H-Alter
Foto: Hnk-Zajc.hrFoto: Hnk-Zajc.hrKutlno mjesto Bolera kroz četiri koreografske i skladateljske vizije u riječkom HNK.

Kultno mjesto bolera u plesnoj i izvođačkoj tradiciji, kao i prilično heterogeno u glazbenoj i koreografskoj, na imaginativan je način sintetizirala Maša Kolar, predstavivši ga u riječkom HNK Ivana pl. Zajca kroz četiri koreografske i skladateljske vizije – vremenski, instrumentacijski i ritmički sasvim različite – premijerno izvedene 9. studenoga 2018., pod jednostavnim nazivom 4 bolera.Zid tišine inspiriran je izrazom kada bi zidovi pričali, u skladu sa čijim značenjem grupa od šest individua (Hugo Rodrigues, Svebor Zgurić, Shota Inoue, Ksenija Krutova, Marta Kanazir i Maria del Mar Hernandez) putuje stazom sjećanja

Prvi od njih koreografirala je upravo Kolar, originalno za zagrebački HNK prije dvije godine (što se zaboravilo navesti u programskoj knjižici), a na riječku ga je scenu, uz manje transformacije, prenijela s identičnim kreativnim timom: Višeslavom Labošom, koji je napravio elektroakustičku obradu Ravelove glazbene podloge, Majom Marjančić, koja je bila zadužena za dramaturšku obradu, Petrom Pavičić, koja je dizajnirala scenu i kostime, te Nunom Salsinhaom, kojem je povjereno oblikovanje svjetla.

Njezin se bolero sastoji od tri podcjeline – Bolera prvog, Bolera drugog i Bolera trećeg – u kojima je Laboš u prve dvije trećine finalne obrade djela Boleru pristupio kao sirovu materijalu oslobođenom postojećega glazbenog smisla, manipulirajući njegovim zvučnim, estetskim, ali i doživljajnim kontekstima. Oslanjanje na loop dvotaktne ritamske fraze koji je, u želji za iluzijom životnosti, kreiran manualno, ostao je gotovo jedini dosluh s izvornikom.

Tonalitet je ostao isti, no fragmentiran je u kratke sampleove, ne poznajući melodiju i frazu, već jedino ritam, dok je Ravelova logika provedena poštovanjem parametra glasnoće, razvijajući konstantni crescendo zvučne mase, pa se u trećem, finalnom dijelu, Bolero najviše približava svojoj originalnoj verziji, s minimumom obrađivačkih zahvata.No u cjelini je Bolero Maše Kolar izvanredno koreografiran i visokoestetiziran balet, u kojem nemalu zaslugu za takav dojam imaju i elegantni, premda sasvim minimalistički kostimi u formi bordo trikoa za ženski dio ansambla, te crnih hlača za muški dio, kao i podjednako elegantna i efektna scenografija

Glazbenu gradaciju prati i ona koreografsko-izvođačko-izvedbena, najprije doslovno, kroz postepeno povećavanje broja plesača na sceni; tako su Bolero prvi iznijele Ksenija Krutova, Maria del Mar Hernandez i Marta Kanazir, u Boleru drugom pridružili su im se Ali Tabbouch, Michele Pastorini, Hugo Rodrigues, Daniele Romeo i Emanuel Amuchástegui, a u Boleru trećem izvođački su korpus kompletirali Marta Voinea Čavrak, Tea Rušin, Laura Orlić, Nika Lilek, Anna Ponomareva, Cristina Lukanec, Irina Köteles, Anca Zgurić, Andrei Köteles, Shota Inoue, Svebor Zgurić i Tilman Patzak.

Koreografska gradacija kreće pak od mirnijih i izokrenutih položaja tijela kao ishodišta kretnje, potom njegovih sve raznovrsnijih mogućnosti uspostavljanjem vertikale i prirodnijih uporišta, te naposljetku sve snažnijeg ucrtavanja u širinu i dubinu scenskog prostora, u kojem se izmjenom formacija i dinamike kretanja neprestano širi opseg i volumen scenskih slika, sve do njihove glazbeno-izvedbene kulminacije.

Plesači su tom izazovu – inače punom stezanja i širenja, koji se od onih u okviru ekstremiteta postepeno premještaju prema sve udaljenijim zonama osobnog, a onda i tuđeg prostora – odgovorili tehnički korektno, muzikalno i relativno ujednačeno, no bez očekivane prodorne energije koja bi cjelokupnu izvedbu podigla na najvišu razinu. U tom se smislu istaknuo jedino Amuchástegui, kao plesač upečatljive energije i stila, zbog čega je šteta što nije dobio zapaženiju priliku da ih iskaže, tim prije što bi se fizikusom odlično uklopio čak i u Bolero prvi, umjesto jedne od plesačica.

No u cjelini je Bolero Maše Kolar izvanredno koreografiran i visokoestetiziran balet, u kojem nemalu zaslugu za takav dojam imaju i elegantni, premda sasvim minimalistički kostimi u formi bordo trikoa za ženski dio ansambla, te crnih hlača za muški dio, kao i podjednako elegantna i efektna scenografija, koja se sastoji od viseće svjetlucave užadi, optimalno raspoređene u okviru cijeloga scenskog prostora.

