Knjiga Ante Lešaje "Knjigocid - uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih" potiče katarzični proces jer postavlja radikalnu dijagnozu: Hrvati su devedesetih izgubili svoj identitet. Zgazili su sve ono što su bili od 1945. do 1990.i odrekli se jedinog svijetlog perioda tijekom kojeg je Hrvatska bila u centru povijesnog događanja.

Proljetni mjeseci (posebno svibanj) već od 1990. imaju posebnu ulogu u javno-političkom životu Hrvatske. Svake godine u tome periodu eskalira medijska "promidžba" opskurnih gebelsovskih tipova, koji pod krinkom znanstvenika, objektivnih "povjesničara" i publicista podmeću najevidentniji povijesni revizionizam. Premda preambula Ustava Republike Hrvatske nedvosmisleno ukazuje da joj je antifašizam jedno od temeljnih načela, Hrvatska je valjda jedina država u Europi i svijetu u kojoj se toleriraju sve agresivniji revanšistički napadi, kako na antifašističku Narodno-oslobodilačku borbu, tako i na pokrete i ljude, koji su tu borbu vodili i pobijedili radikalno zlo materijalizirano u nacifašizmu ustaške NDH. Inženjeri povijesti, kripto ustaše, filo ustaše i antikomunistički kvazi liberali izlaze sa svojim konstrukcijama "istine" o Jasenovcu, Bleiburgu i tobožnjim genocidom komunista nad "Domovinskom vojskom" i cjelokupnim "hrvatskim korpusom".


028197.jpg 028197.jpg

Zato se upravo sada, nakon već "tradicionalnih" ovogodišnjih "majskih događanja", potrebno sjetiti jedne egzemplarne i nažalost ignorirane i zanemarene knjige. Radi se o knjizi dr. Ante Lešaje, umirovljenog profesora Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, pod naslovom "Knjigocid - uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih" (Profil knjiga d.o.o. Zagreb i Srpsko narodno vijeće, Zagreb, 2012.). Knjiga je zanemarena i ignorirana iz nacional-šovinističkih pobuda kako bi se sve smeće devedesetih strpalo pod tepih (kao da je to uopće moguće). No sjećanje na Lešajinu knjigu nam pruža priliku da pogledamo (ili progledamo) gdje smo i kamo idemo. Knjiga daje sliku i analizu jednog vremena kada je u Hrvatskoj ponovno, kako bi to rekao Hegel, "humanitet gažen nogama". Ona, međutim, istovremeno anticipira našu sadašnjost i našu budućnost koje možda neće biti, barem ne u smislu čovjeka kao slobodnog i stvaralačkog bića prakse.

Kažimo odmah: radi se o par excellence intelektualnom poduhvatu. Govoreći o ulozi i značaju intelektualca u društvu, Milan Kangrga je vrlo eksplicitan: "Intelektualac je ... par excellence kritičko biće koje nužno reflektira o svim bitnim općim interesima života oko sebe i u svijetu. Zato često naglašavam da je za mene paradigma intelektualca bio i ostao francuski književnik i intelektualac Émile Zola, sa svojim čuvenim J'accuse! (Optužujem!), u javnoj borbi za istinu i pravdu...

Kapitalnim djelom "Knjigocid - uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih" Ante Lešaja je pokazao da, baš u tom kangrgovskom smislu, spada među intelektualce najvišeg ranga. To je danas rijetka pojava, jer je na djelu prevladavajuće (samoskrivljeno) stanje duha (ili još bolje anti-duha), koje umjesto/od intelektualaca stvara inteligente i gura ih na put servisera i služnika neslobode. Takvi gromoglasno šute skrivajući se kukavno iza sigurnih zidova svojih kabineta (jer da intelektualac ima pravo šutjeti). Svijet sve brže ide u propast, a oni se ne bi "rad mešali", to jest ne bi se - izlagali. Za takve je, kaže Kangrga, "... posve primjerena Krležina ironična uzrečica: 'Tak čkomi, kak da v gupcu deci svete vode ima!', a u Hrvatskoj se to ljepše kaže - 'hrvatska šutnja'. Intelektualac koji šuti nije intelektualac, nego u najboljem slučaju - inteligent."

