Fotografije: Tomislav Sporiš, SuperUho FB<br>Fotografije: Tomislav Sporiš, SuperUho FB
Kako su stvari izgledale u ožujku, izvještaj o festivalu SuperUho, održanom od 1. do 3. kolovoza u Primoštenu mogao je započeti rečenicom: 3. SuperUho je održano kao ljetni festival!

Nakon prva dva izdanja u Šibeniku, tada je potvrđeno ono o čemu se već neko vrijeme nagađalo: da festival, baš kao i onaj prvi koji je Mate Škugor pokrenuo u svome rodnom gradu, Terraneo, odlazi iz Šibenika. Otkrili su to prvi headlineri ovogodišnjeg izdanja, Mudhoney, uvrstivši svoj nastup u Primoštenu na listu na svojoj stranici i prije same objave festivalske najave.

Ubrzo je to potvrdio i organizacijski tim. Kako je tada objašnjeno, Šibenik nije mogao podržati daljnji razvoj festivala, a da on bude održiv. I kad se već mislilo da od ljetnog festivala neće biti ništa te da je izglednija varijanta njegovo održavanje u Zagrebu, kao deus ex machina pojavio se primoštenski načelnik Stipe Petrina te je dogovor o petogodišnjoj suradnji s njime i ostalim predstavnicima grada sklopljen u rekordno brzom roku, a festival je dobio novo mjesto održavanja.

Neizbježne su stoga usporedbe s prethodnim godinama, pri čemu treba reći da zamijeniti fascinantnu tvrđavu sv. Mihovila nije nimalo lak zadatak. Čitavo je poprište događaja ove godine bilo manje – u usporedbi s tri bine lani na tvrđavi + još jednom na šibenskoj plaži, ove su se godine svirke održavale na dva prostora, od kojih je onaj manji u određenim trenucima, primjerice za nastupa Damira Avdića ili Saula Williamsa, bio vrlo napučen.

Prevelika gužva u festivalskom kampu nešto je što su organizatori već najavili riješiti sljedeće godine njegovim povećanjem, no njegov smještaj u neposrednoj blizini pozornica i plaže omogućio je zato posjetiteljima koji su bili smješteni u njemu da ne moraju previše hodati uokolo, pa i čuti  i tonske probe (ili se na njih ušuljati), ali i koncerte, baš kao i iz dobro pozicionirane chill zone. Na tamošnjem šanku s hranom  nije bilo pretjeranih gužvi, no sljedeće bi godine svakako valjalo razmisliti o još kojem šanku s pićem. Kao festivalska novost za pohvalu bila je ponuda domaćih craft piva, a plus zaslužuje i još jedan logistički detalj – bus-WC s tekućom vodom i rasvjetom, iako ne i njegova lokacija.  

No upravo je činjenica da je sve bilo nekako manje pridonijelo je intimnijoj atmosferi, a kako ovaj organizatorski tim nikad nije težio "masovkama", sigurno je da će u budućnosti i nakon "porođajnih muka" dobro iskoristiti prednosti postojeće lokacije. Uostalom, većinu posjetitelja ovakvih festivala čine oni koji dolaze radi bendova, stoga se može zaključiti da je preseljenjem (ako se izuzme slučaj Devendre Banharta kojeg bi vjerojatno bio vrhunski gušt gledati na Sv. Mihovilu, baš kao Sun Kil Moon lani) više izgubio Šibenik nego publika.

Druga usporedba koja se nužno nameće je ona u line-upu. Kako nas je ekipa Žednouhih dobrano razmazila dovodeći već godinama eminentne, ali i u to doba još neafirmirane izvođače indie-scene, prvo u Zagreb, a potom i u Šibenik, ni ta očekivanja nije bilo lako ispuniti. Na prvi pogled uviđa se da je niz ovogodišnjih izvođača već gostovao u našim krajevima, od čega se kao najzvučnije ime i prvi headliner festivala izdvojio spomenuti Devendra Banhart, najava čijeg je gostovanja, prvog u Hrvatskoj i okolici, izazvala nešto više uzbuđenja od ostalih. No treba se pritom odmaknuti od "zagrebocentrične" pozicije i reći da je ovo za dalmatinsku publiku bila prilika da velik dio bendova vid prvi put u svojem kraju. Dodaju li se tome još i nastupi nekoliko lokalnih bendova, dobili smo festival koji podržava i jača lokalnu scenu.

