Tamni pejzaži, Foto: Hnk.hrTamni pejzaži, Foto: Hnk.hrDonosimo kritiku baleta Tamni pejzaži/Bolero zagrebačkog HNK: Konačne bi stoga dojmove o ovoj dvodijelnoj plesnoj večeri možda najbolje sumirao poznati književni naslov: dok je njezin prvi dio u svakom pogledu agonija, drugi je dio zato – također u svakom pogledu – čista ekstaza.

Prva ovosezonska baletna praizvedba zagrebačkoga HNK, održana 11. studenoga 2016., bila je rezervirana za suvremeni, odnosno moderni plesni izričaj, kojim su se predstavile dvije autorice: Marjana Krajač (1973. – ) i Maša Kolar (1974. – ). Obje potječu sa zagrebačkoga plesnog asfalta, završivši Školu suvremenog plesa Ane Maletić, nakon koje su se nastavile stručno usavršavati i nadograđivati na europskima plesnim akademijama, potom u europskima plesnim skupinama, te naposljetku za svoj rad od strane struke bivati i višestruko nagrađivanima.

No ovdje sve sličnosti između Krajač i Kolar ujedno i prestaju, barem kada je u pitanju odmjeravanje snaga na gorespomenutoj dvodijelnoj plesnoj večeri. Krajač se predstavila s Tamnim pejzažima, koje je zamislila kao koreografsku poemu o ''… nepoznatim tragovima, intuitivnim prostorima i predjelima nestajanja. Oni mogu označavati sve ono što je samo djelomično upisano u prostor svijeta, dakle sve ono što još nije ostvarilo preduvjete i moguć nastanak. … Koreografski fokus ovoga djela formulira gestu plesa kao poetsku, intuitivnu i vremensku praksu. Poetsku u smislu mogućnosti estetičke poruke, intuitivnu u smislu bavljenja najudaljenijim rubovima pojavnoga te njihovom artikulacijom i fragilnim osmišljavanjem, a vremensku u smislu razumijevanja plesa kao medija vremena i protoka vremena; kao medija koji vrijeme promatra poput gradivnoga materijala, a duljine vremena poput porozne strukture.''

Nažalost, realizacija ovako elaborirane intuitivno-refleksivne koncepcije u sebi ne nosi ništa od potrebne prepoznatljivosti, kao ni uvjerljivosti, kojima bi – makar i labavo – mogla doprijeti do recipijenta.

Nažalost, realizacija ovako elaborirane intuitivno-refleksivne koncepcije u sebi ne nosi ništa od potrebne prepoznatljivosti, kao ni uvjerljivosti, kojima bi – makar i labavo – mogla doprijeti do recipijenta. Počevši od futurističke glazbe Thomasa Könera, koja je bez melodije, ritma i boje, teška i neizmjerno zamorna, i u čijem se labirintu mehaničkih zvukova plesači mogu snaći jedino brojanjem, a gledatelji pak preživjeti jedino odbrojavanjem. Za scenografiju i kostimografiju zadužen je bio Silvio Vujičić, no s također potpuno ispodprosječnim rezultatima. Scena se, naime, sastoji tek od velikoga bijelog platna, koje opet nije dovoljno veliko da prekrije cijelu širinu pozornice, tako da se s njezinih bočnih strana jasno vide svi popratni rekviziti jednoga scenskog događanja: od mnoštva kablova, preko različitih metalnih konstrukcija, do vatrogasnih aparata. A pri kraju izvedbe sa stropa se pak spušta velika crna mrlja, stavljajući time ovoj tragikomičnoj simbolici(?) ili poruci(?) točku na i. Kostimi koji se sastoje od bijelih, sivih i crnih šlampavih pamučnih majica s kratkim rukavima samo upotpunjuju generalni dojam potpune bezizražajnosti i besmislenosti ovoga komada, što još dodatno podcrtava ženski dio ansambla koji je na špicama – također bez ikakve logike, potrebe ili značenja.

