Ljudska prava

Španjolska filozofkinja Adela Cortina privukla je značajnu pažnju znanstvene, ali i opće javnosti, objašnjavajući novi fenomen i vrstu fobije koja je postala karakteristična pojava našeg vremena. Živeći u vremenu velikih migracija, izbjeglištva, naraslih ksenofobija i obnove najradikalnijih nacionalističkih ideja te najkonzervativnijih teorija, Cortina jezgrovito zaključuje kako je u srži svih tih pojava jednostavna činjenica da se "ne odbacuje stranac, nego siromah", jer se u osnovi svega nalazi aporofobija ili strah od siromaha. Strah od siromaštva "proizvodi se" i kod onih koji strepe da ne upadnu u tu kategoriju.

U kolektivnoj svijesti u kapitalizmu za sve više ljudi ljeto funkcionira kao svojevrsna Ustopija (termin koji je skovala Margaret Atwood spajanjem ‘utopije’ i ‘distopije’) - doba godine u kojemu ćemo (navodno) napuniti baterije. Za ljude koji žive s depresijom kao s kroničnom bolešću, ljeto je nažalost 'idealan okidač' za veliku depresivnu epizodu. Imala sam takvu epizodu prije pet godina, a svako sljedeće ljeto dočekivala sa strahom, uočavajući prve simptome i boreći se s njima i njihovim uzrocima. Takvo mi je i ovo ljeto. Ne nudim nikakve savjete, no potrudit ću se da ponudim iskrenost i poruku razumijevanja mentalnog zdravlja kao političkog problema.

Imaju li hrvatski mirovnjaci što ponuditi u mirovnim misijama? Nude li? Mirovni se rad u Hrvatskoj ne prepoznaje, ne cijeni, ne podržava, namjerno. On je izravna opasnost za sve što se danas prodaje kao bitno: lojalnost partiji, poslušnost, verbalna zaklinjanja Domovini i Crkvi, vještina krađe, manipuliranje osjećajima vezanim uz rat, odsustvo empatije, rabijatnost, neukost, a sve u odijelu, s kravatom.

Usred ljeta, posljednje mjesto na kojem čovjek želi biti je bolnica. Stoga smo se u potrazi za drugačijom slikom ljeta zaputili upravo tamo. "Prije desetak godina znalo se dogoditi da po pet sati nitko ne dođe u hitnu pomoć, ali sad stiže podjednaki broj ljudi kao i tijekom ostatka godine. Vjerojatno zato što sve više ljudi ljeti ne odlazi na more nego ostaje u Zagrebu”, govori kirurginja Iva Kirac. Neočekivano nailazimo na još jednu drugačiju sliku ljeta: suprotno dominantnoj ljetnoj šemi po kojoj umjetnost služi jednima kao dio turističke ponude, a drugima kao neobavezna "hrana za dušu", ovdje je umjetnost usko vezana uz zdravlje.

Priča o obitelji Hačaturjan počinje slično kao mnoge druge priče – godine nasilja i zlostavljanja koje je počelo kao nasilje nad suprugom, pa se prelilo u nasilje nad kćerima. I završava onako kako također često znaju završiti ti slučajevi, smrću. Ovaj put ne smrću sestara Hačaturjan koje su zlostavljane, već nasilnog oca, kojeg djevojke ubijaju. Sestrama se sada se sudi u procesu koji je uzdrmao Rusiju. Počeo se propitivati način na se koji Rusija nosi sa slučajevima nasilja u obitelji - "obiteljskim stvarima" u koje se država ne želi miješati.

H-Alter je primio pismo planinara koji je u subotu svjedočio nasilju nad izbjeglicama na Risnjaku. Pismo prenosimo u cijelosti. "U domu sam ugledao automatsku pušku na stolu i specijalce kako razgovaraju s upraviteljicom. Oko 23 sata, došle su i izbjeglice. Tražili su vode. Specijalci su izjurili van, počeli ih odmah mlatiti, a jedan od (ili više) policajaca počeo je pucati, direkt iznad njihovih glava. U situaciji kad s jedne strane imaš ljude koji pitaju za vodu, a s druge one koji na to odgovaraju pucnjavom i pendrecima, uz većinsko odobravanje ostalih, stvarno se moraš zapitati jesi li na strani ljudi, ili na strani zvijeri".

Grad Zagreb, kao i svaka urbana sredina, predstavlja veliki izazov za kretanje osoba oštećenog vida. Grad se mijenja u različitim vremenima od doba dana do godišnjih doba. Korisnicima predstavljaju problem neki zvučni semafori koji se gase po noći, trasa kojom se osoba kreće nije jednaka ujutro i navečer... Centar za rehabilitaciju Silver jedini u Hrvatskoj u rehabilitaciju uključuje pse. Trenutno u Hrvatskoj radi 30 pasa vodiča dodijeljenih od strane centra.

Na djelu je potiskivanje identiteta koji ne ističu lojalnost Kolektivu.

Inicijativa Neobilježena mjesta stradanja aktivistička je grupa iz Bosne i Hercegovine koja je do sada obilježila 67 neobilježenih mjesta stradanja u BiH, ali i šire u regiji. "Svjedoci smo hiperprodukcije spomenploča i spomenika koje služe samo da bi naučile buduće generacije onome što je današnjim silovateljima prošlosti važno. Većina neobilježenih mjesta odnose se na stradanje sadašnjih manjina na područjima gdje većina bira odnos prema prošlosti i prateću memoralizaciju. Nije poželjno da se govori da su tamo nekada živjele komšije ili neki ljudi koje su ubijali, mučili, tjerali na prisilni rad", pričaju nam.

Tisuće ljudi u Zagrebu na osamnaestoj Povorci ponosa LGBTIQ osoba i obitelji.