Trodnevni program s ukupno šesnaest izvođača otvorio je zagrebački Side Project, indie-pop duo koji iza sebe ima jedan album, objavljen na njihovoj bandcamp stranici. Na festivalu su nastupili kao puni bend, a iako su većini onih koji ih došli poslušati bili nepoznati, definitivno su bili vrijedne pažnje i ostavili dobar dojam.

Nakon njih, kao prvi na Žedno uho stageu, nastupili su, pred za njih možda ne toliko tipičnom publikom, Pips Chips & Videoclips. Bilo je tu dovoljno onih koji dobro poznaju njihov repertoar da ne izostane dobra, iako ne i euforična atmosfera kakvu bi doživjeli na solo-koncertu. "Zagriženiji" indie-slušatelji pak, kojima Pipsi nikad nisu bili "dovoljno cool" (a pitanje je i koliko je njima do toga baš nešto i stalo – više su sve to vrijeme, onako, imali svoj đir) dobili su priliku da preispitaju malo svoje predrasude i iskažu poštovanje bendu koji je na sceni duže od 20 godina. Pa se i malo otkrave, primjerice, na Ljeto '85 ili obradu Haustora Neobičan dan.

Oni kojima ovo nije bilo dovoljno žestoko, na svoje su došli pri sljedećem nastupu. Američki noise duo iz Providencea Lightning Bolt u formaciji bas + bubanj + svašta nešto, uključujući i masku na licu (maske na licu su ove godine izgleda u trendu), isporučili su fascinantnu količinu buke, dajući svoj obol žanrovskoj raznovrsnosti festivala.

Glavni nastup prve večeri bio je onaj Petera Hooka and the Light. Poznate su priče o sukobu i razlazu basista i jednog od osnivača Joy Divisiona i New Ordera i drugih članova ovih legendarnih manchesterskih bendova (ovi drugi i ovih dana nastupaju kao New Order), no oni koji nisu imali prilike gledati ovog veterana prije nekoliko godina u Zagrebu ili negdje drugdje, sada su se mogli uvjeriti da nije riječ o pukom korištenju stare slave. The Light su okupljeni kao prateći bend 2010. u povodu 30. obljetnice Curtisove smrti u Factoryju, drugom klubu u kojemu je Hook suvlasnik. Prvi je, naravno, legendarna Hacienda, okupljalište madchesterske scene, uključujući i na primjer Inspiral Carpets ili The Stone Roses, kojima je bio Hook bio producent, i da nije u životu napravio išta drugo osim toga, zaslužio bi spomenik. Ono što je trebalo biti jednokratni događaj, izvođenje Unknown Pleasures, preraslo je u niz koncerata, sada pod nazivom turneje Unknown Pleasures & Closer. Da, Peter Hook nikada neće biti Ian Curtis, ali kako već čitave generacije odraslih potonjeg nikada neće moći vidjeti uživo, ovo je praktički najbliže što mu se mogu približiti. I čuti uživo stvari poput She Lost Control, Atmosphere, Transmission te na kraju neizostavnu Love Will Tear Us Apart. Pa i ako je odrađivanje – neka je.

Posljednji je te prve večeri nastupio Saul Williams, američki glazbenik, reper, pjesnik i glumac, s kojim je H-Alter napravio intervju. Nagrađivani umjetnik koji na turneji predstavlja hvaljeni album iz 2016. Martyr Loser King demonstrirao je zavidno umijeće repanja i spoken-worda, a u nastupu, jednom od definitivno najboljih na čitavom festivalu, najviše su uživali, razumljivo, oni dobro upućeni u njegove angažirane stihove.