Koreografija se, naime, većim dijelom sastoji od međusobno ničim povezanih, te nimalo znalački i nadahnuto improviziranih uobičajenih elemenata sa sredine klasa, odnosno s nastave pas de deuxa: arabesquea, développéa, pirouettea, cabriolea, chaînésa, grand jetéa, jednostavnijih podrški i slično, koje bi bez problema mogli izvesti i malo napredniji amateri. No izvodi ih 16 profesionalnih plesača (Guilherme Gameiro Alves, Tomaž Golub, Adam Harris, Natalia Horsnell, Duilio Ingraffia, Asuka Maruo, Miruna Miciu, Ovidiu Muscalu, Kornel Palinko, Lucija Radić, Cristiana Rotolo, Andrea Schifano, Takuya Sumitomo, Rieka Suzuki, Valentina Štrok i Iva Vitić Gameiro) – kojih bi jednako tako moglo biti šest, kao i šezdeset i šest.

Ništa od prikazanoga, naime, ne daje niti magloviti razlog zbog čega je, i zašto, baš na takav način uprisutnjeno. Stoga, iako se činilo malo vjerojatnim kako će u zagrebačkom HNK nakon Kraljeva bogova neka suvremena predstava uspjeti biti toliko loša – k tome još relativno brzo – Tamnim pejzažima ne samo da je ovo uspjelo, već su Kraljeve bogova svojom ''pričom'' bez priče, razloga, reda, smisla, poruke, simbolike… glatko i nadmašili.

Bolero je zato u svima konstitutivnim elementima posve inverzan prvospomenutom djelu, iako je Kolar u sâmom startu imala teži zadatak.

Bolero je zato u svima konstitutivnim elementima posve inverzan prvospomenutom djelu, iako je Kolar u sâmom startu imala teži zadatak: od kanonskog djela 20. stoljeća, koje je brojnim generacijama koreografa pružalo neiscrpnu inspiraciju, a u Béjartovoj inačici postalo toliko uspješno i prepoznatljivo da je u koreografskom smislu de facto sinonim za ovu kompoziciju, trebalo je pronaći koliko hrabrosti, toliko i mašte i originalnosti da ga se oplemeni nekom novom dimenzijom. No Kolar je u tome uspjela, zahvaljujući prije svega inteligentnom, autentičnom, nepretencioznom i komunikativnom pristupu, svjesnom u potpunosti kako plesačkih kapaciteta, tako i afiniteta publike.

Angažiravši Višeslava Laboša za elektroakustičku obradu glazbe, napravila je prvi i najvažniji korak prema svježem i originalnom tretiranju ove popularne skladbe. Laboš je, kako je kazao, bio svjestan osjetljivosti intervencije (uz potrebu istovremenog poštivanja načela primijenjenosti) u djelo koje predstavlja općepoznato mjesto u glazbenoj kulturi 20. stoljeća, te se odlučio na verziju u kojoj je u prve dvije trećine finalne obrade djela ovome pristupio kao sirovome materijalu oslobođenom postojećega glazbenog smisla, manipulirajući njegovima zvučnim, estetskim i doživljajnim kontekstima. Pritom je oslanjanje na loop dvotaktne ritamske fraze ostao jedan od rijetkih dosluha s izvornikom, kao i tonalitet, koji je također ostao isti, iako je fragmentiran u kratke sampleove, te ne poznaje ni melodiju ni frazu, već samo ritam. Ravelovu logiku Laboš je usto zadržao poštovanjem parametra glasnoće, uz razvijanje konstantnoga crescenda zvučne mase, a kako maksimalna redukcija klasično-glazbenih elemenata ne bi dovela do neminovnog zasićenja, u trećemu, finalnom dijelu, Bolero je predstavljen u svojem originalnom ruhu, s tek minimalnim obrađivačkim zahvatima.

