H-Alter
Foto: prtsc_jutarnji listFoto: prtsc_jutarnji listTurbulencije oko Agrokora ne prestaju. Izuzetno je važno da ovaj slučaj služi kao poticaj nekom obliku društvenog učenja. Da bismo bolje razumjeli načine na koji ekonomski i politički život funkcionira u Hrvatskoj, i da bismo prilagodili svoje alate za budućnost. Klupko se još uvijek odmotava pa je teško biti sasvim precizan, ali evo mojih deset sugestija.

Prvo, očito je da sada na naplatu dolazi Tuđmanova privatizacijska politika. Jedna faza završava, a nova počinje. Za sada još ne znamo da li je novo išta bolje od staroga. Lako je moguće da će biti gore. Ako glavnu riječ budu vodile ruske banke, bojim se da slijedi scenarij otpuštanja radnika i rasprodaje boljih kompanija u koncernu. Razvoj hrvatske privrede ruskim bankama neće biti cilj.Zašto država ne uđe u vlasništvo Agrokora? Svaka pragmatična država treba biti otvorena i za tu opciju.  Ili da se kompanija razlomi u nekoliko manjih, s različitim strukturama vlasništva. Pozivanje na to da "kupujemo domaće" imalo bi više odjeka da je Konzum u nekom obliku društvenog vlasništva

Drugo, slaba je korist od vladajućih nacionalista onda kada taj nacionalizam treba upregnuti u ekonomsku politiku. Potencijalni dolazak ruskih interesa trebao bi uključiti sve crvene lampice ovdašnjih velikih geostratega. Ali ništa. Nestaje čak i ta jedina, koliko-toliko iskupljujuća karakteristika nacionalizma, ona da ne želimo da našom privredom upravljaju stranci.

Treće, stalno se nameću paralele s Agrokomercom Fikreta Abdića. To sugerira da, bez obzira je li režim nominalno socijalistički ili liberalno-demokratski, veliki igrači u našim okolnostima na sličan način grade poslovna carstva. U oba je slučaja politička podrška presudna. Todorić se vozio u Tuđmanovom "vlaku slobode" nakon Oluje ), a Abdić je bio povezan s moćnom bošnjačkom obitelji Pozderac. I Todorić i Abdić su gradili vertikalno integrirane koncerne. Činjenica da proizvode i zapošljavaju im produžuje vijek trajanja. 

U oba se slučaja mjenice koriste kao zamjena za likvidnost. Pri tome valja napomenuti da se kompanijama u socijalizmu prigovaralo da ne funkcioniraju u kontekstu "tvrdih budžetskih ograničenja", tj. da su neefikasne jer ne postoji kredibilna prijetnja bankrota. Međutim, sada vidimo da neefikasnost kompanija nastavlja biti problem čak i kada su izložene disciplini tržišta. Ono što kompanije rade, ukoliko si to mogu dozvoliti, jest da neplaćanjem potraživanja trošak svoje neefikasnosti prebacuju na manje i slabije. Konstantna nelikvidnost hrvatske privrede je zapravo nastavak starih problema u drugom ruhu. 

To dovodi do četvrte točke: pasivnost monetarne vlasti. Upravo je nevjerovatno da se kreira jedan ogromni i komplicirani sustav alternativnog plaćanja pomoću mjenica i faktoringa, a da središnja banka ne misli da je to nešto što zahtjeva njihovu pažnju. Zar nije to jedan oblik novca? Agrokor ga je kreirao jer je mogao, a dobavljači prihvatili jer nisu imali izbora. Ako je dozvoljeno kreirati nove tipove novca, zašto ne bi svatko od nas sutra izdao neki vrijednosni papir i mijenjao ga za kune? Vrijeme je i da monetarna vlast malo ambicioznije shvati svoju ulogu.

Peti je problem očiti nedostatak suvisle industrijske politike. Pristup policama Konzuma u Hrvatskoj i BiH, Mercatora u Sloveniji, te Idei u Srbiji Vladajućoj konzervativnoj eliti očito nije cilj razvoj hrvatske privrede nego samo održavanje fasade pristojnosti. Riječ je o performativnoj strategiji. Jedina reformska poluga jest ta da se pretvaraju da je Hrvatska uređena zemljaje prikriveni oblik subvencioniranja za mnoge hrvatske proizvođače. Sveprisutnost tih trgovina omogućava domaćim kompanijama, bilo da su male ili velike, pristup velikom broju potrošača do kojeg možda ne bi imale pristup. Time je Agrokor preuzeo na sebe određene prerogative javne politike: da pomaže domaće proizvođače. Međutim, ono što Agrokor daje jednom rukom, drugom uzima jer s dugim rokovima plaćanja prisiljava dobavljače da mu daju ekvivalent beskamatnog kredita. Potrebno je opet promisliti kakvu industrijsku politiku želimo i možemo voditi.

