Članci tagirani sa: poezija stranica 3 od 5

Za Zagreb je karakteristično ono marginalno

Foto: Sonja Tarokić
Makroorganizmi su prva pjesnička zbirka Bojana Krištofića. "Nije čudo što mi je Novi Zagreb potaknuo inspiraciju i 'natjerao me' na poetsko pisanje. Naposljetku, konačni demijurg Zagreba je Sava, rijeka koja ovdje nije nimalo glamurozna i presijeca svojevrsni 'brisani prostor' s kojim gradske vlasti već desetljećima ne znaju što bi, a divan je upravo takav kakav jest: bez ikakve 'svrhe' doli one jedine važne, koju mu daju sami građani. I sve to s minimalnom 'infrastrukturom'. Pametnim ljudima to bi trebalo nešto govoriti, a meni je poslužilo kao ishodište knjige", govori.

Divljaštvo neće stati samo od sebe

Foto: Ivan Došen
"U svom tom ludilu ohrabrujuće je koliko je ljudi zapravo spremno stati iza dnevnika jedne žrtve zločinačkog režima i koliko će zapravo ljudi imati taj Dnevnik u obveznoj kućnoj lektiri. Znam da to nije dovoljno, jer ne mogu se teško stečene civilizacijske vrijednosti njegovati samo unutar famozna 'četiri zida' niti ovisiti o hiru pojedinca. One se podrazumijevaju, ne dovode se u pitanje, zdrava država ih ne dovodi u pitanje, čuva ih zakonima i Ustavom, a ako ipak dovodi, znak je da imamo ozbiljnih problema", govori Davor Ivankovac, jedan od najnagrađivanijih pjesnika mlađe generacije.

Sedam X neću

opna_omerzo_rasol5.jpg
Pjesma, poruka, odluka...

Iz kaveza, čovjek te voli

Behruz Boochani (Foto: Hoda Afshar)
"Ne sramimo se svojih golih tijela. Naše meso i kosti naš su politički i filozofski manifest. Naša gola tijela objekt su vaših političkih igara godinama. Uskoro će ovi goli životi razbiti vaše strukture moći, razotkrivajući vaše nasilje", piše Behruz Boochani, Kurd iz Irana, novinar i pjesnik. Boochani je već šest godina zatočen na otoku Manus jer je pokušao ući u Australiju preko mora. Ovih dana dobio je australsku nagradu za književnost, za knjigu No Friend But the Mountains, koju je u zatočeništvu čitavu napisao na mobitelu i putem poruka na WhatsAppu slao prevoditelju.

Ovo nije natjecanje, već vrata u zahvalnost

<p>Mary Oliver (Fotografija: Molly Malone Cook)</p>
Umrla je Mary Oliver, voljena američka pjesnikinja. Ona koja nas je podsjećala da sve prolazi i da upravo zbog toga trebamo biti velikodušni, topli, obzirni, otvoreni. Ona koja je iz svake teškoće izranjala naizgled lako i koja je u stoljeću intelektualnog cinizma pisala jednostavno i nepretenciozno, o šumama, zori, grahu i mravima. Ona vječno znatiželjna, koja je o smrti pisala: "Želim izaći kroz vrata puna znatiželje, pitajući se: kakva će biti ta koliba tame?"

Kako je moguće, nakon Auschwitza, ne pisati poeziju?

poeta.png
Andrijana Kos-Lajtman: "Riječ je, dakako, o glasovitoj Adornovoj rečenici – koja se nerijetko pogrešno interpretira – da je poslije Auschwitza nemoguće pisati poeziju. Nije mi bila namjera polemizirati s Adornom, prije, možda, s tim olakim i doslovnim tumačenjima. Ne mislim da poezija (ili umjetnost uopće) išta treba, osim biti autentična i osviještena. Pod autentičnošću mislim na autentičan, istinski poriv iz kojega niče, a pod osviještenoću na svijest o materijalu od kojega nastaje."

Prvo ovozimsko izdanje festivala 50 Poems for Snow održano u Delnicama

Foto: 50 Poems for Snow
Prvo ovozimsko izdanje pjesničkog festivala 50 Poems for Snow održano je 20. studenoga u Delnicama, a pjesme su čitali maturanti Doris Bilokapić i Ivan Janeš te gradonačelnik Delnica Ivica Knežević. Pjesme Nicanora Parre čitala je Ivona Rački. Festival se u Delnicama održao drugu zimu za redom, u organizaciji Jasminke Lisac, Branke Mihaljević i Koraljke Renier-Valinčić iz Srednje škole Delnice.

Zbog sustava gubimo svi

Foto: Stihovnica
Razlog zašto sustav, a time i tržište, nije posloženo leži u institucijama.

Palestinski dnevnici: sutra ćemo voljeti život

Foto: Lidija Čulo
Vidjela sam ga na slikama nebrojeno puta, znala mu dimenzije na papiru. No, tek kad sam idućeg jutra stala pred osam metara visok ''zid apartheida'', kako ga Palestinci nazivaju, osjetila sam vlastitu nebitnost spram te mase. Čak i izraelski doseljenici na Zapadnoj obali mrze zid, strahujući da će ih ostaviti s druge strane "Velikog Izraela". Ni tri minute hoda od zida stoji Jacir Palace, najveći betlehemski hotel koji s razlogom nosi svojih 5 zvjezdica i naziv palača. Ovdje se velik dio akademskih rasprava o izbjeglicama može baciti točno tamo uz zid, na neslužbeno odlagalište smeća.