Kultura

Onoga tko se ovih dana uputi u Umjetnički paviljon, dočekat će izložba o zagrebačkim umjetnicama te će, vjerojatno, odmah po ulasku, prvo uočiti autoportret Naste Rojc. Pa čak i ako posjetitelj ne zna ništa o Rojc, ako nije upoznat s interpretacijom njezina opusa iz perspektive lezbijskih studija, pomislit će da se radi o izložbi snažna ženskoga predznaka koja komemorira borbu za rodnu ravnopravnost i ispituje konstrukciju ženskoga rodnog identiteta. Međutim, tamo na to neće naići… Izložba ne nastoji ispitati što umjetnost umjetnica čini femininom i/ili feminističkom.

Domagoj Orlić, jedan od najcjenjenijih hrvatskih učitelja joge: "To što jogu danas uglavnom rekreativno vježbaju sredovječne dobrostojeće žene srednje ili više klase ne govori mnogo o jogi samoj, više o kontekstu u kojemu se moderna joga razvila kao jedna od usluga na kapitalističkom tržištu. Joga mora biti dostupna svima, a učitelji svjesni činjenice da joga nije roba ni usluga."

Drugačiji pogled na vijesti i događaje oko nas kroz haiku za H-Alter ispisuje Mun Tzu.

Budisavljević je za film bio neophodan i svjedok, siguran vodič za silazak i povratak iz pakla, netko tko ga je i preživio i nadživio: ona ih je našla četvero - Zorku Janjanin, Nadu Vlaisavljević, Milorada Jandrića i Živka Zelenbrza. Njihova sjećanja i komentari na lokacijama nekadašnjih logora za djecu u koje su ih, bez imena i prezimena, potrpali nakon što su im roditelji ubijeni ili deportirani u bliže ili dalje logore smrti, najdragocjeniji su dio filma, savršeno uzglobljeni s igranim dijelovima.

Drugačiji pogled na vijesti i događaje oko nas kroz haiku za H-Alter ispisuje Mun Tzu.

Sinonimi Nadava Lapida autentično su remek-djelo, čitav univerzum daleko i od pamfleta i od žanrovskih naputaka. U Sinonimima ima svega - i izgubljenosti, i očaja, i ljutnje, i tuge, i zadovoljstva, i bratstva, i ljubavi, i radosti, ali nema beznađa ni ravnodušnosti, o preziru i cinizmu da se i ne govori. Posve suprotno olakim diskvalifikacijama nekih hrvatskih filmaša, Sinonimi nisu dokoni, samodopadni uradak o problemima “prvog svijeta”: prije bi se moglo reći kako nam to ostvarenje pristiže iz nultog, proto-podneblja, u kojem se puno izravnije, jasnije i bolnije vidi kamo ide ovaj naš zavrtloženi globus.

Drugačiji pogled na vijesti i događaje oko nas kroz haiku za H-Alter ispisuje Mun Tzu.

Debitansko dugometražno igrano ostvarenje Marka Đorđevića jedno je od iznimno rijetkih koja su u stanju gledatelja u hipu izvući iz nepojmljivog užasa ljudskog izopačenja. Moj jutarnji smeh je film o Dejanu, tridesetogodišnjem muškarcu iz 21. stoljeća koji još nije imao seksualni odnos s djevojkom. U vremenu pornografije i maničnog seksualiziranja baš svega, u kojemu mašinerije ambicioznih (ne)moćnika svakodnevno smišljaju kako da (se) svi samo što više i brže "troše", Dejan je neka vrsta laičkog jurodivog, suvremenog Idiota, "teška dobričina" koja nema ni taštine ni sebičnosti, a kamo li "muškog ponosa". Najkraće, i najljepše rečeno: nesnađeni.

Od 10. studenog do 10. prosinca na H-Alteru smo objavili seriju od osam tekstova pod nazivom 'Zagreb, iznova'. Vodimo vas u neobične šetnje kroz zagrebačke kvartove, u Dubravu i Peščenicu, na Savicu, na okretišta, u skvotove, u prašnjave prostore u kojima se spajaju utopija i distopija. Otkrivamo zaboravljeno i zanemareno, maštamo o budućem i drugačijem.

Od 15. srpnja do 15. kolovoza na H-Alteru smo objavili posebnu seriju tekstova naslovljenu Protiv jedne slike ljeta. Pročitajte tekstove o ljetu u slavonskoj i dalmatinskoj periferiji, ljetu u bolnici, ljetu u skrivenoj metropoli, ljetu u depresiji, ljetu u tvornicama Irske...