Na kraju prvog dana, onima koji se nisu odlučili za odlazak na after-party u Auroru ili spavanje, nudila se mogućnost pogledati prvi od tri dokumentaraca koje je SuperUho priredilo u suradnji s filmskim festivalom DORF – The Fall: The Wonderful and Frightening World of Mark E. Smith. Povezivanje dvaju festivala programom SuperDORF odlična je inicijativa, no realizacija je malo šepala – kako i pola sata nakon najavljenog termina nije bilo ni naznake da bi projekcija uskoro mogla početi, nismo se uspjeli uvjeriti je li to otišlo dalje od nuđenja mogućnosti. U sljedeća dva dana na rasporedu su bili još i dokumentarci I'm Now: The Story of Mudhoney i Salad Days: A Decade of Punk in Washington D.C.

Prvi su na programu drugog dana bili zagrebački Baden-Baden, koji su, nakon EP-ja iz 2013. ove godine objavili prvi album, La Drogue, koji intenzivno promoviraju ovog ljeta diljem zemlje i šire. U nadasve energičnom nastupu svakako se izdvaja frontmen Hrvoje Malić, posebice pri spuštanju među publiku, što vjerojatno ipak funkcionira bolje na njihovim solo-nastupima, odnosno među dobrim poznavateljima benda, nego pred šarolikom festivalskom skupinom.

Dobar uvod za grunge-pionire iz Seattlea, Mudhoney, također jedne od onih koje smo već imali prilike gledati kod nas, pa ni u njihovu nastupu nije bilo nekih velikih iznenađenja. Moglo bi se reći da su svojom svirkom zaslužili termin glavnog headlinera večeri, koji je na Žedno uho stageu nastupio nešto poslije, Shobaleader One. Pod tim imenom, u bendovskoj postavi, odnedavno nastupa Squarepusher, odnosno Tom Jenkinson, cijenjeni britanski predstavnik elektroničke scene. Koliko god njegova eksperimentalna glazba i nastup bili zanimljivi i dojmljivi (treba spomenuti i svjetleće kacige), na festivalu koji nije primarno posvećen elektroničkoj glazbi u glavnom terminu publika bi prije očekivala nešto drugo pa je izostala euforija oko "glavnog" nastupa.

Između ova dva benda nastupile su domaće snage, šibenski Close Distance, koji su se u posljednjih dvadeset godina bili okupili samo još jednom. Da su nekoć bili itekako poznati na lokalnoj sceni, dokazali su njihovi vjerni fanovi, a nekima od njih bili su i glavni razlog posjeta festivalu.

Zadnji nastup te večeri pripao je Franz Kafka Ensembleu, zagrebačkoj "supergrupi" sastavljenoj od članova kultnih Cul-de-Saca, Peach Pita i drugih. Od vrsnih glazbenika, od kojih su širem rock-slušateljstvu, još od vremena Haustora najpoznatiji saksofonist Damir Prica i trubač Igor Pavlica, nije se očekivalo ništa manje od izvrsnog nastupa, no uživanje u njihovim avangardno-džezerskim instrumentalima (svoj glazbeni miks nazivaju circus-noir žanrom) bilo je, nažalost, djelomično ometeno zvukom s velike pozornice, što se može upisati kao organizacijski propust. Naime, It's Everyone Else, trebao je, prema rasporedu, svirati istodobno kad i Close Distance, no nastupili su kasnije, usred svirke Franz Kafka Ensemblea. Na gubitku je bila i publika koja nije uhvatila slovenski "postindustrial hardcore synth rock" dvojac, koji je isporučio doista jedan od impresivnijih festivalskih nastupa – fantastičnu buku, okružen publikom ispred pozornice, a ne na njoj.

