Sirija: Subotnje jutro donijelo je miris baruta, izgorene plastike i kože. Detonacija se začula preko cijelog grada, ali u ratnoj zoni rijetki su se osvrtali. U centru je život tekao normalno, koliko normalan može biti, za čovjeka koji je navikao na zvukove detonacija i na ruševine svuda oko sebe. Ali patetična izreka "živjeti se mora" ovdje dobiva puni smisao. Da. Živjeti se uvijek i nekako mora, valjda je usađeno u gene. Tako i u Homsu, uz Alepo, jednom od najdevastiranijih gradova u sirijskom građanskom ratu.

Glavni libanonski grad podijeljen je na istočni (kršćanski) i zapadni (muslimanski) dio, ali više od svega prisutna je podjela na južni Bejrut (Dahieh) naspram ostatka grada u kojem se odvija kontinuirana opresija Šijita i Palestinaca. U Libanonu je trenutno više od milijun Sirijaca, od kojih mnogi borave u Bejrutu. Na njih su se lokalci već navikli, kao što smo se i mi u Hrvatskoj navikli na ljude koji kopaju po kontejnerima i preživljavaju od skupljanja boca.

Zapad je toliko navikao da napada arapske zemlje i Francuska se toliko navikla da šalje svoje vojnike i avione u Afriku i na Bliski Istok da pucaju i bombardiraju one koje smatra svojim neprijateljima - da smo tek kad su muslimani počeli napadati zapadne gradove odjednom objavili da smo "u ratu".

Ukoliko je ISIL samo projekt stvaranja nacionalne države, onda svako ratovanje protiv te strukture ima potencijal da samo još više očvrsne "identitet" onih koji se osjećaju njegovim pripadnicima: "Zapad" i ISIL se nalaze u, Gramscijevim rečnikom rečeno, "pozicionom sukobu" iz čijeg trajanja i jedni i drugi profitiraju.

Odluka o pooštravanju kriterija za ulazak izbjeglica, prolazak samo osoba iz Sirije, Afganistana i Iraka te zaustavljanje izbjeglica koji ne dolaze iz ratom zahvaćenih zemalja predstavlja vrlo ozbiljan udarac na vladavinu prava te ljude koji su potrazi za sigurnim utočištem dovodi u nesigurnu poziciju, ističu iz Inicijative Dobrodošli.

Jemen uglavnom poznajemo kroz prizmu rata i sukoba. Drugu stranu Jemena i ljepote koje treba sačuvati donose fotografije Jonathona Collinsa.

Danas je dvanaesta godišnjica smrti Edwarda Saida (1. studenog 1935. – 25. rujna 2003). Upravo ga u ovom trenutku zazivaju mnogi, da udijeli kakvu mudrost, pozove na humanizam. Saida nažalost ne možemo prizvati iz mrtvih, ali možemo zamisliti kako bi bilo da postoji ta mogućnost. O izbjegličkoj krizi, relevantnosti orijentalizma, sukobu civilizacija i arapskoj književnosti popričali smo s jednim od najvećih intelektualaca našeg vremena - dame i gospodo, Edward Said.

Više od 13 milijuna djece ne ide u školu ove godine zbog sukoba koji haraju u nekoliko zemalja Bliskog istoka, po UNICEF-u, koji žali zbog katastrofalnog stanja.

Robert Kozma, aktivist beogradske Grupe 484 koja se bavi pružanjem pomoći izbjeglicama: "Svi su šokirani jer je vlast je shvatila da u ovoj situaciji moraju ispasti good guy. To ide po principu - u sjajnoj smo poziciji jer izbjeglice ne žele ostati kod nas, pa 'ajmo biti gostoprimljivi. Odnos prema izbjeglicama i migrantima zapravo je vrlo autoritaran, ne radi se na tome da se predstavi te ljude, da se javnost upozna s njihovim problemima."

Razumiju li glavešine evropskog kalifata da sadašnjim držanjem kompromitiraju savjest Evrope u vezi nacionalističkih pogroma i istrebljenja na njenom tlu u recentnoj prošlosti? I to toliko da je dopušteno sumnjati da gaje empatiju prema, recimo, Židovima samo zato što njih u mnogim evropskim zemljama praktički više nema.