Ljudska prava

"Policija nas je uhvatila u Hrvatskoj i odvela u policijsku postaju. Bilo nas je desetak. Započeli su s kažnjavanjem. Jednu po jednu osobu vodili su u zasebnu sobu. Na ruke su nam stavili lisice. Četiri policajca zajedno su kažnjavala ljude. Prvo udaranje po nogama, zatim brijanje noge i prženje vrućim željeznim štapom", priča mi migrant koji je trenutno u Bosni i Hercegovini, gdje ga je na kraju policija vratila, bez da mu omogući da zatraži azil. Šalje sliku spržene desne noge, potvrdu da je zaprimljen u ambulantu u Bosanskoj Krupi, fotografiju lijekova koje uzima da se oporavi od ozljede.

Što nas sprečava da već danas školu ne otvorimo još više prema izgradnji odnosa, znatiželji, kreativnosti i riziku? Pred desetak godina slušao sam kvekera Johna Lampena koji nam je pričao kako u Kanadi, prvih mjesec dana, učenici ne uče nikakvo gradivo. Tih je mjesec dana posvećeno izgradnji odnosa u školi, među učenicima, u razredu, paralelkama, ostalim odjeljenima, s nastavnicima, roditeljima. Mjesec dana investicije u odnose, ne gubitka vremena već čistog investiranja u školu kvalitetnih odnosa.

Kenani Yacine je s prijateljima želio pronaći bolji život u Europi, naspram bijede u kojoj je živio u svojoj zemlji. Zbog europske politike odbacivanja i protjerivanja migranata, bio je prisiljen na dugotrajan, težak i zastrašujuć put. O djeliću svoga iskustva piše u ovoj priči. Iako je prvotno s nama komunicirao u želji da ostane anoniman, naposljetku je zatražio da se priča objavi pod njegovim pravim imenom i prezimenom. Čitavo je vrijeme u Europi bio primoran na skrivanje, sada želi makar ovu priču iznijeti bez skrivanja.

U svibnju ove godine pisali smo o garaži u policijskoj postaji u Korenici, u kojoj, prema višestrukim svjedočanstvima, izbjeglice i migranti bivaju izgladnjivani, uskraćuje im se pravo na korištenje wc-a, zlostavlja ih se i oduzimaju im se osobne stvari. MUP nam je tada odgovorio tek tjedan dana nakon objave članka, tvrdeći kako su u dva navrata u garaži zadržali veće skupine osoba, ali "kako bi ih sklonili od vjetra i hladnoće". Sada se pojavljuju nova svjedočanstva u pritvaranju u garaži, zajedno s fotografijama na kojima su vidljivi nehumani uvjeti u kojima se ondje drži izbjeglice i migrante.

Danas ulazimo u dvadesetu godišnjicu "ustrajnih nastojanja" policije i državnog odvjetništva da otkriju tko je u Gospiću 28. kolovoza 2000. godine paklenom napravom ubio Milana Levara, oficira HV-a, beskompromisnog ljudsko-pravnog aktivista i informatora Haaškog suda, čovjeka čiji su osjećaj dužnosti i poimanje ratnog prava bitno odstupali od onih koji su bili i ostali najdublje uvriježeni u Hrvatskoj vojsci, politici i policiji. Levarova sudbina usporediva je s onom Josipa Reihl-Kira. Kir je želio spriječiti zlo, a Levar ga je želio liječiti. Obojica su bili ljudi u hrvatskim uniformama, obojica su se suprotstavili dominantnoj politici, obojica su ubijeni.

Zakon je jasan i kada je nepravedan. Pozivanje na "naše" je nejasno i kada je pravedno.

Nakon što je 2007. godine EU dala mogućnost državama članicama da snize tzv. “tampon porez”, jedan dio zemalja je to i učinio, dok su neke zemlje nastavile tretirati proizvode za žensku higijenu poput ostalih proizvoda koji ne spadaju u osnovne životne potrepštine. Skoro polovina država članica EU i dalje primjenjuje na higijenske uloške i tampone istu stopu PDV-a kao i na nakit, vino, pivo i cigarete. U deset država članica ova stopa premašuje 20 posto: u Mađarskoj iznosi 27 posto, u Hrvatskoj i Danskoj 25 posto. Usporedba nacionalnih poreznih zakona, koju je proveo Civio, pokazala je, štoviše, da je u mnogim državama članicama EU “tampon porez” viši od poreza koja se primjenjuje na hotelske usluge.

Kvaka 22 - rad na uključivanju branitelja u izgradnju mira uvijek je dvosmjeran proces.

"Dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti". Tako je govorio Josip Reihl-Kir, ubijen iz zasjede 1991. godine. Sjetimo li ga se? Ako ga se sjetimo, kada i tko se sjeti? Dobio je jednu ulicu, jednu izložbu, jedan mural. Nema ga u udžbenicima povijesti. Sve bi bilo zaboravljeno, vrlo lako i vrlo brzo, da nije bilo Jadranke Reihl-Kir, supruge koja nikada nije zaboravila i koja nije dopustila da se zaboravi. Devetnaest godina Jadranka Reihl-Kir uložila je da se ubojica privede pravdi. Ali možda pravda nije najbolja riječ za ono što se događa u Hrvatskoj.

O susretu s dvoje ljudi koji su me 90-ih neočekivano podsjetili na snagu dobra u ljudima.