Bolero, Foto: Hnk.hr Bolero, Foto: Hnk.hr

Kolar je tako svoj Bolero u trajanju od pola sata podijelila na prvi, drugi i treći, ulančavajući ih postupno jedan u drugi, i gradirajući broj izvođača na pozornici u skladu s postepeno sve gušćim glazbenim tkivom. Pritom se izuzetan generalni dojam naslućuje već od početka, zahvaljujući fascinantnoj ogoljeloj sceni (Petra Pavičić), čiji je jedini rekvizit zlatna užad što visi sa stropa, a koja zahvaljujući podjednako efektnom osvjetljenju (Nuno Salsinha) dobiva kristalni odsjaj i svojevrsnu punoću, uz koju bi ikakav drugi element bio posve suvišan. Kao takva, podjednako bi efektno mogla funkcionirati i kao kulisa za kakav show dance ili cabaret (ništa od navedenoga, dakako, u pejorativnom značenju), a ne samo kao kulisa za suvremeni plesni projekt. Ovome u prilog idu i kostimi (Petra Pavičić), koji su od pliša – kod plesačica u bordo boji i u formi baletnih trikoa, a kod plesača su torza gola, dok donji dio tijela pokrivaju jednostavne crne hlače.

Na izvedbi 17. studenoga u Boleru prvom nastupile su Atina Tanović, Iva Vitić Gameiro i Natalia Horsnell; u Boleru drugom pridružili su im se Takuya Sumitomo, Andrea Schifano, Guilherme Gameiro Alves, Simon Yoshida i Kornél Pálinkó, a u Boleru trećem uz ranije spomenute nastupili su još Milka Hribar Bartolović, Asuka Maruo, Mutsumi Matsuhisa, Sabrina Feichter, Duilio Ingraffia, Tomaž Golub, Lucija Radić, Catarina Meneses, Saya Ikegami, Adam Harris i Sebastian Šimić.

Horsnell je bila apsolutna kraljica te večeri.

Hribar Bartolović, inače u prvoj postavi Bolera prvog, te se večeri kao članica ansambla nije uspjela nametnuti potrebnom iskričavošću, žestinom i senzualnošću, a nije to učinila ni njezina alternacija u glavnoj ulozi Atina Tanović. Tanović je neosporno talentirana i u svojem fachu vrlo izražajna balerina, što je pokazala, primjerice, u Posvećenju proljeća, u kojem je bila dostojna zamjena Edine Pličanić. Međutim, za razliku od Clugovog rasporeda na šahovskoj ploči, na kojoj je imala povlašteni status, ovdje ga dijeli s dvije neusporedivo iskusnije, ekspresivnije i atraktivnije balerine, naspram kojih jednostavno nije u stanju osvojiti i zadržati pažnju. U tome ju je pretekla čak i Matsuhisa, koja u ležernijim rolama poput ove – lišenima klasično-baletnih, visokih tehničkih zadatosti – može iskazati svoje najjače adute: naglašenu interpretativnu osobnost, koja je u stanju autorovu osnovnu zamisao obogatiti, tj. nadograditi vlastitim pečatom istoj, kao i publiku zaraziti užitkom koji prirodno proizlazi iz njezinog užitka na sceni. Sličan su dojam također ostavili Sumitomo i Yoshida, zbog čega je šteta da im (kao i ostatku muškog ansambla) nije dodijeljena značajnija minutaža, odnosno upadljivije scensko osvjetljenje.

Za ovo potonje zato se izborila Horsnell, koja je bila apsolutna kraljica te večeri. Njezin užitak plesanja koji ide do potpunog prepuštanja i neopterećenosti publikom, kao i samopouzdanje stečeno iskustvom, te izvanrednom tehničkom potkovanošću kao uvijek pouzdanim osloncem – zahvaljujući kojima se ne boji riskirati i krajnje opušteno izvesti i najzahtjevnije elemente – uz onaj plesni instinkt, relativno rijedak i kod profesionalnih plesača, koji dolazi iz sâmog središta pelvisa, i koji u posvemašnjem prepuštanju ritmu dovodi najprije plesača, a potom i publiku (gotovo) do transa, ovdje su bili prezentirani u svojemu punom opsegu.

Konačne bi stoga dojmove o ovoj dvodijelnoj plesnoj večeri možda najbolje sumirao poznati književni naslov: dok je njezin prvi dio u svakom pogledu agonija, drugi je dio zato – također u svakom pogledu – čista ekstaza.

Ključne riječi: Hrvatsko narodno kazalište, balet
<
Vezane vijesti