Kapitalnim djelom "Knjigocid - uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih" Ante Lešaja je pokazao da u kangrgovskom smislu spada među intelektualce najvišeg ranga

Knjiga o kojoj je riječ je upravo egzemplaran primjer radikalne i bespoštedne kritike svega onog što se u Hrvatskoj (pa i šire) događalo devedesetih. Ona je, kao prvo, od neprocjenjive dokumentarne vrijednosti, jer oslikava jedno vrijeme kad za Hrvatsku počinje period izvanpovijesnog događanja u onom, kangrgovskom smislu. Autor je uložio golem napor kako bi na 600 stranica vrlo pedantno i savjesno sakupio sve dostupne podatke o operaciji "velikog čišćenja" Hrvatske. Sintagmu "veliko čišćenje", dakako, namjerno koristimo kao paradigmu za sve one akte destrukcije koji su obilježili devedesete: ubijanja, mučenja i likvidacije u režiji eskadrona smrti, etničko čišćenje, rušenje antifašističkih spomenika i uopće anatemiziranje svega što je bila SRH i SFRJ. Netko je jednom rekao da je pojava nacističkog zla značila konačnu smrt Hegela, jer je novonastalo zlo značilo negaciju evropskog moderniteta i rušenje čovjeka s pijedestala najveće vrijednosti, a epohalno geslo Velike francuske revolucije: "Sloboda, jednakost, bratstvo" je destruirano. Nakon svega što se devedesetih događalo u Hrvatskoj možemo reći da se Hegelova smrt tada još jednom ponovila.

Premda se u knjizi, prije svega, bavi "čišćenjem" hrvatskih biblioteka od nepoželjnih knjiga, autor daje i prikaz (premda u sažetijem obliku) svih ostalih čišćenja, koja daju obol "velikom čišćenju". Lešajina knjiga dokumentira i uništavanje oko 3 000 spomenika antifašističke borbe, pa je svojom cjelovitošću, kako je netko već rekao, "iscrpan dosje o vremenu kulturne devastacije i oblik borbe protiv zaborava". Uništavanje knjiga i spomenika je samo jedan segment "velikog čišćenja", jer iza tog uništavanja knjiga i spomenika stoji uništavanje ljudi, imovine, protjerivanje ljudi, uništavanje ljudskih sudbina i egzistencije, a knjige i spomenici su uništavanje simbola tih ljudi.

No, radi se tu i o hrabroj knjizi, odnosno izuzetno hrabrom autoru koji ne skriva svoj osobni stav, a time i osobna politička i svjetonazorska stajališta. Nije potrebno posebno objašnjavati da je u vrijeme, kad je autor istraživao problem čišćenja hrvatskih biblioteka, još uvijek postojala opasnost po integritet oponenata režima. Izuzetnu hrabrost je pokazao i nesalomljivi filozof Milan Kangrga, kao i novinari koji su tada o knjigocidu pisali. Milan Kangrga, na primjer, javno je reagirao na informaciju o "bacanju knjiga u kontejner za smeće", što je objavljena u pod naslovom "Smetlište knjiga u malome mjestu" (Tjednik od 6.2.1998.) Na njemu svojstven način vrlo je oštro reagirao rekavši: „... da je tako 'po Zakonu' učinjeno barbarsko djelo najvišeg ranga, kojim će se Hrvatska u cjelini i u budućnosti kvalificirati kao ne samo zaostala nego i kulturocidna zemlja, što sa sebe neće tako lako oprati ni naši praunuci. Jednu smo NDH već imali, pa nam svima to leži na vratu sve do današnjih dana, a sad je obnavljamo i ponavljamo na najgori način." ("Hrvatski knjigocid. Barbarizam i renesansa", Feral Tribune, 30.03.1998.).

Uništavanje knjiga i spomenika je samo jedan segment "velikog čišćenja", jer iza tog uništavanja knjiga i spomenika stoji uništavanje ljudi, imovine, protjerivanje, uništavanje ljudskih sudbina i egzistencije

