Članci tagirani sa: putopis stranica 1 od 1

Budućnost, riječ koja je nešto značila

Foto: Matea Grgurinović
Krećemo prema prvom gradu u Uzbekistanu. Do Hive je teže doći nego do Buhare, Samarkanda i Taškenta. Ali vrijedna je svakog sata truckanja u vlaku i na prašnjavoj cesti. Stara 2.500 godina i sa samo 40.000 stanovnika vrhunac je ljepote drevne islamske arhitekture, muzej pod otvorenim nebom. Taškent pak spaja uzbečki orijentalizam i sovjetski modernitet. Jedna od najpoznatijih građevina sigurno je hotel Uzbekistan, sagrađen u centru grada. Gigant u kojem su nekada odsjedale zvijezde poput Federica Fellinija i Marcella Mastroiannija danas se opisuje rečenicama poput "zidovi koji se raspadaju i kanalizacija koja ne radi".

O granicama, vlakovima i ljudima

Foto: Matea Grgurinović
Granice. Koliko prijeđenih? Uvijek previše. Samo na ovom putu šest: kinesko-ruska, rusko-kazaška, kazaško-uzbečka, uzbečko-kirgistanska i kirgistansko-kazaška. Vlakovi su jedna od najljepših stvari na svijetu, a Rusi su definitivno ljudi vlakova. Čim se sjedne u vlak, skidaju se čizme i oblače papuče (tapočke) za vlak, kao da su u stanu. Voze se od Vladivostoka do Moskve sedam dana bez da trepnu, nose hranu i spremni su za sve. U vlaku na relaciji Petrozavodsk-Moskva upoznajemo Ruse koji žive u zatvorenom vojnom gradu kraj Murmanska. Oni me nude buterbrodom, otvorenim sendvičem od jedne kriške na koji se obilno maže maslac i slaže dimljena riba, sir, kavijar, povrće.

Jordanski dnevnici: Budi na ovome svijetu kao da si stranac ili putnik

Foto: Lidija Čulo
Desert Highway jedna je od dvije autoceste koja siječe Jordan smjerom jug-sjever i pruža pogled na jedno prekrasno ništa. Tek poneki usputni dućančić nalik trafo-stanici okićen s par lampica nagovještava Ramazan i činjenicu da tu netko možda živi. U Ammanu pak žamor, glazba, trubljenje automobila, povici iz dućana otvorenih do dugo u noć, nasmiješeni pozdravi prolaznika: ''Odakle ste? Ahlan wa sahlan, dobro došli u Jordan''. Konobar dobacuje arapski kruh na stol poput frizbija, muškarci izlaze van u klompama i sandalama svojih žena, sjedi se po betonu i cesti.

Marokanski dnevnici: Pustinjski gospodari vremena

Foto: Lidija Čulo
M'Hamid je grad Sahrawi naroda koji za svoju domovinu smatra Zapadnu Saharu. Nakon četiri dana dobivanja proizvoljnih odgovora na ''kad'' pitanja, shvatila sam da sat na ruci našeg domaćina uopće ne radi. Ovdje na beskonačnom pijesku pod sjenama palmi, naizgled ne radimo ništa i ništa nije bitno. U pustinji nema signala ni Googlea. Smisao za humor, zagonetke i igre iziskuju onu imaginaciju i inteligenciju svojstvenu djeci prije nego ih sistem sažme u svoje gabarite i odsječe višak. Sva esencija istočnjačkog poimanja vremena sadržana je u: ''Vi Zapadnjaci imate satove, ali mi imamo vrijeme''.