Goran Kerić i Nela LaptošGoran Kerić i Nela LaptošGoran Kerić i Nela Laptoš otkrivaju i bilježe napuštene objekte diljem Hrvatske: "Postoji nedostatak interesa za očuvanje, ali i obnovu, često vrlo vrijedne baštine koju Hrvatska posjeduje. Teško je utjecati na to, ali se nadamo da ćemo na ovaj način bar malo doprinijeti razvoju kolektivne svijesti."

Goran Kerić i Nela Laptoš su i fotografi i pokretači stranice Abandoned Croatia koja otkriva i bilježi napuštene objekte diljem Hrvatske.

Kako je nastao projekt Abandoned Croatia, odnosno kako ste počeli raditi zajedno i što vam je cilj?

Nela Laptoš: Upoznali smo se prije nekoliko godina, a kako smo imali  istu strast za urbanim istraživanjem, 2013. godine odlučili smo napraviti Facebook stranicu gdje bi podijelili fotografije napuštenih lokacija, s željom da  preko njih prenosimo energiju i emocije kojima svako otkriveno mjesto odiše.

Stranica je rezultat pokušaja da zabilježimo trenutak, povijest tih zanemarenih mjesta prije nego što zauvijek nestanu. Tu je npr. velik broj objekata arhitekture industrije koji su nekada bili ponos naše zemlje, a sada leže u ruševinama. Čini nam se važnim da se prisjetimo tih uspjeha i da sačuvamo tu baštinu, makar i u slikama. Svaki tvornički pogon koji je devastiran, briše dokaz nečega što je nekad doprinosilo napredovanju neke zajednice.

Ljudima to pokušavamo prikazati u drugačijem svijetlu, kao nešto jače i ljepše od puste ruševine. Ujedno, želimo udahnuti život u zaboravljena povijesna mjesta tako što pokušavamo probuditi stare priče i uspomene koje su izgubljene pod težinom vremena, oživjeti sjećanja na izgubljene trenutke na tim mjestima, ali i naći ljepotu i smisao u njihovoj propasti. 

Postoji nedostatak interesa za očuvanje, ali i obnovu, često vrlo vrijedne baštine koju Hrvatska posjeduje. Teško je utjecati na to, ali se nadamo da ćemo na ovaj način bar malo doprinijeti razvoju kolektivne svijesti.

Tema su vam zdanja i mjesta po čitavoj Hrvatskoj. Biste li izdvojili neke od objekata koje ste otkrili i po čemu su oni zanimljivi?

Nela Laptoš: Obišli smo velik broj lokacija te je vrlo teško izdvojiti one najzanimljivije. Kada posjetite neki objekt i naučite nešto o njegovoj povijesti i to ne samo o povijesti koju pronalazimo u knjigama o bogatima i slavnima, nego i onu drugu, neispričanu povijest običnih ljudi. Kada saznate jednu takvu priču, na neki način se vežete za prostor u kojem se dogodila. Na tim napuštenim mjestima ulazite u gotovo ili potpuno zaboravljeni svijet.

Primjerice, derutni hoteli su čest prizor duž cijele Jadranske obale gdje je stotine takvih objekata već godinama prepušteno propadanju. Istaknula bih hotelski kompleks Haludovo na otoku Krku i kompleks Kupari u Dubrovniku kao nekadašnje hotelske divove i prave zvijezde hotelijerstva, ali i njihovu vrhunsku arhitekturu.

Također Hrvatska ima više od stotinjak dvoraca koji su potpuno zanemareni. I mnogi dubrovački ljetnikovci primjer su kulturnog blaga koje je prepušteno vremenu. Sva ta mjesta prepuna su pitanja, kao da čekaju nekoga da pronađe odgovore, ali i adekvatna rješenja za njihovu obnovu. A to vrijeme između ono je što bilježimo.

Goran Kerić: Osobno volim zaviriti u apsolutno svaku napuštenu prostoriju koja mi se nađe na putu, te mi je potpuno nebitno koliko je ona atraktivna ili neatraktivna. Nismo nismo lovci na 'trofeje', što nas vjerojatno poprilično razlikuje od većine drugih istraživača.

Ako ste dovoljno senzibilizirani, od svake napuštene lokacije se može dobiti nešto potpuno drugačije, zato je malo nezahvalno izdvajati mjesta i kategorizirati ih.

Na kakve prizore i stvari nailazite na mjestima koja fotografirate?

Goran Kerić: Ono što na nas najviše utječe su tzv. 'vremenske kapsule'. Radi se o obiteljskim kućama koje su već godinama prazne, ali samo od strane ukućana. Apsolutno sve stvari, od odjeće, pokućstva i hrane, pa sve do onih najosobnijih kao što su računi, pisma, pa čak i osobni dnevnici su posloženi kao da stanari nikad nisu ni otišli. Nalazimo stara ljubavna pisma, razglednice iz cijeloga svijeta, fotografije koje blijede. Kad se nađete u takvoj situaciji, stvori se efekt vremeplova, gdje ste odjedanput okruženi stvarima i predmetima koji su se koristili prije 20, 30 ili 40 godina. A život se u posljednjih 40 godina toliko drastično promijenio da većina ljudi zaokupljeni svojim svakodnevnicama o tome ni ne razmišlja.

