Lucio Urtubia Jiménez, umirovljeni zidar i anarhist koji je od djetinjstva izgubio poštovanje prema svim autoritetima i život posvetio borbi protiv istih: Imamo pravo izgubiti poštovanje prema ovom idiotskom društvu. Nisam protiv bogatstva ili inteligencije, već protiv njhove loše upotrebe.

U ovom intervjuu Lucio Urtubia analizira svoj životni put borbi, ali i druga pitanja vezana uz vlast i potrebu za anarhijom.

Umirovljeni zidar. Od djetinjstva je izgubio poštovanje prema svim autoritetima. Njegov život predstavlja niz krijumčarenja, razbojničkih prepada, pripadnika ilegalnih pokreta, utočišta proganjanih i krivotvorenja novaca i dokumenata da bi se ostvarilo ciljeve revolucije. Mukotrpno je proučavao kako uništiti SAD. Organizirao je multimilijunašku prijevaru jedne od glavnih svjetskih banki. Tražile su ga policije različitih zemalja i upoznao je zatvor. Anarhist je. Zalaže se za odgovornost ljudi.

Imate 79 godina, ali razgovori s  Vama su puni mladosti...

Da, jer ideje koje slijedim su nužne, a ljudima se sviđa što kažem. Lako je promijeniti vladu, ali, nažalost, već znamo gdje nas to vodi. Rješenje ne dolazi od vlada, već od nas samih, i to ako smo odgovorni, ako ne vjerujemo u crkve, stranke, vlade...

Nalazimo se u ozbiljnoj krizi: nezaposlenost raste, kapitalizam je sve  brutalniji, ali čini se da radnička klasa samo promatra situaciju...Što se događa?

Imamo mnogo više sredstava nego ranije, čak i više slobode, ali moramo inzistirati na onoj nužnoj ideji, a to je odgovornost. Za mene je gubitak poštovanja, ono što treba izgubiti. Treba prestati poštovati te imbecilne glavešine, koje što više imaju više i žele, i koji ne znaju nego gomilati ekonomska bogatstva, ali ne i koristiti se njima.

Rješenje ne dolazi od vlada, već od nas samih, i to ako smo odgovorni, ako ne vjerujemo u crkve, stranke, vlade...

Zašto bi se danas mladi trebali uključiti u borbu protiv sustava?

Zato jer je to nužno. Život nije samo kruh. Ljudsko biće je to što jest po onome što radi. I mladi ljudi moraju znati da se tu ne radi samo o poslu, već i o življenju, dijeljenju i stvaranju.

Kakvi ste bili kao dijete?

Od djetinstva sam bio prkosan i često su me  globili sa pet peseta. Moja majka to nije mogla platiti pa su me kao zatvorenika vodili saditi drveće ili u zatvor u Tudeli. To je bila moja prednost jer nisam morao uložiti nikakav napor da bi izgubio poštovanje prema svemu što je uspostavljeno. Zato mi siromašni posjedujemo jedno bogatstvo ako ga znamo iskoristiti. Imamo pravo izgubiti poštovanje prema ovom idiotskom društvu. Nisam protiv bogatstva ili inteligencije, već protiv nijhove loše uporabe.

Od adolescencije ste se upoznali sa samicama, policijskim postajama, zatvorima...Sjećate li se koliko ste puta bili zadržani ili zatvoreni?

Od kad sam bio mladić, boravio sam u zatvoru Cascante, koji je bio jedan ambar, zatim u Tudeli koja je već bila jedan profesionalni zatvor, u Beri de Bidasoa i Pamploni. Poslije sam bio u Francuskoj u četiri ili pet zatvora. Ali to je za mene bogatstvo. Da moram početi život ispočetka, počeo bi ga na isti način.

Koji je bio Vaš prvi susret s anarhizmom?

Prvi put sam se susreo s anarhizmom u Francuskoj gdje sam došao kao bjegunac. Ali već tada sam imao nekog malog iskustva. U Valcarlosu (Luzaide) sam se već bavio krijumčarenjem. Kažem das u svi krijumčari bili anarhisti jer su to bili ljudi koji su već izgubili poštovanje prema autoritetu. Civilna policija Guardia  nas je nadzirala, ali smo i mi nju nadzirali zbog krijumčarenja...

I u Parizu ste započeli život anarhiste...

U početku smo otuđivali vlasništvo jer nismo imali drugih načina. Nismo imali ni ministre, ni zastupnike ni industrijalce koji bi nam pomogli. Oduzimali smo vlasništvo kako smo mogli, ali ne smatram herojem onog koji uzima mitraljez nesvjesno, kao što sam ja to činio. Naravno da uperiš mitraljez u nekog zaposlenika u banci da ti da novac, ali za mene to nije junaštvo jer mi nismo imali drugih načina.  Kad smo otkrili da možemo raditi i druge stvari pomoću krivotvorenja, odahnuo sam jer nisam nikog ubio. Ali sam mogao umrijeti ili biti ubijen. Bilo je opasno.