Program trećeg dana festivala započeo je Iskon Secret Partyjem, održanim u blizini festivalske plaže, na kojem su glazbu, u opuštenoj atmosferi, puštali DJ-i Chris Duckenfield i Borovich, baš kao i na after partyju te večeri u klubu Aurora, dok je kao prvi bend nastupio šibenski Magul, novi bend Ante Prgina, bivšeg člana bendova Fali V i L'Kok.

Istodobno, ispred velike pozornice već se počelo okupljati društvo u iščekivanju onog što će se pokazati i kao najdojmljiviji koncert ovogodišnjeg izdanja festivala. Prije Primoštena ne bih se baš kladila na to – Mark Lanegan u Hrvatskoj je već stari gost, a meni je ovo bio šesti put da ga gledam uživo, tako da tu nije bilo nekih nepoznanica. Ovaj put došao je bez punog benda, s njime je nastupao samo gitarist Jeff Fielder koji je uspio u nečemu što se čini nemogućim – da bend ne nedostaje. Gravedigger's Song, I'll Take Care of You, I Am The Wolf, One Way Street… izazvali su trnce i kod onih koji su još jednog predstavnika Seattlea gledali prvi put, pa se za uspjeh nekih svojih budućih koncerata kod nas ne mora brinuti, a za efekt iznenađenja tu se našla i obrada Mac The Knife.

Nezahvalnu zadaću da se smjesti između dva headlinera posljednjeg dana trećeg SuperUha dobio je Damir Avdić. No njega to nije nimalo omelo da održi još jedan siloviti i beskompromisni koncert i potvrdi status jednog od najzanimljivijih regionalnih izvođača uživo.

Prvi nastup Devendre Banharta u Hrvatskoj izazvao je, kako sam već spomenula, najviše hypea i za nemali broj ljudi bio glavni razlog dolaska u Primošten. Očekivanja nije iznevjerio, redale su se predivne Baby, Never Seen Such Good Things, Mi Negrita… a vrlo raspoloženi prvak freak-folka specifičnog stila pjevanja trudio se komunicirati s publikom i na hrvatskom. No upravo je publika bila ta koja je svojim žamorom presudila da Mark Lanegan za nijansu zasjeni i dugo iščekivanog glavnog headlinera. I sam je Devendra u nekoliko navrata zamolio za tišinu, rekavši kako je ovo zamišljeno kao jedan tihi koncert. Nije pomoglo. Stoga ostaje želja da ga gledamo u nekom intimnijem prostoru, baš kao što bi bilo zgodno da je na festivalu nastupao i Stray Dogg, odlični beogradski kantautor koji je nekoliko dana ranije gostovao na Krku, pa da ovu dvojicu eventualno i uživo čujemo kako zajedno izvode Time.

Posljednji dan festivala, najposjećeniji, ali i po nastupima najjači, zatvorile su Žen, koje su potvrdile kako s godinama napreduju, a pohvale koje dobivaju posebno nakon posljednjeg albuma "Jantar" nisu bez razloga.

Zbrojivši dojmove, može se reći da treće izdanje SuperUha neće ostati zabilježeno u povijesti kao najbolje. No, stave li se stvari u kontekst problema koji su mu prethodili, trebamo biti više nego zadovoljni. Posve je sigurno da će ova ekipa, u povoljnijim uvjetima, napraviti još mnogo toga dobrog, ne samo u dovođenju glazbenih poslastica svjetskog značaja nego i u podršci lokalnim izvođačima i zajednici te u uvođenju u svijet manje komercijalne, ali kvalitetom itekako relevantne glazbene scene čitavih generacija žednih ušiju.

Do Primoštena sljedeće godine, točka na "i" ovogodišnjeg SuperUha, kako kažu organizatori, bit će zagrebački koncert The Tallest Man on Earth u Kinu SC 15. rujna, nakon čega slijedi bogata zagrebačka jesenska sezona u organizaciji Žednog uha.

<
Vezane vijesti