No, Kangrga je i nakon toga nastavio s upravo bravuroznim suprotstavljanjima "talibanskoj subraći po duhu i djelu", usprkos barbarskim napadima ustaša i "nastaša". Malo je bilo takvih ljudi u tim opasnim vremenima, a posebno onih koji su bili glasni. I danas je tako premda je od mračnih i opasnih godina prošlo već više od dva decenija. Mnogi, nažalost, zaboravljaju da je zao i onaj tko nije ništa učinio (i to baš zato što nije ništa učinio), kako bi svojim djelom odnosno činjenjem pridonio ukidanju postojećeg zla i da snosi krivnju jer nije još ili neće da bude na nivou ljudskosti kao svoje prave biti, to jest samosvijesti odnosno samodjelatnosti kao slobode. Čovjek, naime, mora biti odgovoran za svoja djela, jer je on dobar i zao - svojevoljno, to jest svojom slobodnom voljom, a ne možda tuđom. Zato nije moguće zaobići obvezujuće riječi Milana Kangrge: "... istinski moralno, a to onda mnogo i šire i mnogo dublje znači ljudski, može (se) odnositi tek samosvjesni individuum koji je u sebi odnjegovao opće valjanost ljudskoga kao takvog, tj. čovječnost kako u sebi, tako i u drugima. Tek samosvjesni pojedinac jeste i može biti savjesno biće, savjesno u tom smislu što zna što čini ili ne čini, i zašto to čini, ili ne želi da čini, jer to smatra svojom ljudskom obvezom, iza koje stoji čitavim svojim bićem, svojim životom koji tu i na taj način sam po sebi postaje najveća vrijednost. Osnovna ili polazna, upravo nezaobilazna točka ovdje jest i ostaje nepomućeno priznanje sebe i drugoga kao čovjeka. ..." ("Izvan povijesnog događanja", Feral Tribune, Split, 1997).

Autor se u knjizi ne zadovoljava nizanjem pukih činjenica i statistikom dobro dokumentiranih slučajeva čišćenja knjižnog fonda i reakcijama javnosti i političkih subjekata, već nastoji razumjeti "okolnosti koje su ih omogućile, kao i uvid u naš odnos prema tim činjenicama i okolnostima", pa kaže: "...u ovom prvom dijeli knjige bavit ću se ponajviše upravo svođenjem mnoštva pitanja na ona bitna, kao i na "situiranje" fenomena u širi društveni kontekst kroz aspekte koji pomažu da se uopće obilježja naizgled nepovezana s fenomenom uništavanja knjiga."

Autor se, dakle, ne zadovoljava fenomenologijom već, ponovimo još jednom, daje daleko više: radikalnu i bespoštednu kritiku svega onog što se je u Hrvatskoj (pa i šire) događalo devedesetih. On smatra svojom zadaćom rasvijetliti širi kontekst koji je omogućio i tolerirao, a čak i podupirao nečasno uništavanje dijela hrvatske kulturne baštine. U uvodu, četiri poglavlja i epilogu obuhvaćeni su svi aspekti problema - politički, stručni, moralno-etički, pravosudni, povijesni i, dakako, političko-ekonomski. Lešaja pokazuje da su događaji devedesetih, od kojih je uništavanje nepodobnog knjižnog fonda samo jedan od njih, zapravo kulturno-povijesni suicid hrvatskog naroda koji je danas gotovo dovršen. S obzirom na događanja koja danas pritišću Hrvatsku, bit će da je na djelu vrlo, vrlo dugotrajno skretanje s puta općeljudske emancipacije, odnosno očovječenja. Put do eventualne katarze će biti vrlo dug, a bez radikalnog pristupa događajima iz devedesetih te katarze neće i ne može biti.

Lešajina knjiga, takva kakva je, potiče taj katarzični proces jer postavlja radikalnu dijagnozu (što ne znači ništa drugo nego da se problemu pristupa u samom njegovom korijenu): Hrvati su, nasuprot onom što zadrti nacional-šovinisti uporno baljezgaju, devedesetih izgubili svoj identitet, jer su "nogama zgazili" sve ono što su od 1945. do 1990. bili i odrekli se jedinog svijetlog perioda tijekom kojeg je Hrvatska bila u centru povijesnog događanja. Ta se konstatacija, dakako, ne odnosi samo na Hrvate, nego se tiče i svih ostalih naroda s teritorija bivše SFRJ. Usvajanje takvog radikalnog zaključka bi imalo biti prvi korak ka iskoraku iz horizonta izvanpovijesnog događanja.