Za mene je junaštvo danas biti u neslaganju s ovim društvom imbecilnih glavešina koji ne zaslužuju nikakvo poštovanje jer treba biti glup za imati tolika sredstva, a ne znati ih koristiti.

A što za Vas predstavlja junaštvo danas?

Za mene je junaštvo danas biti u neslaganju s ovim društvom imbecilnih glavešina koji ne zaslužuju nikakvo poštovanje jer treba biti glup za imati tolika sredstva, a ne znati ih koristiti. A vidjeli ste kako Evropa drhti nakon događaja u Grčkoj jer nema drugog rješenja u ovom društvu u određenim trenucima osim gubljenja poštovanja i čak upotrebe nasilja. Nažalost, nema drugog načina nego upotrijebiti ga. Strah od Grčke je strah od grupe anarhista; ne treba biti milijunaš. Tresu se jer je društvo vrlo krhko.

U Parizu ste upoznali Quica Sabatea (katalonskog mitskog anarhista i člana Pokreta otpora), započeli napade na banke, ilegalnu propagandu, krivotvorenja...Podržavali ste uspjeh kubanske revolucije i pustili ste u opticaj u svijet krivotvorene dolare da bi uništili SAD. Visoko ste ciljali, gospodine Uturbia...

Sve što sam uradio u životu bilo je zato jer sam jako naivan. Čak i danas, uz godine koje imam, vjerujem da se društvo može promijeniti, ali da se treba boriti. Poznavao sam gospođu Rosu Simeon, kubansku ambasadoricu u Parizu koja je bila porijeklom iz Navarre. Sprijateljili smo se, ona je bila osoba s fakultetom i nije upoznala guajirose (kubanske seljake) ni ljude poput mene koji bi joj sa strašću pričali o španjolskoj revoluciji i španjolskim anarhistima. Jednog me dana pozvala na večeru i pokazao sam joj dvije novčanice dolara. Rekao sam joj: "Možemo uništiti SAD." Ona nije shvatila. Dao sam joj dvije novčanice, pogledala ih je i još nije shvatila. Kad sam joj rekao da su lažne, ona se oduševila i obavila sve potrebno da me predstavi Che Guevari (koji je tada bio ministar industrije na Kubi). Vidjeli smo se na aerodromu Orly i izložio sam mu plan. U kratkom roku mi je odgovorio negativno.

Ideja nije zaživjela tada, ali ste je primijenili na drugi način godinama poslije krivotvoreći putne čekove. Drugi pokušaj značio je pobjedu...

Da...Otkrili smo kako prevariti protivnike i izvlastiti ih. Na primjer, s krivotvorenim španjolskim dokumentima mogli smo otvarati račune, iznajmljivati aute, stanove.. Krivotvorili smo brojne administrativne dokumente Njemačke, Belgije, Nizozemske, Francuske, odsvud...Poslije smo shvatili da je krivotvorenje putnih čekova španjolskih banaka prelako, a i nas je zanimalo da netko plati na svjetskoj razini. Onda smo otkrili City Bank. Prije toga, krivotvorili smo dolare jer je to bilo lakše. Ali su nam neki odvjetnici rekli da ćemo u zatvor na dvadeset godina ukoliko nas uhvate s dolarima. Zato smo odustali i prešli na krivotvorenje putnih čekova Prve nacionalne City Banke. I zadali smo udarac.

Krivotvorili ste dokumente, pomagali ste revolucionarnim grupama, davali ste ljudima utočište ...Za koliko ste pokreta u različitim zemljama radili?

Za mnogo...Nedavno sam bio u Urugvaju. Anarhisti i tupamarosi su napisali knjigu čija je polovica posvećena meni. Zove se "Prevariti banku, koji užitak". Za vrijeme jedne diskusije, neki čovjek, stariji od mene, uzeo je riječ i rekao :"Lucio, u ime urugvajskih tupamarosa i anarhista zahvaljujem ti na svemu što si učinio za nas. Ja sam im pomogao, ali i oni sami su također radili sudjelujući u obnovama.

Kad sam bio u Stockholmu isto... A drugi? Sve vrste zemalja...Talijani, Alžirci, Argentinci, Meksikanci... Jako sam ponosan na ljude iz moje zemlje. Mnogima sam pomogao. Veseli me kad mi kući dolaze ljudi iz svih zemalja, ali kad dođu ljudi iz mog kraja...bilo iz Guipozcoa, Vizacaya, Navarre - za mene je to moja zemlja. Iako nisam nacionalist,  jako sam vezan za Navarru. Iako ljudi misle da nisam pošto je mnogo kritiziram, ali to je za jer je volim.