Šesto, vladajućoj konzervativnoj eliti očito nije cilj razvoj hrvatske privrede nego samo održavanje fasade pristojnosti. Riječ je o performativnoj strategiji. Jedina reformska poluga jest ta da se pretvaraju da je Hrvatska uređena zemlja. I nadaju se da će, ukoliko dovoljno dugo ponavljaju da je to tako, Hrvatska zaista i postati uređena zemlja. Ali to se neće dogoditi bez sukoba s onima koji od ovakvog sustava profitiraju, od Ciboninog tornja na niže. Ne treba zaboraviti da je obitelj Todorić nastavila ubirati dividendu čak i kada je Agrokoru krenulo loše. Novac je već u Nizozemskoj.

Sada je prilika da se inicira prekid sa starom praksom, što bi građani podržali. Treba napomenuti da su izuzetno rijetki trenuci u kojima su pripadnici poslovne elite u defanzivi. Jednom kada se taj prozor zatvori, on se zatvori na duže vrijeme.

To nas dovodi do sedme točke: nacionalizacija je kod nas i dalje bauk. Zašto država ne uđe u vlasništvo Agrokora? Svaka pragmatična državaUpravo je nevjerovatno da se kreira jedan ogromni i komplicirani sustav alternativnog plaćanja pomoću mjenica i faktoringa, a da središnja banka ne misli da je to nešto što zahtjeva njihovu pažnju treba biti otvorena i za tu opciju. Nacionalizacija može biti privremena pa da se nakon procesa restrukturiranja određeni udio u vlasništvu prepusti dobavljačima i radnicima. Ili da se kompanija razlomi u nekoliko manjih, s različitim strukturama vlasništva. Pozivanje na to da "kupujemo domaće" imalo bi više odjeka da je Konzum u nekom obliku društvenog vlasništva. Jedna prednost Lex Agrokora, barem iz ove perspektive, je da se prinudna uprava nad "sistemski važnim" kompanijama može kasnije proširiti na to da uključuje i nacionalizaciju.

Foto: ytb-prtsc Foto: ytb-prtsc

Osmo, nejasno je zašto se ozbiljnije ne razmatra mogućnost da središnja banka iz ničega (bez stvaranja novog javnog duga) stvori novac kojim Međutim, sada vidimo da neefikasnost kompanija nastavlja biti problem čak i kada su izložene disciplini tržišta. Ono što kompanije rade, ukoliko si to mogu dozvoliti, jest da neplaćanjem potraživanja trošak svoje neefikasnosti prebacuju na manje i slabije. Konstantna nelikvidnost hrvatske privrede je zapravo nastavak starih problema u drugom ruhubi se otplatio određeni dio dugova Agrokora. Prilično je sigurno da bi većina aktera pristala na "haircut" tj. umanjenje svojih potraživanja, ukoliko bi se garantiralo preživljavanje Agrokora u srednjem roku te kada bi mogli ući u vlasništvo. Neki bi se ekonomisti vjerojatno zabrinuli da bi to stvorilo inflaciju, ali u ovom kontekstu je problem nedostatak likvidnosti i unutarnja zaduženost.

Hrvatskoj bi i inače dobro došlo više inflacije. A u zapadnom je svijetu ovako i onako na djelu veliki eksperiment ogromnog povećanja količine novca bez značajnijeg inflatornog pritiska, upravo zato jer je nelikvidnost intervenirajuća varijabla. Zašto ne spojiti ovaj pristup s nacionalizacijom? Ovim bi se potezom ne samo smirilo strahove dobavljača već iz igre izbacilo i Ruse. Naravno, HNB vodi konzervativnu politiku pa ova opcija ostaje u domeni spekulacije.

Deveto, domaći liberalni ekonomisti nisu od mnogo pomoći. Jedni inzistiraju da se o Agrokoru zapravo ništa ne zna jer je ta tvrtka isplela kompleksnu mrežu međuovisnosti. To je, naravno, istina. Ali takav stav – ne možemo ništa učiniti dok netko od nas ne naruči detaljnu mrežnu analizu – garantira pasivnost i prevlast stihije. A drugi ekonomisti pak inzistiraju na novoj rundi privatizacije. Pa koliko je dokaza potrebno da bi se shvatilo da privatizacija nije univerzalan lijek za naše probleme?

I deseto, ja sam ovih dana naučio da je multi-plus kartica obična prevara. Nakon godina skupljanja bodova, dobio sam popust od 24 kune. A ja sam si zamišljao da ću moći dobiti barem toster.

________________________________________________________________________________________________

Dragi čitatelji i čitateljice, H-Alterova budućnost je kontinuirano neizvjesna. Ako vam se sviđa ovo što čitate i želite podržati naš daljnji rad, možete nam pomoći svojom donacijom i/ili proširiti riječ među svojim prijateljima. Solidarno za slobodno novinarstvo i veliko hvala svima.
<
Vezane vijesti