Prošli je mjesec objavljena monografija Borovo u štrajku: Rad u tranziciji 1987.-1991. autor(ic)a Jasne Račić, Snježane Ivčić i Svena Cveka. "Borovo nikada nije bilo samo proizvođač gume i obuće, već važan temelj društvenoga razvoja vukovarskoga kraja. Uspostava nove normalnosti u Vukovaru bio je proces oblikovan silom, kao i u slučaju mnogih drugih gradova čije iskustvo nije podržavalo nacionalne povijesti. U kolektivnoj memoriji je ostalo samo sjećanje na ekonomsku krizu, a mi smo otkrili brojke koje govore o masovnoj mobilizaciji radnika koji krajem 1980-ih žele očuvati svoja prava i način života izgrađivan desetljećima", govore nam autori.

Zeina Halabi, selektorica Revije malih književnosti posvećene Egiptu: "Lik intelektualca kojeg sam zamislila u svom ranijem radu o žalovanju i melankoliji u književnosti odjednom je postao dio problema: intelektualcima je bilo previše ugodno oko moći. U kontekstu preokreta koji su izazvali ustanci iz 2011., intelektualac više nije bio agent koji kritizira govoreći istinu moćnima, već neki jalov lik, sam po sebi predmet kritike. Nedavnim se ustancima u Alžiru, Libanonu i Iraku nastavlja ta kritika. Ponovno su skrenuli pozornost s intelektualaca kao pokretača promjena na intelektualce kao puke promatrače, ako ne i suučesnike režima."

"Handkeova književnost isprepletena je s ustrajnom podrškom Miloševićevom režimu koji je pokrenuo ratove čije razorne posljedice osjećamo i danas. Autorovo negiranje masovnih zločina, idolopoklonstvo prema tiraninu i prijezir prema žrtvama agresije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ugrađeni su i u njegov književni opus i ne mogu se sagledati odvojeno kod dodjele nagrade", stoji u priopćenju Hrvatskog PEN-a.

Dimenzija mirne reintegracije koja se odnosi na reintegraciju ljudi i uspostavu međuetničkog pomirenja ipak nije bila uspješna. Pritom su nedovoljne, iako hvalevrijedne, akcije po hrvatskoj periferiji primarno humanitarnog karaktera i u kojima se stavlja naglasak na ljude, jer depolitiziraju problematične i teške uvjete u kojima živi stanovništvo tih krajeva. Svi mi, pripadnici_e većine, trebamo ići u područja naseljena srpskom populacijom - u Istočnoj Slavoniji, Baranji, Zapadnom Srijemu, Baniji, Kordunu, dalmatinskom zaleđu ili Lici. Trebamo saznati kako možemo biti od pomoći. To je to nešto što trebaju raditi oni koji imaju više moći, sigurnosti i mogućnosti.

Jedno je normalizacija odnosa, a drugo pomirenje. Pomirenje nastupa kad nam rat postane mrzak, ali ono pravo ogađen, kad nas ne bude stah pričati kako smo loši bili jedni prema drugima, krali od susjeda, šutili kada ih se deložiralo, okretali glavu, brzo se prebacili iz Partije u Partiju 2.0, dijelova vlastite prošlosti se odrekli, u Crkvi pragmatično krstili, zastavama novim na svadbama mahali. Sad smo samo taoci, suradnici sustava svaki put kada kažemo nadnevak, a ne datum, kada pristajemo na nametnute rituale, novogovor, lažne svetinje i kriminalce na vlasti i blizu nje, kad smo fini i kulturni prema lažima o Jasenovcu i dječjim prihvatilištima u Sisku.

Za vrijeme rata važnu ulogu igrala je domoljubna muzika, ali postojali su i disonatni tonovi. Rimtutituki osnivaju članovi bendova Ekatarina Velika, Električni orgazam i Partibrejkersi. Rade ulične akcije i prosvjede, u otvorenom kamionu kruže Beogradom puštajući pjesme i protiveći se ratu. Organizira se koncert SOS Mir ili Ne računajte na nas koji je okupio 50.000 ljudi u centru Beograda. Na okvire domoljublja nisu pristajali ni KUD Idijoti, vrlo nepoželjna pojava u Hrvatskoj 90-ih. Njihov antifašizam i socijalna osjetljivost slali su jasne političke poruke u vrijeme rata i bezumlja, slične onoj Ramba Amadeusa - "jebem vam sve, jebem vam rat".

Nakon gotovo pola stoljeća postojanja, Mostarski Teatar Mladih suočava se s mogućim prestankom rada. Osnivač Mostarskog teatra mladih Sead Đulić: "U gradu u kojem je sve, ili hrvatsko ili bošnjačko, te ponešto srpsko, jako je važno da ima nešto što je i imenom mostarsko, gradsko, građansko. Ovdje se mora pripadati 'svom narodu' da bi postojao. Grad čije ime imamo u nazivu i pronosimo širom planete mora uvažiti da postojimo i shodno zakonskoj regulativi uvrstiti nas u neki od oblika finansiranja. Opstrukcija našeg rada dešava se u gradu koji je ušao u uži izbor za Evropsku prijestolnicu kulture 2024. godine. Najtrofejniji smo teatar u gradu, ali nema nas pomenutih u toj aplikaciji, nema nas u nijednom dokumentu grada koji tretira kulturu, za ovdašnju vlast ne postojimo."

H-Alter je primio pismo planinara koji je u subotu svjedočio nasilju nad izbjeglicama na Risnjaku. Pismo prenosimo u cijelosti. "U domu sam ugledao automatsku pušku na stolu i specijalce kako razgovaraju s upraviteljicom. Oko 23 sata, došle su i izbjeglice. Tražili su vode. Specijalci su izjurili van, počeli ih odmah mlatiti, a jedan od (ili više) policajaca počeo je pucati, direkt iznad njihovih glava. U situaciji kad s jedne strane imaš ljude koji pitaju za vodu, a s druge one koji na to odgovaraju pucnjavom i pendrecima, uz većinsko odobravanje ostalih, stvarno se moraš zapitati jesi li na strani ljudi, ili na strani zvijeri".

Na javni novac čilo maršira cijela armija "ratnika" naknadnog pamćenja.

"Veliki Hrvati/ice" - oni što su debelo unovčili svoje "domoljublje, vjeru i ratni put".