Anarhist sam i protiv sam zatvora. To ne znači da imam rješenje, ali ono što mogu raditi protiv zatvora, to i činim. Moja je solidarnost vezana za sve koji su u zatvoru. Lako je zatvoriti ljude bez da se riješe problemi

Pomagali ste mnoge pokrete čak i one koji nisu anarhistički, s kojima ste se čak i razlikovali u političkim stavovima...

Anarhist sam i protiv sam zatvora. To ne znači da imam rješenje, ali ono što mogu raditi protiv zatvora, to i činim. Moja je solidarnost vezana za sve koji su u zatvoru. Lako je zatvoriti ljude bez da se riješe problemi. Meni nije važno je li neko Baskijac, Urugvajac, Alžirac, Franacuz...kad mogu pomoći nekome, radim to jer mi se čini logičnim pomoći sirotima.

Policija Vam je godinama bila za petama i nisu mogli vjerovati da je to što su istraživali učinio jedan zidar. Posao je bio odličan alibi?

Zidar sam, ali sam se znao dobro okružiti, ne znam je li zbog egoizma ili interesa. Ne posjećujem ljude koji ništa ne rade, koji su glupani. Uvijek sam se okruživao s ljudima koji rade. Na primjer, nisam ni izdavač ni umjetnik, ali su oko mene uvijek bili fotografi, izdavači...Snaga ili inteligencija koju sam imao bila je u okruživanju ljudima koji će mi pomoći. Također bio sam jako sposoban na razini refleksa...Postoje ljudi koji, iako imaju cijelu upravu iza sebe, ne vide. U tom smislu sam imao vrlinu da vidim i znam čuvati druge i sebe. Također sam znao sakriti i čuvati stvari. Nikad nitko nije pao mojom krivicom.

Ima neko vrijeme da su vas određeni ljudi vjerojatno željeli ustrijeliti...danas, suprotno, na mnogim mjestima Vas žale...

Ponekad se zanesem i skoro zasramim. Kad su mi u Francuskoj dali nagradu "Ni dios ni amo" napravili su simulaciju suda i predsjednik suda me pitao imam li što za reći. Odgovorio sam: "Ja sam ono što ste vi učinili od mene. Ništa mi ne pripada." Moje bogatstvo je to što mi ljudi dolaze kući. Siromah poput mene otvara vrata svoje kuće i kroz nju sedmično prolazi više od sto ljudi. To je, po mom mišljenju bogatstvo.

Često idete u rodnu Riberu. Je li trajno nestala prevlast bogatunstva koju ste poznavali u mladosti?

Ne, ne, nije nestalo. Nije to više ona brutalnost, horor i ona crkva kakva je bila dok sam bio dijete. Na primjer, u Cascanteu je bilo dvanaest bogatih obitelji koje su posjedovale sve obradive površine u selu. Bilo je također i dvanaest svećenika. Ne mrzim nikoga, ali ne želim, niti mogu zaboraviti što sam proživio u tom period. To navarsko svećenstvo snosi krivicu. U navarskoj Riberi većina su bili seljaci i sindikati UGT-a I CNT-a, ali nisu bili nereligiozni. Crkva se prepala vjerujući da bi se Ribera mogla zaraziti. Kako je Rioja bila anarhistička - većina je bila pod CNT-om - posebno Aragon, svećensto je reklo: "Ne možemo ih više puštati, treba s tim što prije završiti." Pogubili su više od tri tisuće radnika i seljaka koji nikome nisu ništa napravili.

Sjećanje je protuotrov za totalitarizam?

Da, sjećanje je potrebno. Ne mrzim, ali ne zaboravljam i ne želim zaboraviti. Kao ni oprostiti. Od svi načina na koje se pričaju stvari, ima modela da se sakrije istina. Stvarnost onoga što se dogodilo u našoj zemlji je strah Falange, karlista i Crkve od zaraze anarhizma. Anarhisti su mnogo propatili s Republikom. Ne treba zaboraviti da je Azana rekao da se radi o "pucanju u trbuh" kad su okupirali zemlju. Znamo da je bilo 35 tisuća anarhista u zatvoru, i iako Republika nije znala kako se dobro ponašati s njima, to su oni koje je spasila, željela ili ne.