Podaci koje je autor prezentirao su zastrašujući, jer pokazuju da je tokom devedesetih iz hrvatskih knjižnica "očišćeno" 2,8 milijuna knjiga ili 13,8 posto ukupne knjižne građelj

Postoji još jedna beskonačna vrijednost Lešajine knjige - emocija. Premda je um taj koji nas ima upućivati na ovakvo ili pak onakvo djelovanje (ili ne djelovanje), nema ozbiljenja uma, dakle samosvjesnog, odnosno slobodnog čovjeka, ukoliko tu nije prisutan i pozitivan element emocije. A taj pozitivan element jest i ishodište moralnog djelovanja. Čovjek bez emocije, čovjek bez empatije nije čovjek. Današnji trenutak ove zemlje je, nažalost još uvijek obilježen zloupotrebom nacionalnog etosa, pak se u tu svrhu zlorabe i ljudske emocije ne bi li se za sva vremena iz najnižih pobuda onemogućio suživot ljudi hrvatske i srpske narodnosti. Ante Lešaja u svojoj knjizi uvijek teži upravo tome da udsku emociju stavi u funkciju transcendiranja tog u ljudskom smislu nemogućeg stanja. I u tome je veličina njegovog pothvata pri pisanju "Knjigocida".

Podaci koje je autor prezentirao su zastrašujući, jer pokazuju da je tokom devedesetih iz hrvatskih knjižnica "očišćeno" 2,8 milijuna knjiga ili 13,8 posto ukupne knjižne građe. Hoće li knjiga biti podvrgnuta "čišćenju" ovisilo je o tome da li je štampana na srpskom jeziku, ekavici i/ili ćirilici, da li su autori Srbi ili pak ideološki nepodobni pisci, da li su ih objavili srpski izdavači. Dakako, "čišćenje" nisu izbjegle ni knjige koje su se bavile idejno nepodobnom to jest ljevičarkom tematikom, bez obzira na "krvna zrnca" autora.
Autor pokazuje kako je pojam otpisa knjiga, koji je inače rutina u bibliotekarstvu, evoluirao "...od jednog zaista odličnog dokumenta iz 1983. u kojem su bibliotekari formulirali princip otpisa i čuvanja knjiga...do pravilnika o otpisu u kome je umjesto riječi 'istrošena' knjiga upotrijebljena jednoznačno riječ 'zastarjela', ili 'nepotrebna' knjiga".

Hoće li knjiga biti podvrgnuta "čišćenju" ovisilo je o tome da li je štampana na srpskom jeziku, ekavici i/ili ćirilici, da li su autori Srbi ili pak ideološki nepodobni pisci, da li su ih objavili srpski izdavači

Rezultat autorova istraživanja nedvojbeno dokazuje da barbarsko uništavanje nepoćudnih knjiga (bilo bacanjem u kontejnere za smeće, bilo paležom) nije bilo sporadično. Nije se tu radilo o ekscesima već o dobro organiziranom, masovnom i vrlo temeljitom postupku koji je kao takav mogao biti osmišljen, zapovjeđen i proveden samo pod patronatom države. Osim toga, kampanja čišćenja je bila toliko evidentna da je u iole uređenom društvu morala biti primijećena i od strane državne vlasti pravno sankcionirana i moralno osuđena. Ali nije. Nitko, baš nitko, nije nikada odgovarao za uništavanje knjiga (kao što nisu identificirani i procesuirani ni rušitelji spomenika diljem Hrvatske, uključujući i najveća skulptorska djela ili pak izvršioci miniranja grobnice narodnih heroja na Mirogoju i razarači muzeja, uključujući Muzej Pravoslavlja u centru Zagreba). Premda je nekoliko ministara kulture obećavalo pokrenuti sankcioniranje odgovornih, to se, dakako, nije dogodilo ali je došlo do egzemplarno ciničnih reakcija državnih institucija prema ljudima koji su se uništavanju suprotstavljali: na sudu su završili protivnici bacanja knjiga, a sudovi su sudili prema tužbama direktnih počinitelja knjigocida.

Vladimir Primorac (Pravorijek, Feral Tribune, 23.11. 1998: "Knjige i kontejneri") je i prije procesa ljudima koji su hrabro digli svoj glas protiv uništavanja književne građe anticipirao: "Umjesto pokretanja postupka protiv odgovornih, dogodit će se, gotovo sigurno, da će, osuda filozofa Milana Kangrge za kazneno djelo klevete biti jedina reakcija društva i države Hrvata na kulturocid uništavanja knjiga. Ta osuda će biti upisana u sudske upisnike, a spis o ovom predmetu bit će poslan na čuvanje Hrvatskom državnom arhivu, zbog iznimne važnosti, kao građa o tome kako se gradila naša država." Ovim riječima je postupak uništavanja knjiga, tj. knjigocid, dijagnosticiran kao namjeran čin i sastavni dio politike koja je "bila na djelu" u Hrvatskoj 1990-ih, a kojoj je čišćenje sveg "nepodobnog" bilo jedan od ciljeva, pa s obzirom na to i nije pokretano pitanje ičije odgovornosti.

