Kultura

S punim uvjerenjem možemo reći kako će jedini urbanist 21. stoljeća biti kapital. Kapital i katastrofe. Kapitalopolis je, kako se voli reći, betonska džungla. Fizička gustoća njegove gradnje u direktnoj je vezi s društvenom, ekonomskom i svakom drugom gustoćom. No, jedna stvar koja vrijedi za džunglu, promakla je kapitalopolisu: bioraznolikost. On je samo površinski spektakl različitosti, ali ispod se nalazi hladan i sirov jezik algoritama i preciznih kodova koje propisuje kapital. Svaki velegrad postaje fraktalna slika cijelog svijeta. Očišćena od ideja i vrijednosti, sve što preostaje za arhitekturu je 'forma bez utopije'

Dopadljiva te naoko sentimentalna i prijemčiva priroda porculana "ozbiljnim" je stručnjacima često odbojna, pa se u maskulinističkome i heteronormativome društvu proučavanje porculana i primijenjene umjetnosti u totalitetu obično "rezervira" za ženske istraživačice, čime im se posredno pridaju diskriminatorne etikete sentimentalnosti i frivolna ukusa. Izložba 'Sjaj bijelog zlata: Bečka manufaktura porculana 1718. – 1864.: Zbirka Marton' donosi kuriozitete koji znatno doprinose stvaranju šire slike o kulturnoj povijesti i običajima srednjoeuropskoga područja.

O dodiru ni riječi. Osjećaji na recept. Misao stiže s globalne distance. Sterilizirana?

Milena Benini, jedna od najvažnijih hrvatskih SF autor(ic)a: "Rješenja za klimatsku krizu koja zamišljaju tehnološku utopiju bez promjene podložne društvene i ekonomske paradigme ne mogu nam pružiti stvarnu utopiju, pa čak ni stvarno rješenje postojećih problema. U današnjem trenutku, kad doslovno gledamo kako se sustav koji smo do sad imali ljulja i tek što se nije urušio, mislim da je važnije nego ikad pronaći nove vizije. SF i esefično razmišljanje svakako mogu pomoći u tome. Mašta i sposobnost da se zamisli – pa onda i ostvari – nešto novo i drugačije bit će od ključne važnosti."

Tijekom i nakon krize, dok budemo procesuirali što se događalo ovih mjeseci, slaganje novih priča i usmena predaja bit će nam ključni za stvaranje nove normalnosti. Gledajući serijal Kvart priča, shvaćam da kvartovi predstavljaju nužnu fantaziju bliskosti sa zajednicom, ali da se iza njih krije i realnost ljudi kojih nisam svjestan dok živim u svom mjehuru. U prostorno rubnim kvartovima izraženiji crni humor i autoironija ukazuju na težinu kakva nije prisutna u dobrostojećim dijelovima grada. Možda je najbolji aspekt Kvart priče što uspijeva ne samo ponuditi priču autsajderima, nego i uključiti ljude koji žive u Zagrebu.

Povodom Svjetskog dana poezije, H-Alter razgovara s Tomislavom Augustinčićem, dobitnikom ovogodišnjeg Gorana za mlade pjesnike: "Poezija se sve više festivalizira i formulira kao natjecanje. Rijetko tko bez nagrade dobije priliku objaviti prvu knjigu. Poeziji treba financijska potpora za kulturni rad. Poeziji treba više osoba za koje će se moći reći, kao Ivan Goran Kovačić partizanima, da su svojim djelovanjem oživotvorili poeziju. Poezija bi trebala biti takva da konkretnim djelovanjem pjesnika i čitatelja, a ne samo tekstovima, prokažemo koliko su postojeće hijerarhije moći i potlačivanja neopravdane, nepravedne i neodržive."

Onoga tko se ovih dana uputi u Umjetnički paviljon, dočekat će izložba o zagrebačkim umjetnicama te će, vjerojatno, odmah po ulasku, prvo uočiti autoportret Naste Rojc. Pa čak i ako posjetitelj ne zna ništa o Rojc, ako nije upoznat s interpretacijom njezina opusa iz perspektive lezbijskih studija, pomislit će da se radi o izložbi snažna ženskoga predznaka koja komemorira borbu za rodnu ravnopravnost i ispituje konstrukciju ženskoga rodnog identiteta. Međutim, tamo na to neće naići… Izložba ne nastoji ispitati što umjetnost umjetnica čini femininom i/ili feminističkom.

Domagoj Orlić, jedan od najcjenjenijih hrvatskih učitelja joge: "To što jogu danas uglavnom rekreativno vježbaju sredovječne dobrostojeće žene srednje ili više klase ne govori mnogo o jogi samoj, više o kontekstu u kojemu se moderna joga razvila kao jedna od usluga na kapitalističkom tržištu. Joga mora biti dostupna svima, a učitelji svjesni činjenice da joga nije roba ni usluga."

Drugačiji pogled na vijesti i događaje oko nas kroz haiku za H-Alter ispisuje Mun Tzu.

Budisavljević je za film bio neophodan i svjedok, siguran vodič za silazak i povratak iz pakla, netko tko ga je i preživio i nadživio: ona ih je našla četvero - Zorku Janjanin, Nadu Vlaisavljević, Milorada Jandrića i Živka Zelenbrza. Njihova sjećanja i komentari na lokacijama nekadašnjih logora za djecu u koje su ih, bez imena i prezimena, potrpali nakon što su im roditelji ubijeni ili deportirani u bliže ili dalje logore smrti, najdragocjeniji su dio filma, savršeno uzglobljeni s igranim dijelovima.