Francuska se također loše ponijela s anarhistima i republikancima. Nakon što su se propatili u koncentracijskim logorima i vidjeli kako su iz Španjolske izbacili tolike njihove drugare, isti ti republikanci - većina anarhisti - su oslobodili većinu francuskog teritorija. To je rekao sam Tanguy (komunist, jedan od vođa francuske pobune). Većina su bili anarhisti, koji su branili Republiku, iako nisu bili njeni uvjereni pristaše.

Vjerujete li u ikakav oblik vladanja?

Ne. Vjerujem samo u moć ljudi da budu odgovorni. Do današnjeg dana, nažalost, nijedna vlast u povijesti nije bila vrijedna poštovanja, sve su vlade kriminalci. Macchiavelli kaže: ne može se vladati bez zločina. Dok ne postanemo odgovorni, nećemo promijeniti ništa. Louise Michel (francuski anarhist iz 19. st., simbol Pariške komune) je rekao: "Svaka moć korumpira, zato sam anarhist". Vidjeli smo kako su stradavali ljudi, bilo da je riječ o Staljinu ili Castru, koji je na početku napadao banke da bi radio na stvarima, bio je idealist. A pogledajte sad, gdje je završio. To je moć. Moć su čegevaristi - sa svom simaptijom koju možemo gajiti prema njima na razini poštenja, ali ne i drugim razinama. A što se Fidela tiče, već znamo što se dogodilo i što se događa na Kubi.

Vjerujem samo u moć ljudi da budu odgovorni. Do današnjeg dana, nažalost, nijedna vlast u povijesti nije bila vrijedna poštovanja, sve su vlade kriminalci. Macchiavelli kaže: ne može se vladati bez zločina. Dok ne postanemo odgovorni, nećemo promijeniti ništa

Nemate povjerenja ni u aktualne pokrete na ljevici?

U pokrete da. Sada prihvaćam svoje ljude, ali kad postanu ministri onda ih više ne prihvaćam jer postanu kao svi drugi ministri.

Što mislite o sindikatima?

Loši su, kod njih nema iskre, imaju hipoteku. Jedino što predlažu je malo povećanje plaća, ali tako nikamo nećemo stići. Ono što nam je potrebno je snaga anarhije. Na primjer, ima mnogo malih tvrtki kojima treba pustiti samoupravljanje i učenje ljudi da budu odgovorni. Korporacije su, na primjer, odlična stvar, ali ne one poput Mondragona, nego male kao što je bilo prije: devet ili deset radnika, ali svi rade i svi su odgovorni.

Ali ako ste član nekog tipa organizacije...

Da, naravno, organizacija je potrebna, ali ne ona koja nas određuje. Na primjer, ljude šokira što sam za neovisnost malih zemalja. Zalažem se za to da baskijska država bude neovisna. Nisam za neke njihove aktivnosti ili stvari koje čine, ali za neovisnost jesam. I ako jednog dana Tudela poželi neovisnot od Pamplone, ja ću to podržati. Ja sam za male države. Nisam za Kinu koja je katastrofa, Ameriku, Rusiju... jer onaj koji ima više, više i želi. Tako nećemo nigdje stići. Kad Tudela bude odgovorna, i ljudi će postati. Što oni iz San Sebastiana znaju da se dešava u Tudeli? To kažem sa svim srcem. I to je ono što treba reći i biti ponosan zbog onoga što mislimo i što jesmo. Što je normalnije od toga da jedan Navarrac bude Navarrac, jedan Baskijac Baskijac. Dajte im da budu što žele. Mislim da smo počinili neke pogreške...

Koje, na primjer?

Na razini koncentracije i određenih moći koje ne odgovaraju. Baskijac je Baskijac i treba ga pustiti da to bude. Ne nametati mu ništa, ne tjerati ga da ide putem koji ne želi...Baskijac mora biti i bio je odgovoran i tu ništa ne mogu ni glavešine ni galamdždije ni čuvari... Baskijac je Baskijac i to zna cijeli svijet.

Za mene je bogatstvo udobnost, ne biti ljubomoran, ne zavidjeti, doživjeti 79 godinu i osjećati toplinu kod ljudi.

Što je za Vas bogatastvo?

Za mene je bogatstvo udobnost, ne biti ljubomoran, ne zavidjeti, doživjeti 79 godinu i osjećati toplinu kod ljudi. Mnogo mi je bitan današnji život i to zato jer sam umirao od gladi, bio deportiran, zatvaran, klevetan... Ali gledam ljude ravno u oči. Da moram početi život ispočetka, započeo bi ga isto od prvog momenta. Bilo bi isto. Znate li da sam proveo jako malo vremena u školi, a danas me zovu na Sorbonnu, Brighton, Oxford, Salamancu, Granadu i druga velika sveučilišta? Za mene je to bogatstvo.

Link na izvorni članak

<
Vezane vijesti