ss_plakat.jpgPrikazivati podijeljenost je kao da gradiš spomenik oružju, da te uvijek opominje i podsjeća: "ne prilazi drugome, možda je naoružan". Pogled uvijek pronalazi ono što traži, osim ako je slobodan tražiti neočekivano.

Pijući rakijicu i kavu nakon par sati sna, umnožen punim mjesecom, razmišljajući o braku kao temelju kapitalizma (nesposobnost dijeljenja, osoba je privatno vlasništvo, postaje objekt) došao sam brzo i do zaključka o katastrofi 39. Splitskog salona. Možda zvuči drastično, ali ta katastrofa počinje u samom konceptu "Prikazi podijeljenosti" gdje se, na pseudo-znanstveni način, imitira nekakav poseban mikroskop ili trepidometar koji "objektivno prikazuje nešto" i to - podijeljenost. Zna se i previše dobro da promatrač samim činom promatranja utječe na objekt promatranja. Teško je kritizirati ljude koje voliš, ali tek tu dolazimo do mogućnosti potpune ljubaviKvantna fizika je to eksperimentalno potvrdila i nisu potrebna daljnja objašnjenja (provjerite molim vas Heisenbergov teorem neodređenosti).

Prikazivati podijeljenost je kao da gradiš spomenik oružju, da te uvijek opominje i podsjeća: "ne prilazi drugome, možda je naoružan". Pogled uvijek pronalazi ono što traži osim ako je slobodan tražiti neočekivano. Tako je i salon pronašao u zabačenim djelovima ateljea anakrone radove koji upravo potvrđuju tezu da je čovjeku najbolje samome, bez dijaloga s drugim, stvarati apstraktni mikro svijet, bez reference na cjelinu. Što se danas događa? Rat za tržišnu demokraciju i terorizam su jedno te isto, a oni traže uvijek nove resurse i nove sablasti.

Jer je građanski svijet pogodno podijeljen na obiteljske cigle, rascjepkan na sfere i gladan ljubavi pa konzumira ogromne količine nasilja i zabave, Postaje očito da akademija, budući da ne smije biti slobodna, propagira katarzu kroz samoozljeđivanjea samoća koju propagira salon (akademija) samo je refleksija toga. Dakle, veza između nekrokapitalističkog sistema u kojem žive usamljeni slikari, kućanice, biznismeni, beskućnici i ideje splitskog salona je kristalno jasna. Takva izložba zauzima ogroman medijski prostor da bi ga na koncu ispunila razbibrigom, jer je većina radova upravo to, razbibriga poput rješavanja križaljke (pogledati anagrame u salonu Galić).

Treba li napominjati da postoji veza i između ekološke katastrofe i ovakve umjetnosti (Grimanijev rad, soba puna neartikuliranog smeća, tautologija, imitacija). Ako netko sumnja u klimatske promjene neka malo mućne glavom i pogleda prosječne temperature. Dakle koja je veza? Pa potpuna nezainteresiranost za stvarnu prirodu. Rade se izložbe poput "Natura maris" u Dioklecianusovim podrumima, gdje se prezentiraju prekrasni prikazi "osobnog" mora, a samo deset metara dalje slika je drugačija - pred rivom pluta kruzersko smeće i ultra ambalaža.

Agencija za ugljikovodike (AAA)<br> Agencija za ugljikovodike (AAA)

Ali odkuda to sljepilo? Naravno, ono je samonametnuto jer pogled u kojem postoji bliskost s prirodom i sa svim vrstama života zahtijeva radikalne promjene u načinu izražavanja. Ukratko, nema više poziranja koje ostaje jedini fetiš i put prema mlakom zadovoljstvu slave (a tu je dobrano zakrčen put). Kada je čovjek blizak sa (svojom) prirodom kroz njega progovaraju razne životinje, nemoguće ga je pripitomiti, prevariti, podmititi ili nagraditi jer ima mnoge oči, i nadzemne i podmorske, a zbog institucija straha poput HULU-a i braka, naše oči polako nestaju, čitave životinjske vrste, kao i jezici. Mit o babilonskoj kuli mit je o nesporazumu dubljem od onog lingvističkog, to je mit o gradnji sve veće i glomaznije institucije u kojoj na koncu svi lutaju u potrazi za pravom (o)sobom, ostavši u dugim hodnicima birokracije bez jezika, potpuno nijemi.

Prava je sreća da je 28. Adria Art Annale predvidio ovu katastrofu, napravio zahvat u simboličkom prostoru i pokazao u praksi kako se "Spajaju svjetovi". Pokazao kako se gradi zajednički jezik i kako se rade kratki spojevi između ljudi. To nije međusobno podilaženje, već izazov i projekcija ljubavi u tzv. protivnika. Mnogi su bili uvrijeđeni što se propituju stare dogme, što radovi nastaju s nevjerojatnom lakoćom, što se prepliću s filozofijom, politikom, znanošću, religijom, bez akademskog inzistiranja na zanatu (kao da je umjetnost kopanje ili vježba), ali ta uvrijeđenost ih nije odgurnula, već neodoljivo privukla. Ni oni koje uvrijedi ovaj tekst neće moći odoljeti. Mislit će o nama koji smo na AAA govorili o životu bez navike, bez zakona van srca.