Dakako, "čišćenje" nisu izbjegle ni knjige koje su se bavile idejno nepodobnom to jest ljevičarkom tematikom, bez obzira na "krvna zrnca" autora

Milan Kangrga i Feral Tribune, koji su kritički progovorili o slučaju eksterminacje knjiga na Korčuli, kažnjeni su za klevetu, jer je sud ocijenio da se radilo o kleveti, zato što nije naglašena formalna razlika između spaljivanja i bacanja knjiga u kontejner. Ravnateljica biblioteke koja je samovoljno "otpisala" knjige na kraju je dobila i odštetu! Na temelju detaljne i radikalne analize autor dokazuje tezu "...da je fundamentalni razlog (uzrok) raspada Jugoslavije socijalni konflikt vezan uz ekonomsku strukturu društva. A iz toga nužno proizlazi zaključak da je ovaj socijalni konflikt svojim sadržajem bio građanski rat, da mu je bitno obilježje ili oblik bila kontrarevolucija (spram revolucije pokrenute NOB-om), a svrha i cilj restauracija kapitalističke ekonomske strukture. Sve ostalo (fraze o demokraciji, nacionalnom oslobođenju, ostvarivanju vjekovnog sna itd.) bilo je u funkciji realizacije tog osnovnog cilja. S prevratom 1990./1991. godine započinje, dakle, ostvarivanje glavnog cilja - dokidanja društvenog vlasništva najprije podržavljenjem, a zatim preko institucije H(rvatskog) F(onda) za P(rivatizaciju) redistribucijom podržavljenog društvenog vlasništva privatnicima."

Nacionalna homogenizacija je bila operativno sredstvo u osiguranju masovne podrške politici prevrata, pa je uništavanje knjiga ugrađeno u samu bit društvenog prevrata u Hrvatskoj devedesetih, to jest uništavanje je dobilo status središnjega stvaralačkog čina: "Uništavanje knjiga je bio nužan i sastavni dio socijalnog prevrata koji nam se dogodio 1990. Kvalifikacije o tzv. nepodobnoj literaturi (jezik, pismo, prošli sistem, ideološke parafernalije, neprimjerenost književnih fondova "novoj demokraciji..."), sve odreda iz Goebelsove tirade u povodu paljenja knjiga u Berlinu, svibnja 1933." Viktor Ivančić je to ingenozno prokomentirao riječima: "Rezultat otklanja sve dvojbe: čišćenje hrvatskih knjižnica od 'tuđe' literature, praćeno barbarskim činovima uništavanja, nije bilo ekscesivne prirode, nego se radilo o organiziranome, sveobuhvatnom i temeljito provedenom podvigu". I još: "Tako uz ovu knjigu imamo jedinstvenu priliku da projekt (re)definiranja hrvatske nacionalne kulture suočimo s jednom pogolemom masovnom grobnicom, s tim da mračna rupa nakrcana ostacima štetne knjižne građe nije locirana negdje na periferiji, nego zauzima središnje mjesto u tom projektu, kao izvorište njegova vitaliteta, eliminacija kao kreacija." (Sasvim slično aktivnosti u bibliotekama, uzgred budi rečeno, stvarao se nacionalni jezični standard: trijebljenjem "tuđica". Ništa ne pridonosi afirmaciji nacionalne kulture koliko odlučnost policijskog uma.

grobnica_narodnim_herojima_zagreb_foto_wikipedia.jpg grobnica_narodnim_herojima_zagreb_foto_wikipedia.jpg

Sve je to bilo dio takozvane "duhovne obnove" koja je "... postala programatski i političko-pragmatički zadatak". I još: "Fraziranje o 'moralnoj i duhovnoj obnovi' puka je ideološka konstrukcija kojom se prikrivaju prizemni, materijalni, parcijalni interesi dominantnih političkih snaga. Praktički smisao mu je isključivost prema svakom i svemu drugačijem... Kontekstom 'duhovne obnove' uvijek dominiraju: prvo, unisono negativan stav prema obliku i sadržaju društva 'što smo ga rušili' (SFR Jugoslavija i socijalizam), drugo, 'kršćanske i tradicionalne vrednote' i treće, kategorije privatnog vlasništva, stranog kapitala, poduzetničkih elita i tržišne razmjene kao osnovi slobodnog društva... Program 'duhovne obnove'  je brutalno i sistematski provođen, da bi kulminirao akcijama Bljesak i Oluja, nakon kojih se 'konačno rješenje srpskog pitanja' zaokružuje pljačkom i uzurpacijom imovine protjeranih Srba, a zatim i planskim naseljavanjem opustošenih krajeva 'hrvatskim pučanstvom' s Kosova i iz BiH, u izvedbi ministra Jure Radića koji je u kritičkom dijelu medija nazivan 'ministrom etničkog čišćenja'".

