Ljudska prava

Tehnološka legitimacija obećanje je progresa kroz izmaštani futurizam. U svojem nastanku tehnologija nema imperativ profita, ona se tek kasnije "okiva" u procesu kreativne destrukcije. Povjerenje u tehnologiju pokazuje se kao oblik socijalnog darvinizma koji kaže - one koji se ne mogu prilagoditi jednostavno treba kirurški odstraniti. Ovakvo postavljena slika preskače činjenicu da je neoliberalima tehnološki progres zanimljiv samo kao alat rasta stope profita.

Ovih dana započinju pripreme za donošenje Zakona o zaštiti zviždača, koji bi trebao stupiti na snagu u jesen 2018. Andrej Plenković i njegova vlada nalaze se pred zadatkom da pronađu farsično rješenje koje bi pomoglo da vukovi (vlasnici korporacija, menadžeri, nosioci visokih političkih funkcija) i dalje budu siti, a ovce, ako već ne na broju, da barem ostanu anestezirane.

Marilyn Monroe je bila seksualno zlostavljana u djetinjstvu. Nikada nije bila subjekt vlastite seksualnosti, već objekt sveprisutne seksualizacije. Iskovana u kalupu seks simbola, Monroe je zapravo bila seks žrtva. Njene se priče prisjećam danas jer - koliko još kolica ispred Sabora, poticanja silovatelja i muškaraca koji jašu na maternicama žena, žena koje dijele na dvije podvrste - prvo seksualne objekte, a zatim strojeve za rađanje?

Kada je prošlog tjedna u Saboru prihvaćeno izvješće Pravobraniteljice za osobe s invaliditetom većina medija objavila je iritantno-pristojni tekst od desetak rečenica. Saborski zastupnici nisu sazvali niti jednu konferenciju, nisu objavili niti jedan ljuti tweet. Gotovo 20 posto osoba s invaliditetom je siromašno, a zaposleno je tek 17 od 250 tisuća koji su u radno sposobnoj dobi. Ignoriranje kreće od vrha - ministarstva Republike Hrvatske u velikoj većini ne ispunjavaju obveznu kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom. Naime, od 20 ministarstava samo su tri ispunila kvotu.

Europa i Bliski istok već su dugo vremena u neprestalnoj komunikaciji. I dok je taj odnos u proteklim desetljećima uzimao oblik europskog imperijalnog i orijentalističkog, patronizirajućeg odnosa prema regiji koju je Europa uglavnom vidjela kao vlastito igralište za bogaćenje i eksploataciju, u 21. stoljeću dinamika se donekle promijenila - Bliski istok se počeo sve više približavati Europi, i to na više načina. Kakvo je i koliko znanstveno proučavanje Bliskog istoka u Europi, regiji i Hrvatskoj?

Sanja Kovačević, aktivistkinja Platforme za reproduktivna prava i članica Radničke fronte: "Pravo na pobačaj se svake godine sve više sužava i sve ga manji broj žena može koristiti. Preko 50 posto liječnika, koji su između ostalog i školovani kako bi obavljali pobačaj, poziva se na priziv savjesti, dio općih bolnica uopće ne obavlja pobačaje, a one bolnice i kliničko-bolnički centri koji ih obavljaju naplaćuju ih od 1500 do preko 3000 kuna. Pobačaj nije samo pitanje prava na izbor i tjelesnu autonomiju, već je i pitanje reproduktivnog zdravlja i materijalnih prava žena".

Otvoreno pismo talijanskog filozofa Franca Berardija (njemačkim) medijima, nakon otkazivanja njegovog performansa Auschwitz na plaži, koji se trebao održati u Kasselu: "Dio njemačkih novinara pokrenuo je hajku protiv mojih kolega i mene jer smo se usudili podsjetiti ih na rečenicu – Nikada više Auschwitz. Ovdje nije u pitanju moja sloboda izražavanja, već životi milijuna žena i muškaraca koje europski cinizam istrebljuje. Na summitu čelnika članica EU, održanog u Parizu 28. kolovoza, ponovno su predložene mjere masovnog istrebljenja, temeljene na etničkoj pripadnosti."

Rata će biti. Svakako hoće. Kojeg rata, koliko ratova, kojim redom - sve su važna pitanja.

Tamara Opačić, autorica knjige Proizvodnja Drugoga: Srbi u hrvatskim dnevnim novinama: "Svođenje javnog života nacionalnih manjina isključivo na folklor, vjeru i tradiciju, a na čemu oduvijek inzistira desnica, istovjetno je dokidanju njihovih građanskih prava: prava na ravnopravno političko djelovanje, slobodno iznošenje stavova te uporabu vlastitog jezika i pisma. Novinari i urednici trebaju osvijestiti da o manjinskim grupama nije moguće govoriti bez manjina samih. One su jedini autoritet za svoje živote i jedine koje mogu reći što im je potrebno u nekome trenutku."

Želimo li živjeti u državi koja neće biti Država? Na koju ćemo biti ponosni ne zato što smo tamo rođeni, ili jer je zemlja lijepa (zemlja, ne država, države nisu lijepe), ili jer - moramo, to se od nas traži, očekuje, zahtjeva? Ponosni jer će nas država podsjećati na važnost suprotstavljanja ideji nadmoći nad drugima, ideji arogancije kao poželjnom sustavu vrijednosti, ideji nasilja kao "čišćenja" od drugačijih, ideji licemjerstva da radimo "po zakonu", a zakoni su govna. Kako je važno podsjetiti se da smo svi ljudi bili djeca, u startu nevini i da nam je najpreči zadatak tu nevinost čuvati, ne nanoseći zlo ni sebi ni drugima.