Đainizam
Đainizam

Pa i ta čuvena svastika... rad koji neposredno usisava sve: od gradonačelnika i ravnateljice muzeja do posjetitelja koji i po petnaest minuta stoje pred prizorom, zaronjeni iznenada u neotkrivene prostore sebe samih, zagonetno povezani s bezbrojem autora koji stoje iza njega, postavši i sami njegov autor - ravnateljica koja ga je sa zaštitarima cenzurirala, gradonačelnik kojem iznenada smeta križ s rukama, križ koji može zagrliti, a jučer je otvarao spomenik ustaškoj jedinici, anonimni autor koji na njemu ispisuje "cenzura" (Čak i preko teksta. Strah od teksta?), što je na koncu najviše smetalo gradu i muzeju, ili revoltiranih umjetnika koji mu uporno pokušavaju priljepiti etiketu amaterizma, a etiketa uporno otpada.

Spajanje svjetova je pokrenuto i nesvjesno reakcionarni splitski Salon ga ne može zaustaviti svojim konceptom usamljenosti. Akademija ne može više uvjerljivo veličati figuru usamljenog genija koji stvara "neshvatljivu ljepotu". Ljepota je taj prostor davno napustila i upravo zato nam lucidnost prirode šalje lijepe ljude iz Sirije, Afganistana, Iraka, sve one koje zapadni režim, zajedno s ulizničkom hrvatskom državom (ne glasaj, budalo!), želi izbombardirati i opljačkati. Oni prelaze ogromne udaljenosti uz pomoć imaginacije koju je akademski građanin (većina jedva prijeđe stotinjak metara do hipermarketa) potpuno izgubio. Nitko ne može prijeći toliki put bez ljepote koju projicira i vidi u odredištu. Oni vide nešto potpuno drugačije od splitskog salona.

Autobus s Indijancima<br> Autobus s Indijancima

Oni imaju pogled poput južnoameričkih Indijanaca koji su došli "kamenim" autobusom na AAA pokazati da energiju ne treba crpiti iz rijeka, sisati iz zemlje, gutati iz tetrapaka, već da postoji nepresušan izvor koji proizlazi iz imaginacije, iz osjećaja za ritam planetarija, iz povezanosti tijela i tijela i duha. Podjela koju propagira salon je nemoguća i neuvjerljiva - duh je besmrtan - tijelo je beskonačno fleksibilno i mijenja svoj oblik. Tijelo današnjeg društva već prelazi u novi oblik koji se može predosjetiti na tribinama AAA. To nema više veze s ceremonijalnom farsom poput dodjele nagrada Splitskog salona, gdje ljudi mehanički plješću na mjestima gdje treba popuniti muk između dodjele plaketa. Radi se o temeljnom učenju AAA je pokazao da se može biti subjekt promjene, a ne objektivni promatrač. Jednim potezom je osvijetljen izvor fašizma - moć struktura (muzej i gradonačelnik) koje žele osigurati svoju poziciju velikom količinom novca i zatvaranjem kritičke umjetnostida svi sudjelujemo u (zagađenoj) Atmosferi i da ne možemo više igrati na kartu cinizma - moramo se odlučiti što želimo, i to reći pred drugima. Salon i dalje igra na tu kartu kao da se radi o "objektivnoj stvarnosti" s kojom nemamo ništa. V. Barić čita svoj kritički osvrt u kojem ismijava ekspanziju zabave u gradu u, naravno, zabavnoj formi (može li biti veće tautologije) i eto još jednog pljeska. Kaže da zapravo "nijedan rad ne govori ništa o zadanoj temi, ali je Salon potrebit, nužan i neizbježan", a publika potvrđuje onomatopejom šamaranja.

