Svijet

Foto: T.S.

Medellín, grad iz kojeg je onaj čije se ime tamo ne spominje

Dižem se rano, gladna kolumbijskog doručka i dodatnih informacija o Medellínu. Sjedam u metro, vozim se i uživam u atmosferi koju svaki put tamo zateknem. U niti jednoj zemlji nisam vidjela tako pristojne i ponosne putnike. U metrou se ne jede i ne pije, a nećete pronaći niti jedan trag smeća. Sudjelujem i u velikoj noćnoj biciklijadi koja se održava svaki tjedan. Putnici koje sam upoznala u hostelu otišli su se fotografirati na Escobarov grob. Pitam se, je li to isto kao da ja odem u Hrvatsku i fotografiram se na grobu nekog ratnog zločinca. Smješten u samom srcu Anda, Medellín je grad inspiracije i transformacije, rajskog krajolika i nevjerojatno susretljivih lokalaca.
Jedna od korisnica, Natalia (Foto: Nočleška)

Život na ulicama Sankt Peterburga

Kao da je Zeus sam urgirao kako bi od blago napornog iskustva na sjeveru Rusije koje je uključivalo temperature oko -16, snježne mećave i stotine, ako ne i tisuće lokvi, bauljanje, zapinjanje i padanje po snijegu, došlo do nečega pozitivnog. Da saznam za i upoznam novinarku Nastju Dmitrievu koja volontira u sanktpeterburškoj udruzi Nočleška (Ночлежка). "Kako bi svaka osoba imala fizičku i moralnu snagu skloniti se s ulice, istoj je potrebno maknuti se s ulice, spavati na toplom", govore ljudi iz Nočleške. "Postoji uvjerenje da se takvo nešto nikada ne može dogoditi nama, ali zapravo je 'lagano' naći se na ulici", priča mi Nastja.
Foto: Atdhe Mula

Crno zlato na Kosovu određuje radnicima i život i smrt

Iz sunčanog, vrućeg dana Ismail Musliu ulazi u tamu. Tamu kazana, kako zovu zgradu termoelektrane Kosovo B u kojoj izgara ugljen. To je njegovo radno mjesto. Kosovo, najmlađa europska država, peta je na svijetu po rezervama lignita, najnekvalitetnijeg i najjeftinijeg ugljena koji se smatra i najprljavijim fosilnim gorivom. Je li to dobrobit ili prokletstvo? U termoelektranama Kosovo A i B plaće su dobre, ali radnici obolijevaju i umiru od bolesti dišnih puteva. Termoelektrana Kosovo A proglašena je najgorim pojedinačnim zagađivačem u Europi. O tome nitko ne vodi računa, niti postoji lista profesionalnih bolesti na Kosovu.
Foto: Matea Grgurinović

Budućnost, riječ koja je nešto značila

Krećemo prema prvom gradu u Uzbekistanu. Do Hive je teže doći nego do Buhare, Samarkanda i Taškenta. Ali vrijedna je svakog sata truckanja u vlaku i na prašnjavoj cesti. Stara 2.500 godina i sa samo 40.000 stanovnika vrhunac je ljepote drevne islamske arhitekture, muzej pod otvorenim nebom. Taškent pak spaja uzbečki orijentalizam i sovjetski modernitet. Jedna od najpoznatijih građevina sigurno je hotel Uzbekistan, sagrađen u centru grada. Gigant u kojem su nekada odsjedale zvijezde poput Federica Fellinija i Marcella Mastroiannija danas se opisuje rečenicama poput "zidovi koji se raspadaju i kanalizacija koja ne radi".
Foto: Privatna arhiva

Oni čiji je otpor to što postoje

Ako se ikad zateknete u Britanskoj Kolumbiji na samom zapadu Kanade, prva će vam pomisao biti: kako li je samo sve veliko. Impresionirat će vas ogromne prašume prepune medvjeda i velikih rijeka, u kojima lososi putuju do Tihog oceana, najveće vodene površine na svijetu i doma najvećih sisavaca na planetu, impozantnih kitova. Druga pomisao će vam biti: tko su ljudi koji su tisućama godina živjeli u skladu s takvom prirodom? Da Pocahontas danas živi u Kanadi, vjerojatno bi živjela u nekom od rezervata ili bi se preselila na ulice gradova. Postojala bi velika vjerojatnost da joj je netko u obitelji alkoholičar, beskućnik ili da je proživjela neki oblik nasilja.
Foto: Matea Grgurinović