U događajima devedesetih, autora posebno zanima fenomen isključivosti koju s pravom smatra bitnim obilježjem hrvatskog društva tih godina, a klasificira je u slijedeće kategorije:

1) Isključivost prema Jugoslaviji (posebno drugoj) kao državnoj zajednici
2) Isključivost prema socijalizmu kao ideologiji i praksi
3) Isključivost prema NOB-u i antifašizmu (1941. - 1945.)
4) Isključivost prema Srbima kao narodu, i na međudržavnoj (međurepubličkoj) razini i interitorijalno prema "hrvatskim Srbima)
5) Isključivost prema radnom dijelu stanovništva, "radničkoj klasi", naročito prema njoj kao simboličkom titular vlasništva
6) Isključivost prema bilo kom izrazu neslaganja s postojećom politikom
Izražavanje isključivosti autor prati u slijedećim aspektima:
1) Fenomen tzv. "duhovne obnove u Hrvata"
2) Sporno pitanje o karakteru rata (građanski ili Domovinski rat)
3) Srbi s obzirom na nastanak i završetak postojanja "Krajine"
4) Pravosuđe kao instrument "pretvorbe" i isključivosti
5) Pozicija radnika

S obzirom na dobro nam znano aktualno stanje u Hrvatskoj, treba konstatirati da se fenomen isključivosti može smatrati bitnim obilježjem hrvatskog društva ne samo devedesetih godina, već se ta kvalifikaciju ima protegnuli na cijelo razdoblje od 1990. do danas. U knjizi je pokazano "... gdje su društveni korijeni isključivosti koja dovodi do uništavanja nekoj ideologiji nepodobnih elemenata u društvu, pa stoga i literature (i drugih simbola), što su toj ideologiji suprotni...Uništavanje knjiga (i spomeničke baštine) u Hrvatskoj devedesetih nije bio 'eksces pojedinaca' ili 'izljev frustracija', 'nagomilanih gnjeva' itd, nego sastavni dio programa društvenog prevrata, makar formalno i neizrečenog..."

Kad se danas listaju stranice Lešajine knjige, porazno djeluje šutnja kojom je ovaj kulturocid praćen u hrvatskoj javnosti

Kad se danas listaju stranice Lešajine knjige, porazno djeluje šutnja kojom je ovaj kulturocid praćen u hrvatskoj javnosti. "Nema u tome ništa čudno. Brojni su se intelektualci dali upregnuti u nacionalističke diskurse, a mnogi su se bojali i držali po strani. Slična priča događala se na cijelom prostoru bivše Jugoslavije i svugdje je bilo tek nekoliko hrabrih ljudi koji se nisu bojali govoriti da je to pogrešno" reći će Ante Lešaja.
Usprkos tome knjiga će svakako za buduća istraživanja - ako ih bude! - predstavljatinezaobilaznu građu, a sam autor u uvodu naglašava kako je želio ostaviti "svojevrsni memento generacijama koje dolaze."

Kako sam autor kaže u uvodu knjige, dva su osnovna razloga zbog kojih se je započeo baviti fenomenom uništavanja nepodobnog knjiškog fonda: "Jedan, inicijalni, moja osobna povezanost sa slučajem koji je kroz brojne napise postao poznat kao 'bacanje knjiga u kontejner za smeće u Korčuli', a drugi je iznenađujući intenzitet netrpeljivosti prema Drugome i isključivost - politička, nacionalna, etnička i ideološka - u vrijeme 'prevrata devedesetih', s pripadajućim i već puno puta u povijesti viđenim tragičnim posljedicama - ubijanjima, razaranjem imovine i uništavanjem spomeničke baštine. Stoga je i uništavanje knjižne građe u Hrvatskoj, u mjeri u kojoj ga je bilo i kao samo jedno u nizu sličnih povijesnih iskustava, zadobilo svoju 'povijesnu obilježenost'".

