Ljudska prava

Danas ulazimo u dvadesetu godišnjicu "ustrajnih nastojanja" policije i državnog odvjetništva da otkriju tko je u Gospiću 28. kolovoza 2000. godine paklenom napravom ubio Milana Levara, oficira HV-a, beskompromisnog ljudsko-pravnog aktivista i informatora Haaškog suda, čovjeka čiji su osjećaj dužnosti i poimanje ratnog prava bitno odstupali od onih koji su bili i ostali najdublje uvriježeni u Hrvatskoj vojsci, politici i policiji. Levarova sudbina usporediva je s onom Josipa Reihl-Kira. Kir je želio spriječiti zlo, a Levar ga je želio liječiti. Obojica su bili ljudi u hrvatskim uniformama, obojica su se suprotstavili dominantnoj politici, obojica su ubijeni.

Zakon je jasan i kada je nepravedan. Pozivanje na "naše" je nejasno i kada je pravedno.

Nakon što je 2007. godine EU dala mogućnost državama članicama da snize tzv. “tampon porez”, jedan dio zemalja je to i učinio, dok su neke zemlje nastavile tretirati proizvode za žensku higijenu poput ostalih proizvoda koji ne spadaju u osnovne životne potrepštine. Skoro polovina država članica EU i dalje primjenjuje na higijenske uloške i tampone istu stopu PDV-a kao i na nakit, vino, pivo i cigarete. U deset država članica ova stopa premašuje 20 posto: u Mađarskoj iznosi 27 posto, u Hrvatskoj i Danskoj 25 posto. Usporedba nacionalnih poreznih zakona, koju je proveo Civio, pokazala je, štoviše, da je u mnogim državama članicama EU “tampon porez” viši od poreza koja se primjenjuje na hotelske usluge.

Kvaka 22 - rad na uključivanju branitelja u izgradnju mira uvijek je dvosmjeran proces.

"Dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti". Tako je govorio Josip Reihl-Kir, ubijen iz zasjede 1991. godine. Sjetimo li ga se? Ako ga se sjetimo, kada i tko se sjeti? Dobio je jednu ulicu, jednu izložbu, jedan mural. Nema ga u udžbenicima povijesti. Sve bi bilo zaboravljeno, vrlo lako i vrlo brzo, da nije bilo Jadranke Reihl-Kir, supruge koja nikada nije zaboravila i koja nije dopustila da se zaboravi. Devetnaest godina Jadranka Reihl-Kir uložila je da se ubojica privede pravdi. Ali možda pravda nije najbolja riječ za ono što se događa u Hrvatskoj.

O susretu s dvoje ljudi koji su me 90-ih neočekivano podsjetili na snagu dobra u ljudima.

Španjolska filozofkinja Adela Cortina privukla je značajnu pažnju znanstvene, ali i opće javnosti, objašnjavajući novi fenomen i vrstu fobije koja je postala karakteristična pojava našeg vremena. Živeći u vremenu velikih migracija, izbjeglištva, naraslih ksenofobija i obnove najradikalnijih nacionalističkih ideja te najkonzervativnijih teorija, Cortina jezgrovito zaključuje kako je u srži svih tih pojava jednostavna činjenica da se "ne odbacuje stranac, nego siromah", jer se u osnovi svega nalazi aporofobija ili strah od siromaha. Strah od siromaštva "proizvodi se" i kod onih koji strepe da ne upadnu u tu kategoriju.

U kolektivnoj svijesti u kapitalizmu za sve više ljudi ljeto funkcionira kao svojevrsna Ustopija (termin koji je skovala Margaret Atwood spajanjem ‘utopije’ i ‘distopije’) - doba godine u kojemu ćemo (navodno) napuniti baterije. Za ljude koji žive s depresijom kao s kroničnom bolešću, ljeto je nažalost 'idealan okidač' za veliku depresivnu epizodu. Imala sam takvu epizodu prije pet godina, a svako sljedeće ljeto dočekivala sa strahom, uočavajući prve simptome i boreći se s njima i njihovim uzrocima. Takvo mi je i ovo ljeto. Ne nudim nikakve savjete, no potrudit ću se da ponudim iskrenost i poruku razumijevanja mentalnog zdravlja kao političkog problema.

Imaju li hrvatski mirovnjaci što ponuditi u mirovnim misijama? Nude li? Mirovni se rad u Hrvatskoj ne prepoznaje, ne cijeni, ne podržava, namjerno. On je izravna opasnost za sve što se danas prodaje kao bitno: lojalnost partiji, poslušnost, verbalna zaklinjanja Domovini i Crkvi, vještina krađe, manipuliranje osjećajima vezanim uz rat, odsustvo empatije, rabijatnost, neukost, a sve u odijelu, s kravatom.

Usred ljeta, posljednje mjesto na kojem čovjek želi biti je bolnica. Stoga smo se u potrazi za drugačijom slikom ljeta zaputili upravo tamo. "Prije desetak godina znalo se dogoditi da po pet sati nitko ne dođe u hitnu pomoć, ali sad stiže podjednaki broj ljudi kao i tijekom ostatka godine. Vjerojatno zato što sve više ljudi ljeti ne odlazi na more nego ostaje u Zagrebu”, govori kirurginja Iva Kirac. Neočekivano nailazimo na još jednu drugačiju sliku ljeta: suprotno dominantnoj ljetnoj šemi po kojoj umjetnost služi jednima kao dio turističke ponude, a drugima kao neobavezna "hrana za dušu", ovdje je umjetnost usko vezana uz zdravlje.