O granicama, vlakovima i ljudima

Granice. Koliko prijeđenih? Uvijek previše. Samo na ovom putu šest: kinesko-ruska, rusko-kazaška, kazaško-uzbečka, uzbečko-kirgistanska i kirgistansko-kazaška. Vlakovi su jedna od najljepših stvari na svijetu, a Rusi su definitivno ljudi vlakova. Čim se sjedne u vlak, skidaju se čizme i oblače papuče (tapočke) za vlak, kao da su u stanu. Voze se od Vladivostoka do Moskve sedam dana bez da trepnu, nose hranu i spremni su za sve. U vlaku na relaciji Petrozavodsk-Moskva upoznajemo Ruse koji žive u zatvorenom vojnom gradu kraj Murmanska. Oni me nude buterbrodom, otvorenim sendvičem od jedne kriške na koji se obilno maže maslac i slaže dimljena riba, sir, kavijar, povrće.
Foto: Lidija Čulo

Jordanski dnevnici: Budi na ovome svijetu kao da si stranac ili putnik

Desert Highway jedna je od dvije autoceste koja siječe Jordan smjerom jug-sjever i pruža pogled na jedno prekrasno ništa. Tek poneki usputni dućančić nalik trafo-stanici okićen s par lampica nagovještava Ramazan i činjenicu da tu netko možda živi. U Ammanu pak žamor, glazba, trubljenje automobila, povici iz dućana otvorenih do dugo u noć, nasmiješeni pozdravi prolaznika: ''Odakle ste? Ahlan wa sahlan, dobro došli u Jordan''. Konobar dobacuje arapski kruh na stol poput frizbija, muškarci izlaze van u klompama i sandalama svojih žena, sjedi se po betonu i cesti.
Mural jemenske umjetnice Haife Subay - glad u Jemenu (Foto: Haifa Subay Twitter)

Bombe naše, trupla vaša

Hrvatska je tijekom posljednjih godina bila u vrhu zemalja EU po izvozu oružja i druge vojne opreme, barem što se tiče vrijednosti licenci. Dio oružja prodanog Saudijskoj Arabiji sigurno se koristio za rat u Jemenu. Financijska vrijednost pomoći koja je iz Europe upućena prema Jemenu minorna je u usporedbi s vrijednošću oružja prodanog iz europskih zemalja koaliciji koja razara Jemen. Flaster su, i to poprilično loš, na rat u Jemenu stavljali i hrvatski mediji. 'Javni servis' niti jednu vijest nije posvetio prodaji oružja od strane Hrvatske. Tijekom posljednje četiri godine u našoj zemlji nije organizirana niti jedna akcija ni prosvjed protiv ovog rata.
Foto: Pixabay

Uncle Samovo ćaćinstvo

Svijet nije Uncle Samovo ćaćinstvo. Što se mora dogoditi da tviteraš Trump to shvati?
Foto: Lidija Čulo

Marokanski dnevnici: Pustinjski gospodari vremena

M'Hamid je grad Sahrawi naroda koji za svoju domovinu smatra Zapadnu Saharu. Nakon četiri dana dobivanja proizvoljnih odgovora na ''kad'' pitanja, shvatila sam da sat na ruci našeg domaćina uopće ne radi. Ovdje na beskonačnom pijesku pod sjenama palmi, naizgled ne radimo ništa i ništa nije bitno. U pustinji nema signala ni Googlea. Smisao za humor, zagonetke i igre iziskuju onu imaginaciju i inteligenciju svojstvenu djeci prije nego ih sistem sažme u svoje gabarite i odsječe višak. Sva esencija istočnjačkog poimanja vremena sadržana je u: ''Vi Zapadnjaci imate satove, ali mi imamo vrijeme''.