unnamed_2.jpgU četvrtak, 24. svibnja u 19 sati, u Domu hrvatskih likovnih umjetnika (Trg žrtava fašizma 16), održat će se otvorenje 34. SALONA MLADIH – PANOPTIKON prema koncepciji Mirne Rul. Izložba ostaje otvorena do 26. lipnja.

Salon mladih već se tradicionalno održava svake dvije godine, a ovo je njegovo 34. izdanje. Povodom 150. godišnjice djelovanja Hrvatskog društva likovnih umjetnika, ali i 50. godišnjice postojanja institucije Salona mladih, ovogodišnji će Salon, između ostalog, obilježiti i kontinuitet njihova postojanja.

Još davne 1979. godine umjetnici okupljeni oko Radne zajednice umjetnika Podroom, prezentirali su Ugovor o uvjetima javne prezentacije umjetničkog rada kojim su zahtijevali bolju poziciju umjetnika u odnosu na institucije, ukazali na potrebu financijskog vrednovanja umjetničkog rada, te upozorili na problem unaprijed definiranih estetsko-umjetničkih vrijednosti od strane institucija.

Više nego ikada, zadnjih nekoliko desetljeća umjetnici ovise o institucionalnim izvorima financiranja (stipendije, honorari, državni/gradski poticaji..); radovi se, gotovo u pravilu, produciraju upravo za institucije, prilagođavaju im se, te oblikuju u skladu i ovisno o njima.

Radovi izloženi u sklopu ovogodišnjeg Salona mladih referiraju se na pojam panoptikona u njegovim različitim metaforičkim značenjima, te ih, ovisno o tretiranju samog pojma, možemo ugrubo podijeliti u nekoliko skupina. U prvoj se skupini nalaze umjetnici koji panoptikon prepoznaju u društvu kontrole i u svojim se radovima kritički  odnose naspram vršitelja nadzora, ali i kazne (pa i one koja se očituje kao izostanak nagrade), bilo da je riječ o hrvatskim kulturnim i umjetničkim institucijama (Barišić, Tomasović, Popijač, Lovrec), medijima (Sladetić) ili nadzoru putem nadzornih kamera (Miloš).

Bijeg od ovakvog društva kontrole omogućuje Drinkovićev Brisač identiteta, dok Hršak, s druge strane, pomalo strepi od odlaska iz sigurnog okrilja institucije – Akademije likovnih umjetnosti. Bachler, Ivković i Vernić propituju odnos institucije, umjetnika i recipijenta - Bachler izlaže rad koji nije a priori umjetničko djelo, očekujući da ga institucija proglasi takvime, Ivković dovodi u pitanje svaki pokušaj tumačenja umjetničkog djela od strane institucije, ali i promatrača,  dok se Vernićironijski odnosi naspram „elitizacije umjetnosti“. Oštru kritiku političkih centara moći čije su malverzacije i nebriga doveli do propasti industrije, ali i čitavih regija, čitamo u radovima Vukovića i Matokovića, a nezakonitih radnji lokalnih moćnika, s ciljem pribavljanja financijske koristi, u radu Stojićević.

Nemar gradskih vlasti prema napuštenim prostorima kritizira Pilj, ekstenzivnu izgradnju zagrebačkih fontana tematizira Vanda Kreutz, a odnos periferije i centra Giba i RogićKovačić i Koruga, obje se u svojim radovima referiraju na Virginiju Woolf, apostrofirajući pitanje položaja umjetnica u Hrvatskoj u odnosu na muške kolege, u smislu još izraženije prekarizacije njihove pozicije. Potrebu za "akomodavanjem" raznovrsnim pozicijama moći osvijestili su u svojim radovima Novak, koji pokušava „balansirati između višestrukih uloga“ koje umjetnik mora igrati kako bi opstao u umjetničkom svijetu, Leko koja je "prestala brinuti i zavoljela sistem", Pongrac koja vidi mogućnost rasta i u skučenim, gotovo zatvorskim, uvjetima, i Stojanović koja uči kako se prilagoditi okolnostima promatrajući svijet oko sebe.

Više ili manje suptilnu subverziju ovako uređene stvarnosti iščitavamo u radovima Meić, Jakuš i Marić, a tjeskoba zbog stvarnosti od koje ne možemo pobjeći, baš kao ni iz Benthamovog panoptikona, obuzima nas već s prvim pogledom na radove Matić i Ančić. Egzistencijalna tjeskoba i dehumanizacija prisutna je i u radu Ivane Tkalčić, čiji hiperrealni svijet predstavlja utopiju za digitalne informacije, ali zatvor za čovjeka.

Čitavoj su priči, gotovo ludički i pomalo ironično, pristupili Tudek i Mihaljević, koji panoptikonu pristupaju na razini forme, a ne sadržaja, referirajući se upravo na krug kao gradivni element njegove arhitekture.

I sam će Meštrovićev paviljon, svojom kružnom formom, tijekom trajanja Salona, prizivati Benthamov panoptikon, pri čemu će, mladi umjetnici i njihovi radovi biti izloženi panoptičkom, "neumoljivom pogledu u budućnost" hrvatske likovne umjetnosti.