Nela Laptoš: Fascinantno je kako su sva ta mjesta nekoć prštala životom, a sad je sve pretvoreno u pustoš i tišinu. I dalje se sunčeve zrake probijaju kroz prozorsko okno, baš kao i nekada davno, ali sada dajući sasvim drugu sliku; prašina, paučina, pukotine. Kroz razbijene prozore stvaraju se apstraktne kombinacije svjetlosti koje zajedno s prašinom prolaze kroz prostoriju.

Naime, nailazimo na bezbroj stvari koje su u današnje vrijeme potpuno zaboravljene ili zamijenjene novim tehnologijama, kao da ste u ušli u svojevrstan muzej.

Često ne otkrivate o kojim je točno lokacijama riječ. Zašto? 

Goran Kerić: Neobjavljivanjem određenih manje poznatih lokacija direktno utječemo na njihov rok trajanja. Ako uzmemo u obzir ljudsku prirodu, koja pojedince tjera da iz nekih razloga sve oko sebe uništavaju, kradu i ne poštuju, ovaj način prikazivanja bez otkrivanja određenih lokacija nam se čini kao potpuno logičan. Obično se radi o manjim privatnim lokacijama. Jednostavno kad nešto u životu volite i poštujete kao mi napuštene objekte, učinit ćete sve da iste i zaštitite. Puno istražujemo i do svega dolazimo sami, u čemu je i prava čar. Stvar je zapravo vrlo jednostavna, iako smo primijetili da postoje ljudi kojima je ipak nedokučiva. Ako bi otkrivali osjetljive lokacije nikada ne bi mogli znati tko će ju i posjetiti i kakve su njihove prave namjere. Otkrivena mjesta lako postanu meta vandala, a nama je cilj zaštititi objekt od daljnjeg uništavanja. Imamo svoja pravila i držimo ih se.

Vaše fotografije svjedoče o prolaznosti, raspadanju, nerijetko i potpunom preuzimanje prirode nad mjestima gdje se nekad živjelo i/ili radilo. One su ujedno priča o nekom drugom vremenu kroz ovo naše. Što osobno vidite u svemu tome?    

Nela Laptoš: Tijekom svakog istraživanja u nama postoji jedan osjećaj koji krije cijelu paletu drugih: uzbuđenje, sreća, tuga, strah, teško je to uopće opisati. Puno napuštenih mjesta odiše jedinstvenim umirujućim ozračjem u kojem uživamo. Takva mjesta ujedno podsjećaju na prolaznost vremena, da smo i mi sami prolazna bića te da je to sve sastavni dio prirodnog ciklusa: rađanja, rasta, razvijanja i propadanja, nezaustavljivo izmjenjivanje života i smrti. Gdje mnogi vide samo ruševine, mi vidimo elegantnu prolaznost, godine netaknutog sklada koji krije ljepotu.

Stvari koje zateknemo, stoje u istoj poziciji kako su i ostavljene prije npr. pola stoljeća, samo mijenjane od strane prirode, često na prekrasan način.

Spajanjem arhitekture i tih prostora s prirodom, priroda uzima dio po dio onoga što je nekada bilo njeno, a sve će to stajati u tišini dok ne dođe netko kome taj prostor može ispričati priču. Upravo to mi radimo.

Goran Kerić:  Iako smo oboje svjesni da svojim načinom rada ujedno i senzibiliziramo ljude na činjenicu da postoji ogroman broj napuštenih i neiskorištenih lokacija u cijeloj Hrvatskoj, a čija im budućnost zapravo ne donosi ništa pozitivno, u sebi ne vidim osobu kojoj je to i glavni motiv ili namjera. Osvješćivanje ljudi na postojanje i intenzitet problema je itekako pozitivna stvar, ali kad čovjek uđe malo dublje u problematiku shvati da mu ne preostaje ništa drugo nego bit ljut i frustriran, a sve zbog činjenice da smo svi zapravo apsolutno nemoćni boriti se s tim problemima legalnim metodama ili zdravim razumom.

Ono što me najviše privlači i ispunjava je posebna atmosfera koja se može stvoriti u tim napuštenim prostorima, a sve to prati čitav niz najrazličitijih osjećaja. Prilično zanimljiva stvar koja mi se događa pri svakom posjetu takvom mjestu je maksimalno izoštravanje svih osjetila.

Ljudi me često pitaju i kako me nije strah. Međutim i kod mene je strah na početku uvijek prisutan, ali ga srećom redovito prevlada znatiželja, inače bi se zdravorazumski klonio takvih mjesta. Konačno zadovoljstvo i emocionalna ispunjenost nakon svega me drže i dodatno motiviraju da se ne prestanem bavit ovim hobijem. U svemu ovome vidim i priliku za prijeko potreban životni ventil, a nema bolje stvari za to od pronalaženja nečeg što istinski volite.

Ključne riječi: fotografija
<
Vezane vijesti