Politika

Sa zajedničkim dobrima kao bitnim sastavnicama i pogonskom snagom društvene promjene, mogli bismo doživjeti svršetak čuvene izreke Margaret Thatcher "nema alternative" (there is no alternative – TINA), koju se sada, desetljećima nakon što je prvi put skovana, plasira diljem evropske periferije.

Ovi izbori nisu bili ništa posebno sudbonosni izbori za američku radničku klasu. Bila ona "domaća" ili imigrantska, bila ona bijela, crna ili latino, ona nema svog "konja" u parlamentarnoj utakmici. Američki predsjednički izbori ostali su i dalje najdosljedniji primjer sukoba kapitalističkih klanova; izbori s najciničnijim demokratskim pedigreom. No ovi izbori bili su sudbonosni za liberalnu Ameriku. Ona je njima izgubila svoje uljuđeno i licemjerno lice nobelovca Baraka Obame i dobila ono populističko, sirovo i vulgarno Donalda Trumpa.

Komentar na tekst Dimitrija Birača Esej o hrvatskoj ljevici: Možemo reći kako članak pati od određenih paradoksa: poput istovremenog korištenja H-altera za političko obračunavanje i prozivanja ljevice zbog manjka koordinacije i suradnje. Spomenuo bih još i korištenje "teških" marksističkih fraza na čudnovatim mjestima, poput "paradoksa historijskog materijalizma" i "dijalektičnosti", koje više služe kao paunovo perje nego što pridodaju smislenosti teksta.

Izvisio "Haso", ali što ćemo s njegovim svojevrsnim alter egom - Pavom Barišićem?

Hrvatskoj ljevici potrebna je repolitizacija. Ne samo da je hrvatska ljevica politički i organizacijski slaba, nego je njena radikalna manjina još slabija i izgubljenija. Ona nema gotovo nikakav utjecaj na naše društvo. Previše je problema, razmirica, pesimizma, defetizma, da bi se ta ljevica mogla pojaviti kao iole utjecajan faktor. Nužna je njena konsolidacija.

Ovozemaljska "seljačka buna" Marijane Petir prerasta u tragikomediju za kućnu uporabu.

Andrej Plenković obećava da će se riješiti ekstremizma u stranci, ali nema reformski kapacitet Ive Sanadera koji si je mogao dozvoliti otvoreni okršaj s novoustašama u HDZ-u i šire, čak napraviti i neke početne korake u političkoj modernizaciji zemlje. Plenković će se ograničiti samo na to da počisti vrhove državne vlasti od ustašonostalgičara, ali to ni izdaleka nije dovoljno.

Željko Glasnović, doseljenik iz Kanade koji hrvatske riječi smiješno miksa s engleskim izgovorom i pojma nema tko je bio Vlatko Previšić u doba tako mu omraženog "komunističkog, jugoslavenskog mraka", u što je stasao od početka 1990-ih te što mu zamjeraju studenti i profesori gotovo 400 godina stare univerze, policijski je grubo, batinaški i krajnje prostački napao akademske građane. I izazvao sablazan u zemlji.

Rasprave o prošlosti su samo proxy za rasprave o sadašnjosti. Kada se raspravlja o Drugom svjetskom ratu, stvar uopće nije u tome da netko iz ljubavi prema historiografiji i povijesnim izvorima raspravlja o tome kako je točno izgledala koja bitka, kakva je bila atmosfera u Zagrebu 1943. ili tko je pobio koliko ljudi. Raspravljajući tobože o povijesti, mi zapravo raspravljamo o sadašnjosti (pa onda i budućnosti), samo prividno izmještajući trenutne probleme u povijest.

Uhljebnički poriv u hrvatskoj politici jači je od svijesti, savjesti i ideologije. Novom šefu starog HDZ-a, logično, ne pada nakraj pameti platiti karamarkovsku mostarinu za pošto-poto koaliciju s Božom Petrovom, političkim egzekutorom njegova prethodnika, pa će ovaj tjedan i možda kusur vremena pokazati je li se Mostov vođa spustio s oblaka.