Svijet

Promjene koje se u posljednjih godinu dana događaju u Izraelu iznenađuju čak i one koji su mislili da gore zbilja ne može. Prije nekoliko mjeseci predstavljen je tzv. Vladin zakon o transparentnosti, kojime se nevladine organizacije obvezuje na prijavljivanje stranih izvora financiranja (isključivo stranih vlada) te plaćanje odgovarajućeg poreza na te iznose.

Sirija: Subotnje jutro donijelo je miris baruta, izgorene plastike i kože. Detonacija se začula preko cijelog grada, ali u ratnoj zoni rijetki su se osvrtali. U centru je život tekao normalno, koliko normalan može biti, za čovjeka koji je navikao na zvukove detonacija i na ruševine svuda oko sebe. Ali patetična izreka "živjeti se mora" ovdje dobiva puni smisao. Da. Živjeti se uvijek i nekako mora, valjda je usađeno u gene. Tako i u Homsu, uz Alepo, jednom od najdevastiranijih gradova u sirijskom građanskom ratu.

Željka Markić ostavila je srce u Africi i shvatila koliko joj je malo toga potrebno za sreću. Anita Malenica u njoj je dobila ljubavi i zagrljaja za cijeli život. Hrvatske udruge koje organiziraju humanitarnu pomoć Africi najčešće su ogledalo netransparentnosti. No za dva tjedna volontiranja ljudi plate avionske karte i smještaj i do deset tisuća kuna - novac koji bi mogao osigurati tisuće obroka za gladnu djecu.

Daryush Valizadeh (Roosh V) postao je planetarno poznat maltene iznenada. Iza ekstravagantnog imena stoji inicijator nekakvog neo-mačističkog "pokreta", opskurne support grupe za muškarce koji smatraju da su ugroženi ženskim (i ostalim) emancipatorskim pokretima.

Iako ne razumijemo ništa, naše oči sjaje od sreće jer tako lijepu svirku danas je teško naći. Upitaću svoje domaćine ko je iznad, Narod ili Kralj, a dobiću odgovor: "Allah je iznad svega. Ostalo je nebitno. I prestani više, nego uzmi ovaj bubanj i sviraj". I tu sreću nećete sresti nigdje u Evropi, posebno među trinaestogodišnjacima koji tuguju jer nemaju ajfon šest ili neko drugo materijalističko govno. Sve ono lijepo što sam naučio o islamu, u Maroku sam i osjetio.

Glavni libanonski grad podijeljen je na istočni (kršćanski) i zapadni (muslimanski) dio, ali više od svega prisutna je podjela na južni Bejrut (Dahieh) naspram ostatka grada u kojem se odvija kontinuirana opresija Šijita i Palestinaca. U Libanonu je trenutno više od milijun Sirijaca, od kojih mnogi borave u Bejrutu. Na njih su se lokalci već navikli, kao što smo se i mi u Hrvatskoj navikli na ljude koji kopaju po kontejnerima i preživljavaju od skupljanja boca.

Zapad je toliko navikao da napada arapske zemlje i Francuska se toliko navikla da šalje svoje vojnike i avione u Afriku i na Bliski Istok da pucaju i bombardiraju one koje smatra svojim neprijateljima - da smo tek kad su muslimani počeli napadati zapadne gradove odjednom objavili da smo "u ratu".

Ukoliko je ISIL samo projekt stvaranja nacionalne države, onda svako ratovanje protiv te strukture ima potencijal da samo još više očvrsne "identitet" onih koji se osjećaju njegovim pripadnicima: "Zapad" i ISIL se nalaze u, Gramscijevim rečnikom rečeno, "pozicionom sukobu" iz čijeg trajanja i jedni i drugi profitiraju.

Svako je društvo u sebi već dovoljno pripremljeno za sukob jer "sadrži unutar sebe ljude koji su spremni živjeti s drugima u odnosima međusobnog poštovanja i uzajamnosti, ali i one koji traže lagodu dominacije". Činjenica da terorizam predstavlja glavni sigurnosni problem muslimanskog svijeta, a ne Zapada, jasno takav stav potvrđuje.

Nastavak izvanrednog stanja u Francuskoj i šire nesumnjivo šalje poruku da se rat (nekome) isplati te da je vojno-industrijski te sigurnosni kompleks taj koji ubire benefite. A pravila Pakta o stabilnosti i rastu svojom su neopravdanom rigidnošću tome sasvim sigurno (in)direktno pridonijela.