Svijet

Nakon ustanka protiv Bashara Al-Assada 2011. i gotovo pet godina građanskog rata, vrlo je teško opisati koliko se toga u Siriji dogodilo, koliko je oružanih paravojnih formacija stvoreno, koliko se saveza promijenilo te koliko je utjecaj velikih svjetskih igrača uobličio današnje stanje u razorenoj sirijskoj državi. Radi se o ratu svih protiv sviju, gdje paradigma dobra i zla više ne postoji.

Tek će se s famozne "povijesne distance" moći donositi definitivni zaključci o aktualnom papi, ali to nije razlog da se već sada ne uvidi i ne prizna, primjerice, da je Bergoglio otvorio prostor za reafirmaciju progresivnih, emancipatorskih tendencija unutar Katoličke crkve, tj. osuđivane i proganjane "teologije oslobođenja", premda je to još uvijek u naznakama i još uvijek te znakove treba iščitavati iz standardno teološki šifriranih iskaza i odmjerenih gesta.

Nakon što je Washington odlučio kako embargo nije polučio zadane ciljeve, odlučuje kako je vrijeme za početak dijaloga s "najvećim američkim neprijateljem". Svjetski mediji odmah počinju pisati o Kubi u ogromnoj diskrepanciji u odnosu na prijašnje izvještavanje. Potvrđuje se tako teza kako SAD uvelike utječu na kategoriziranje "dobrih" i "loših" momaka u svijetu dok ostatak političke strukture slijedi dane naputke.

Kamen temeljac političke ideologije u SAD-u je mržnja prema samom konceptu jednakosti. Koncept jednakosti ugrožava kapitalistički sustav. Poanta kapitalizma je da želimo uvijek imati više i time biti "bolji" od drugih, a ne jednaki. Političari su danas spremni identificirati rasnu mržnju kao zlo, kao "izvorni grijeh" američkog društva, kako ju je Obama opisao u eulogiji žrtava u metodističkoj crkvi u Charlestonu. No nisu se još, barem većina nije, spremni suočiti s mržnjom prema jednakosti kao diskursom na kojem je rasna mržnja sazdana.

Oružane snage Republike Hrvatske posljednjih su dvanaest godina sudjelovale u misiji ISAF u Afganistanu, za koju je Hrvatska izdvojila oko dvije milijarde kuna iz državnog proračuna. Početkom ove godine tu je misiju nasljedila nova, pod nazivom Odlučna potpora, a naše je borce u Afganistanu nedavno posjetila predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Koliko je zapravo misija ISAF, kao i hrvatsko sudjelovanje u njoj, bila uspješna? Na temelju čega uopće možemo prosuđivati o uspjehu?

Hrvoje Ivančić javlja iz Damaska: Sukobi među ekstremistima nisu rijetkost, a tko s kim i kada sklapa pakt postalo je teško pratiti i najupućenijim analitičarima. Kad bismo na zemljopisnoj karti označili dijelove Damaska pod okupacijom odnosno dijelove u kojima se vode borbe, lako bismo došli do zaključka da je grad okružen. Na terenu međutim stvari funkcioniraju drukčije, jer ovdje se radi o nekonvencionalnom ratu prepunom nepoznanica. Javni prijevoz sasvim normalno funkcionira na liniji razgraničenja.

U atmosferi sve dubljeg uvjerenja građana da je američka država jedna oligarhija perpetuirana nasiljem za dobrobit nekoliko tisuća superbogataša počinju se polako odmotovati kampanje za predsjedničke izbore 2016. Sama činjenica da smo suočeni s mogućnošću da ponovno gledamo izbore između jednog Clintona i jednog Busha svjedoči koliko su SAD postale oligarhija, s monarhistički ustrojenim političkim super-obiteljima, poput Filipina ili Pakistana.

Hrvatska, zemlja čija je povijest gotovo sistematično i kontinuirano kroz protekla desetljeća određena svom mučninom marševa smrti, bodljikave žice, i masovnih grobnica, dakako nije u krugu zemalja koje razmatraju mogućnost priznavanja armenskog genocida, već ahistorijski šutke ignorira čitavo pitanje, bilo da je riječ o dominantnim političkim ili akademskim krugovima. Drugim riječima, Hrvatska je uzorito tolerantna spram genocidne perverzije. Barem kada je o drugima riječ.

Politički osjetljiva i polemična sintagma armenskog genocida, u literaturi poznatog i kao "zaboravljeni genocid", "tajni genocid", "skriveni holokaust", odnosi se na sukobe između Turaka i Armenaca u Osmanskom Carstvu za vrijeme te nakon Prvog svjetskog rata. Tim su događajima prethodili tzv. Hamidijanski masakri, kada je, uslijed jačanja armenskog nacionalizma, osmansko državno vodstvo kroz deportacije i masovne masakre započelo s provođenjem sistematske i organizirane politike etničkog čišćenja više stotina tisuća Armenaca.

Jest da američki birači ne kriju želju za promjenama u Bijeloj kući, ali još imaju vremena odlučiti se za - manje zlo. Demokrati ili Republikanci, blaža retorika ili pojačano vitlanje ratnim sjekirama ne čine suštinsku razliku u temeljnom projektu politike koju diktiraju imperijalni interesi kapitala, grubo potiranje ljudskih prava i sloboda, otimanje tuđih resursa, globalni ekološki zločini i širenje jaza između milijarda izgladnjelih ljudi i sve užeg kruga prebogatih lihvara.