Zajedno sa Karelom Kosikom ("Postoje privilegirani trenuci, kada s a m a stvarnost pokazuje svoju suštinu i sve zavisi hoće li se naći p i s a r koji će vjerno zapisati što izlazi na površinu...") Lešaja utvrđuje neospornost činjenice "da je i 'raspad Jugoslavije' jedan 'privilegiran trenutak' u kome je izašlo na površinu mnoštvo 'apokaliptičnih nemani s kosom smrti' i da je potrebno to 'zapisivati' i 'zapisati'. Svaki 'pisarski' prilog tom 'zapisivanju' je važan. Važno je, dakako, i da 'zapis' bude vjeran, tj. istinit, ma koliko skromnog dosega bio, ma koliki da mu je segment stvarnosti koji zahvaća i ma koliko sam po sebi i u relaciji spram drugih 'sitan' i 'marginalan' bio. Važno je to zarad toga što i svakom takvom zapisu prijeti uništavanje jer je to također dio repertoara 'apokaliptičkih nemani s kosom smrti', 'tamnih dželata u ljudskom liku'. Upravo o tome, o mom strahu da se zatre zatiranje ovdje i jest riječ!"

Danas možemo konstatirati da i nakon 22 godine, koliko je prošlo od kontra-revolucionarnog prevrata i građanskog rata: u Hrvatskoj ništa novog pod suncem, dakako, u onom povijesnom smislu

Analiza događanja oko "akcije" uništavanja knjiga ukazuje da je Lešaja, što se tiče straha od negiranja zatiranja, sasvim u pravu, i zato je na ovom mjestu prikladno spomenuti riječi Salamona Jazbeca, autora grandiozne knjige "Magnissimum crimen" (Margelov institut, Zagreb, 2008.): "Genocid jest najveći zločin per se, no negiranje genocida je efektivno najveći zločin. Ponajveći zločin tako postaje negiranje velikog zločina. Temeljna negacija genocida (u pravilu Holokausta, ali i drugih genocida, pa tako i endehazijskog genocida nad srpskim narodom) osovljuje se kao stožerna ideja povijesnog revizionizma, te stoga taj fenomen predstavlja najveći zamislivi krimen, jer se radi o repeticiji genocida drugim sredstvima, rječju umjesto kamom, patvorenom znanošću mjesto stvarnog logora. Pod oblandom povijesti dešava se svakodnevno ubijanje istine o jednom prevelikom zločinu. Revizionizam Hrvatskom hara. On je u nekih specifičnih socijalnih grupa postao modus vivendi." Isto se događalo i još se uvijek događa i u slučaju "velikog čišćenja" kojeg je knjigocid samo dio. Zatiranje istine postalo je standardna procedura vlastodržaca (ma koji bili): počinjeno se, naime, negira, ignorira i zataškava u ime nekakvih (i/ili nečijih) "viših" interesa Republike Hrvatske. To zatiranje, odnosno negiranje istine o zločinu (jer knjigocid to zacijelo jest) je još veći krimen.

U ovom kontekstu je vrlo instruktivna autorova analiza odnosa HDZ-ove i SDP-ove vlasti prema čišćenju "nepodobnih" naslova, jezika, pisama i autora iz hrvatskoga kolektivnog pamćenja. Ovdje je dovoljno je reći da iz spomenute autorove analize proizlazi da su obje vlasti negirale ikakvu upletenost u inženjering kulturološke destrukcije, da nikada nisu provele istragu (niti su imale namjeru išta istražiti) a kamo li sankcionirale krivce za hrvatski knjigocid devedesetih. Lešaja smatra da je još uvijek moguće da odgovorni budu sankcionirani, budući je Hrvatska potpisnik međunarodnih konvencija koje to pravno omogućuju. Međutim (a to je tu ključno), za takvo nešto nema političke volje. Ta činjenica da nema političke volje je poticajni moment za ono kamo zapravo smjera naš komentar Lešajine knjige, a što ćemo tematizirati u jednom sljedećem članku.