Razlika između slobodnog i mrtvog prostora postaje sve očitija - između prostora koji se gradi u razgovoru (međusobnom preplitanju, mrežnosti) i prostora koji je programski okupiran, čitavo vrijeme pod prijetnjom domjenka, odnosno konačnog rasplinjavanja u žamoru i kuckanju čaša. Nije li upravo to model vjenčanja - stvaranje ugođaja presudnog trenutka, fotografiranja, kratkih i efemernih razgovora, sve obavijeno plaštom ceremonije koja članstvom pokušava spojiti ono što nije izgradilo organski odnos. Nije li to model stranačkog organiziranja gdje se skupina bezidejnih ljudi skriva pod velom stručnosti i uzvišenog znanja u kojem uopće nema vlastitog udjela (tržište, tržište, tržište). S druge strane postoji novi oblik politike mnoštva - to je direktna demokracija gdje demos nije samo čovjek, gdje se ide do samog izvora sistemskog nasilja, gdje se uči o onome što tek možemo postati, gdje je svatko subjekt, poruka i tijelo promjene. AAA je pokazao da se može biti subjekt promjene, a ne objektivni promatrač. Jednim potezom je osvijetljen izvor fašizma - moć struktura (muzej i gradonačelnik) koje žele osigurati svoju poziciju velikom količinom novca i zatvaranjem kritičke umjetnosti, ali i druga vrsta moći - umjetnosti koja bez pomoći poduzetnika stvara misaone izume i besplatne ideje sposobne da pokrenu niz događaja, promijene pogled na Radi se o temeljnom učenju da svi sudjelujemo u (zagađenoj) Atmosferi i da ne možemo više igrati na kartu cinizma - moramo se odlučiti što želimo, i to reći pred drugimasimbole poput svastike i uliju im novo značenje koje komunicira s izvorom, s idejom besklasnog društva i nenasilja.

Splitski salon radi isto što i organizirana religija, premješta raj na nedohvatljivu poziciju gdje se dolazi tek kada umreš, a sebe postavlja na mjesto svećenika koji je toliko svet da ne sudjeluje u životu. On nema namjeru pokazati kako ideja (e)utopije proizlazi iz neposrednog iskustva ljudi koji su izmislili tu riječ, a ne iz sablasti podijeljenosti i prezentacije osobnog raja (atelje A. Kuštre kao rad). Naravno, postoji i prava vrsta smrti koja se salonu tek treba dogoditi, a to je ona u kojoj napuštamo "svoj stil", svoj atelje, svoj signalni znak raspoznavanja (jer raspoznavanje nije isto što i upoznavanje), i izlazimo u svijet bez prt-ljage i karijerističke tjeskobe. Mreža života se tek tada razotkriva i upoznajemo se sa složenom tvornicom kisika koju čovjek-brend nagriza sa svih strana. U takvoj mreži života umjetnost brani mrežu (HULU Split odlučno ustaje protiv gradnje pristaništa za tristometarske kruzere kapitala, npr.) i revitalizira pojam anarhije kao vladavine onoga što živi između nas, vladavine zvuka. Tada parlamentarno nadglasavanje, reklamiranje i ušutkivanje postaju besmisleni, a svaka svečana ceremonija otvorenja ili dodjele nagrada razotkriva se kao najgori oblik nasilja nad suradnjom različitih zvukova poznatijom kao glazba.

Plastic Man Machine (lupanje glavom u stijenu)<br> Plastic Man Machine (lupanje glavom u stijenu)

Postaje očito da akademija, budući da ne smije biti slobodna, propagira katarzu kroz samoozljeđivanje. To se potvrđuje u nagrađenom radu G. Bavčevića koji predlaže lupanje glavom o stijenu kao oblik otpora. Sjetimo se samo M. Markovića koji podjednako dezorjentiran kroz performans sugerira da trebamo piti svoju krv kroz slamku. Tu su i mnogi drugi koji se zalijeću glavama u zidove, šamaraju se, režu itd. Naravno akademija će postaviti stvari naopačke, kazati da se radi o razotkrivanju "pozicije čovjeka ili umjetnika" u svijetu obilja oskudice te dodijeliti naPodjela koju propagira salon je nemoguća i neuvjerljiva - duh je besmrtan - tijelo je beskonačno fleksibilno i mijenja svoj oblikjviša priznanja onima koji su najbolje zapamtili gradivo. Neposredna posljedica toga je priličan broj akademskih umjetnika, pogotovo umjetnica, koji u zadnje vrijeme završavaju s nekim oblikom asocijalnog ponašanja i psihičkog oboljenja, sve usljed nerazvijenog odnosa prema svijetu u kojem živimo, usljed gušenja njihove kritičke i kreativne svijesti. Na koncu ostaje samo osjećaj suvišnosti.

Teško je kritizirati ljude koje voliš, ali tek tu dolazimo do mogućnosti potpune ljubavi. To nije kritika vaših najdubljih namjera, koje su poštene - želja za shvaćanjem izvora podijeljenosti, već kritika pogleda kojem nedostaje hrabrosti. Vi koji ste pogođeni mojim okom znate dobro da bliskost nije ljubaznost (performativni poljubac znanosti i ljigavosti) i da se najbolje osjećate kada vas netko drugi svuče do elementarnog sloja postojanja. Čovjek ne može živjeti bez ideje utopije ili eutopije, bez ideje dobrog i stvarnog mjesta na zemlji, koja je u svakome zatrpana nepodnošljivim slojevima akademizma, cinizma i na koncu, straha da nas ne proglase naivnim budalama i idealistima. Bez takve ideje čovjek može tek eventualno preživjeti, odnosno strašljivo preskočiti život, ponekad uz pljesak i nagrade, češće, potpuno izopćen i odbačen.

Dopunska nastava<br> Dopunska nastava
<
Vezane vijesti