Kultura

Foto: Viva la Transicion

Kapitalizam iznad države

Bojan Stojčić, autor knjige Hotel Bristol: O Zidovima Sarajeva 1996. - 2019.: "Sarajevo i BiH postali su taoci opštih mjesta svog identiteta kao što su rat, Olimpijada, new primitives, sarajevski pop-rok 80ih. To ne govorim iz nostalgičnih pobuda, već iz straha da društvo koje ništa novo ne proizvodi nema nigdje drugo nego nazad. Izdvojio bih rad Viva la Transicion iz 2015., natpis na tramvaju koji je kružio gradom mjesec dana. Tramvaj je model Tatra T3, proizveden u Čehoslovačkoj 70ih, kupljen od strane Jugoslavije istih godina. Te dvije zemlje danas ne postoje, ali on i dalje kruži gradom."
Foto: ytb prtsc

Kultura u plamenu

Gori jedna od najpoznatijih svjetskih građevina, jedan od simbola kulture, zajedničkog nazivnika stremljenju prema boljem. Nije ni prvi ni zadnji požar koji uništava nešto što ne smije biti uništeno, no poseban je jer se sada dešava. Notre Dame nije kamenje posloženo na način kojem se divimo, to je možda nekad bilo, no to nije njen značaj. Ona je, poput svakog umjetničkog (remek) djela prije svega ogledalo nas samih, test naše spremnosti da ostvarimo odnos koji je istinit. To nas čini ljudima - teško opisiv, no potpun osjećaj da nismo samo hrpa mesa i kostiju i nešto mozga, nego smo kulturna bića.
Foto: Mario Balotelli (Instagram)

Nepokoreni Mario

Visokofoteljaši nogometne industrije htjeli bi nas uvjeriti da je Mario Balotelli glup, nezreo i nedorastao, čovjek koji ne zna iskoristiti svoj talent. Ali Balotelli nije glup, nego nije pokoran. I tu je sav problem koji industrija ima s njim. On ne mitologizira nogomet, ne prodaje priču o beskrajnoj ljubavi za svoj posao. Naravno, igranje nogometa mu nije mrsko, ali ne da mu se bezglavo verati stepenicama kapitalističke pohlepe. Balotelli radije ode doma i skače na trampolinu.
denis_cosic_foto.jpg

U školskim udžbenicima nedostaje pjesnikinja

Pjesnik Denis Ćosić: "Kao društvo smo previše usmjereni na pričanje i sadržaj koji trebamo izreći, a premalo dozvoljavamo našim dušama da govore same za sebe i rezoniraju s drugim bliskim dušama, do toga da je tišina sveprisutni ideal koji najčešće pronalazim u prirodi. Nemojmo zaboraviti i kako u udžbenicima hrvatskog jezika za srednju školu neizmjerno nedostaje ženskih autora".
Foto: Proizvodnja košulja u Orljavi (iz knjige Proizvedeno u Hrvatskoj)

Promjene su spore, ritam industrije brz

Ivana Biočina, autorica knjige Proizvedeno u Hrvatskoj - Tranzicija hrvatske tekstilne industrije: "U tvornici TIVAR 1936. je održan najveći štrajk na ovim prostorima. Razlog se može činiti nevjerojatnim i ganutljivim - preselili su jednu radnicu u pogon gdje je za isti rad bila plaćena manje od muških kolega. Štrajk je trajao više od 40 dana i uspješno je završen. U Varaždinu je zatim održan mimohod s više od dvije tisuće štrajkaša i 200 biciklista. U Hrvatskoj se nikad nije ponovio takav štrajk, iako je razloga bilo. Danas radnici imaju krivu predodžbu kad se ide u štrajk - tek kod neisplate plaće."
Foto: Žena ide u rat

Žena ide u rat

Islandska Žena ide u rat Benedikta Erlingssona najbolji je film netom završenog, 47. beogradskog festa. Blizu-pedesetogodišnjakinja koja, kao voditeljica zbora, duh svakodnevno krijepi vrhunskom glazbom, tjelesnu pak kondiciju podiže po otočnim vrletima, bježanjem od bjelosvjetskih militarista - korporativista, politikanata i propagandista, koji ju gebelsovski pokušavaju proglasiti terorist(ic)om dok ih, rušenjem dalekovodne strujne mreže gigantskom rudnom eksploatatoru i zagađivaču, sprečava da sasvim neometano nastave uništavati Zemlju/otok i otočane.
Foto: Zagreb kakav je nekad bio

Cvjetni trg ≠ Starbucks?

Glasina o potencijalnom otvaranju Starbucksa na Cvjetnom trgu nije podigla veliku prašinu, kao što ovih dana vijesti o Cvjetnom trgu ne izazivaju naročitu reakciju. Trg koji je inspirirao umjetnike, građane i aktiviste danas se pretvorio u izgubljen teritorij kojim se mučno baviti – kad je već izgubljen, koga briga što će se tamo otvoriti? Ta glasina čini se konačnim zatvaranjem kružnog procesa komercijalizacije trga, a u svakom je slučaju zgodan povod da se još jednom zapitamo što je Cvjetni trg bio i u što se pretvorio, te što je trg kao javni prostor danas.
Foto: Sonja Tarokić

Za Zagreb je karakteristično ono marginalno

Makroorganizmi su prva pjesnička zbirka Bojana Krištofića. "Nije čudo što mi je Novi Zagreb potaknuo inspiraciju i 'natjerao me' na poetsko pisanje. Naposljetku, konačni demijurg Zagreba je Sava, rijeka koja ovdje nije nimalo glamurozna i presijeca svojevrsni 'brisani prostor' s kojim gradske vlasti već desetljećima ne znaju što bi, a divan je upravo takav kakav jest: bez ikakve 'svrhe' doli one jedine važne, koju mu daju sami građani. I sve to s minimalnom 'infrastrukturom'. Pametnim ljudima to bi trebalo nešto govoriti, a meni je poslužilo kao ishodište knjige", govori.