U epilogu autor izražava "nadu da će netko nastaviti tamo gdje sam ja stao" te konstatira: "Završetak mog bavljenja fenomenom uništavanja knjiga je, kako se vidi, 'vrlo mršav': više-manje opća ignorancija, eventualno nevoljko priznanje, ali nikakvo sankcioniranje odgovornih - čak i tamo gdje su činjenice neosporne i obilato na raspolaganju. Zid ignorancije je bio i ostao silno čvrst jer je imao uporište u politici isključivosti koja je dominirala u Hrvatskoj devedesetih."

book_imgfave.jpg book_imgfave.jpg

S obzirom na dobro nam znano aktualno stanje u Hrvatskoj, treba konstatirati da se fenomen isključivosti može smatrati bitnim obilježjem hrvatskog društva ne samo devedesetih godina, već se ta kvalifikaciju ima protegnuli na cijelo razdoblje od 1990. do danas

A bitno obilježje joj je bilo snažna fašistoidnost u našoj domaćoj inačici - proustaštvu. Danas možemo konstatirati da i nakon 22 godine, koliko je prošlo od kontra-revolucionarnog prevrata i građanskog rata: u Hrvatskoj - ništa novog pod suncem, dakako, u onom povijesnom smislu. To ne znači da se baš ništa nije događalo, ili se ne događa, međutim, to što se događa je nepovijesno, zatvoreno unutar horizonta bitka definiranog regresivnom ideologijom. Došlo je vrijeme kad se definitivno mora postaviti pitanje: kamo ide Hrvatska? Simptomatika društveno-političke scene, naime, ukazuje na vrlo opasne tendencije. Premda je anti-duh fašizacije, odnosno ustašizacije, planski i dobro organizirano zapljusnuo Hrvatsku u kontrarevoluciji i građanskom ratu devedesetih, te tendencije nisu utihnule sve do danas. Štoviše, posljednjih nekoliko godina evidentno je na djelu eskalacija manifestacija ustaštva i sve agresivniji nastup njihovih nosioca. Programirano ludilo aktivirano devedesetih, dakle, ne jenjava a po mnogim se znakovima da zaključiti da se čak i intenzivira. Stvar je u tome što iz tog horizonta, unatoč formalnih uvjeravanja, zapravo ne želi iskoračiti nitko (i to iz vrlo prizemnih pobuda) - bez obzira na opciju koja je na vlasti. Upravo je to najveći problem. Hrvatska je tako samoskrivljeno osuđena na lutanje unutar horizonta izvanpovijesnog događanja i pitanje je kada će, kako će i da li će uopće iz toga izaći. Da se slikovito izrazimo: prolazimo kroz tunel a svjetlost na izlaznoj strani se ne vidi, no nije znano ni to da li taj izlaz uopće postoji.

Na kraju, zajedno s Milanom Kangrgom spomenimo Hegelov primjer u kojem Sfinga kao simbol zagonetke postavlja Edipu pitanje: Što je to što ujutro ide četveronoške, u podne dvonoške, a uvečer tronoške? Edip posve neočekivano odgovara - to je čovjek! Zašto neočekivano? Pa zato što Edip - u skladu sa svojim rodovsko-plemenskim porijeklom, običajima i načinom života nije mogao dati takav odgovor, nego je mogao i morao ostati na odgovoru koji bi posve primjereno glasio: to je Atenjanin, ili Spartanac, ili Tebanac... a čak bi i odgovor Grk za Edipa bio previše. Edip, naime, još nije ni mogao dokučiti značenje generičkog pojma Čovjek. Zato je Edipov odgovor za Hegela epohalni iskorak - početak europskog duha. Hegel to u "Filozofiji prava" formulira ovako: "Pripada to obrazovanju, mišljenju kao svijesti pojedinca u obliku općosti, da ja sebe shvaćam kao opću osobu (Person), u čemu su svi istovjetni. Čovjek važi (vrijedi) tako jer je čovjek, a ne zato što je Židov, katolik, protestant, Nijemac, Talijan itd. Ta svijest, kojoj važi misao, od beskonačne je vrijednosti ..."

A kako ta stvar s Edipom stoji danas na ovim našim prostorima? Milan Kangrga je još prije dvanaestak godina postavio to pitanje i istovremeno dao i odgovor ("Nacionalizam ili demokracija", Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci Novi Sad, 2002.): "Je li Edip već ipak stigao u Hrvatsku? (A mogao je baš već stići i u Srbiju i okolne zemlje, ako bi ga tamo željeli primiti kao 'svojega')? Bila bi to u tom slučaju zbilja naša zajednička sreća, ali još i više od toga: mogućnost ljudskijeg života zajedno sa svim ostalima i drugačijima! Jer bi onda čovjek bio na prvome mjestu, pa bih te onda pitao samo jedno kao važno: 'Kakav si to - čovjek?'" Kangrgino pitanje i odgovor još su, na žalost, aktualni na ovim našim prostorima, a biti će još dugo, budući da Edipu nitko ne želi (za sada?) dati dozvolu boravka.

<
Vezane vijesti