali u ratnoj zoni rijetki su se osvrtali. U centru je život tekao normalno, koliko normalan može biti, za čovjeka koji je navikao na zvukove detonacija i na ruševine svuda oko sebe. Ali patetična izreka "živjeti se mora" ovdje dobiva puni smisao. Da. Živjeti se uvijek i nekako mora, valjda je usađeno u gene. Tako i u Homsu, uz Alepo, jednom od najdevastiranijih gradova u sirijskom građanskom ratu.

Glavni libanonski grad podijeljen je na istočni (kršćanski) i zapadni (muslimanski) dio, ali više od svega prisutna je podjela na južni Bejrut (Dahieh) naspram ostatka grada u kojem se odvija kontinuirana opresija Šijita i Palestinaca. U Libanonu je trenutno više od milijun Sirijaca, od kojih mnogi borave u Bejrutu. Na njih su se lokalci već navikli, kao što smo se i mi u Hrvatskoj navikli na ljude koji kopaju po kontejnerima i preživljavaju od skupljanja boca.

Zapad je toliko navikao da napada arapske zemlje i Francuska se toliko navikla da šalje svoje vojnike i avione u Afriku i na Bliski Istok da pucaju i bombardiraju one koje smatra svojim neprijateljima - da smo tek kad su muslimani počeli napadati zapadne gradove odjednom objavili da smo "u ratu".

Ukoliko je ISIL samo projekt stvaranja nacionalne države, onda svako ratovanje protiv te strukture ima potencijal da samo još više očvrsne "identitet" onih koji se osjećaju njegovim pripadnicima: "Zapad" i ISIL se nalaze u, Gramscijevim rečnikom rečeno, "pozicionom sukobu" iz čijeg trajanja i jedni i drugi profitiraju.