Ljudska prava

Ima jedna karakteristika Izgradnje mira o kojoj se ne govori, vrlo rijetko točnije. Čitam jučer u nekoj relevantnoj studiji kako autorica neće dati definiciju Izgradnje mira, naime ima ih mnogo i ovise zapravo o tome tko definira. Vodi me to ka sjećanju na zabrinutu Korejku iz njujorškog UN-ovog ureda za podršku izgradnji mira: "Mi ne znamo što je Izgradnja mira."

Nidžara Ahmetašević, novinarka i aktivistkinja: "Dosta je ljudi neidentifikovano pokopano po lokalnim grobljima duž rute, kako u BiH, tako i u regiji. IOM nema veliku odgovornost, nego je sva odgovornost na njima jer oni zvanično upravljaju kampovima-logorima i primaju većinu donacija. Sada umjesto neuslovnih kampova koji liče na logore, imamo logore u kojima je zatočeno preko 6.000 ljudi. Ljudi o čijim osnovnim pravima nitko ne brine lake su mete. I nasilje hrvatske policije postaje sve okrutnije. Tišina koja dolazi od većeg dijela civilnog društva u Hrvatskoj plaši jednako koliko i nasilje."

Sjetim se rečenice koju bi tu i tamo čula od zatvorenika/ica s kojima radim: "nisam imao/la vremena". I prije sam znala da mi ne lažu kada to kažu, ali tek sam u izolaciji shvatila i zašto. Kada si zatvoren i odsječen zaista nemaš vremena, vrijeme ima tebe. Žene iz Kaznionice u Požegi nemaju vremena ponekad ni za to da do kraja pročitaju knjigu koju su htjele, ali svejedno dođu na književni klub, kažu "nisam imala vremena". Što je, tek sad mi je to sasvim jasno, šifra za: nije mi bilo dobro. Nefokusiranost nije karakterna mana, već simptom. Simptom činjenice da ovo nije retreat ni godišnji odmor, ovo je pandemija i dva potresa pa tisuću malih.

Osnovna zadaća svake arhitekture jest da arhitekti koji ju zamišljaju i projektiraju suosjećaju sa svijetom, a prostori koje grade budu prostori širenja slobode. Gdje smo po putu izgubili strastvenu volju Hannesa Meyera, koji arhitekta ne vidi kao estetskog slugu vladajuće klase ili marionetu vlastitih stilskih i egocentričnih interesa, već kao žustrog borca za sveopću emancipaciju? Vrijeme je da drijemež arhitektonske struke nadiđe vlastiti status quo. Ideja stambene arhitekture nediktirane zakonima usko individualističkih zatega privatnog vlasništva i isključivosti života nuklearne obitelji predstavlja možda najveći korak u tom nadilaženju.

Osiromašenima i obespravljenima "sudnji dan" je već zastrašujuće pokucao na vrata.

U teškim trenutcima pandemije zemlje Balkana, podržane od strane EU, dižu nove logore. Izbjeglice i migranti u logorima uglavnom nemaju tople vode i sapuna, žive na kruhu i namazu, a prostora za fizičko distanciranje nemaju. Oni za koje nema mjesta u logorima, ove dane provode na snijegu i hladnom betonu, a u mnogim im je mjestima, kao u Bihaću, zabranjen i ulaz u neke markete. "Malo je reći da su nam otežali da nabavimo hranu, treba reći da nas izgladnjuju", komentira nam Faris.

Nesretnike svijeta, izbjeglice i migrante, ništa neće zaustaviti, kamoli EU "rješenja".

Sinoć oko ponoći dvoje je ljudi pucalo na napuštenu kuću u Velikoj Kladuši u kojoj trenutno živi 12 ljudi, izbjeglica i migranata koji ondje borave u želji da iz Bosne i Hercegovine pronađu put u bolji život. "Sjedili smo i kuhali i samo odjednom čuli pucnjeve. Metci su pogodili blizu, u prozore i vrata, ali srećom nitko nije ozlijeđen. Ljudi su se jako preplašili. Bio je mrak, uspio sam vidjeti samo da je vani dvoje ljudi, ali ne znam tko je pucao na nas, možda policija, možda lokalci", govori nam mladić pod nadimkom Na, jedan od migranata koji boravi u napuštenoj kući.

Feministički kolektiv fAKTIV i ove godine za 8. mart organizira Noćni marš u Zagrebu. Noćni marš se tako borbeno nastavlja već petu godinu zaredom, a ususret maršu i 8. martu na H-Alteru promišljamo o značenju, potrebama i izazovima feminizma danas. Na pitanje "Što nam danas znači feminizam, odnosno - o čemu govorimo kada govorimo o feminizmu?", za H-Alter odgovaraju Ankica Čakardić, Marija Mileta, Danijela Dolenec, Karolina Hrga, Marija Jerončić i Monika Herceg.

Ekonomska i politička elita okupljena na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu koji završava danas i ove se godine trudila problematizirati globalnu nejednakost zanemarujući glavne uzroke problema. Povodom foruma Oxfam je objavio godišnji izvještaj o drastičnoj globalnoj nejednakosti koji pokazuje da je lani 2,153 milijardera, pretežito muškaraca, posjedovalo više bogatstva nego 4,6 milijardi ljudi. "Ekonomska nejednakost izgrađena je na rodnoj nejednakosti, koju omogućava seksistički ekonomski sustav koji izrabljuje i marginalizira žene i djevojke, istovremeno uvećavajući bogatstvo i moć elite", govori nam Anna Ratcliff iz Oxfama.