Foto: Hnk-Zajc.hr Foto: Hnk-Zajc.hr

Drugu koreografsku cjelinu, Zid tišine, oblikovao je finsko-britanski koreograf i plesač Kristian Lever, na glazbenu podlogu Bolera u C-duru, op. 19 Frédérica Chopina, te You Remember Kristiana Levera, Inga Schreibera i Sare Ezzell, uz scenografski i kostimografski doprinos Petre Pavičić, oblikovanje svjetla Nuna Salsinhaa te pijanističku izvedbu uživo Jurja Marka Žerovnika. Ništa manje uvjerljiv dojam nije ostavilo ni ostalih četvero plesača, kao ni generalno sva četiri bolera, čiji su nadahnuti, no stilski posve raznorodni pravci ipak imali zajedničku točku – možda i jedinu moguću – apoteozu tijela.

Zid tišine inspiriran je izrazom kada bi zidovi pričali, u skladu sa čijim značenjem grupa od šest individua (Hugo Rodrigues, Svebor Zgurić, Shota Inoue, Ksenija Krutova, Marta Kanazir i Maria del Mar Hernandez) putuje stazom sjećanja, koja počinje i završava ulaskom, odnosno izlaskom kroz vrata na zidu kao jedinoj kulisi, dozivajući u sjećanje niz odnosa stvorenih, raskinutih i izgubljenih, o kojima se nikada nije razgovaralo. Kreiraju se slike koje evociraju melankoličnu atmosferu punu napetosti. Razbuktavaju se osjećaji kajanja, krivnje, tjeskobe i radosti prisjećajući se prošlosti.

Okosnicu priče čiji je fokus više na stanjima nego na zbivanjima čini grupa koja bi se mogla obuhvatiti sintagmom mladi urbani profesionalci (što je, između ostaloga, naznačeno i njihovom casual odjećom, čiji su krojevi puno bliži uličnima nego scenskima), i koji u skladu s tim proživljavaju karakteristične socijalno-emotivne oscilacije (ne)ostvarenosti, (ne)uzajamnosti, (ne)uspješnosti i slično, koreografski postavljene kroz širok, iako uglavnom uobičajen izbor grupacija, podrški i različitih prostorno-izvođačkih (dis)proporcija. Pritom je Chopinova glazba manje u funkciji plesne podloge, a više u funkciji stvaranja atmosfere, toliko da se na momente čini gotovo sedmom individuom na sceni.

Foto: Hnk-Zajc.hr Foto: Hnk-Zajc.hr

Koreografsku minijaturu nazvanu 1/3, na skladbu El Desdichado Camillea Saint-Saënsa, koju su uživo otpjevale Anamarija Knego i Ivana Srbljan, pijanistički popratio Juraj Marko Žerovnik, scenu i kostime osmislila Petra Pavičić, a svjetlo oblikovao Nuno Salsinha, koreografirao je za jedinog izvođača Michelea Pastorinija japanski plesač Shota Inoue.

Kombinirajući glazbu, pjesmu, govor i tišinu, Pastorini je kroz ležernu posturu, hod, geste i sasvim osebujan ples donio vrlo osoban, praktički ne-scenski korporalni izraz, posve slobodan od stilskih i drugih pretinaca, pravila, značenja i/ili poruka.

Foto: Hnk-Zajc.hr Foto: Hnk-Zajc.hr

Vrhunac večeri donio je Bolero na izvornu Ravelovu skladbu, koju je grčki koreograf i plesač Andonis Foniadakis, uz scenografiju Petre Pavičić, kostime Anastasiosa Sofronioua i oblikovanje svjetla Nuna Salsinhaa, koreografirao za pet plesača: Niku Lilek, Emanuela Amuchásteguija, Alija Tabboucha, Michelea Pastorinija i Lauru Orlić.

Svaki od njih pleše na trampolinu, za kojeg je ideja nastala tako što je koreografa uzbudljiv i stalno rastući ritam Bolera uvijek vodio mehaničkoj rekreaciji ljudskih pokreta, posebno onim poskakujućim. (...) Trampolin podrazumijeva vertikalno kretanje, kontinuum uglađenih skokova, s obzirom da plesači – generalno, ljudi – ne mogu pravilno stajati, jer su zarobljeni u jednom ritmu, kao da im je sudbina uvijek poskakivati, reorganizirati držanje tijela, truditi se neprestance spustiti i doskočiti na površinu koja usprkos svojoj nježnosti ili čak zbog nje neće popustiti niti ih poštediti i dati im trenutak mira.Svaki od njih pleše na trampolinu, za kojeg je ideja nastala tako što je koreografa uzbudljiv i stalno rastući ritam Bolera uvijek vodio mehaničkoj rekreaciji ljudskih pokreta, posebno onim poskakujućim

Posvetivši  ga svojem učitelju Mauriceu Béjartu, Foniadakis je vlastiti bolero također koncipirao na tragu iskričavosti, kao i mentalne i tjelesne zahtjevnosti slavnije inačice, kojima su se plesači pokazali više nego doraslima; kako stilom koji je u podjednakoj mjeri odisao njihovim osobnostima i poštivanjem autorovih zamisli, tako i impresivnom sinkronizacijom (tim složenijom što veći dio cjeline ima identičnu koreografiju), te gradacijom ekspresije koja je suptilno slijedila gradaciju glazbe, sve do kulminacije na kraju.

Na tom dvadesetak minuta dugačkom putu do finalnog transa nemalu su ulogu odigrali i jedinstveni kostimi, kreirani bez jasnih asocijacija na prepoznatljive prostorne, vremenske ili umjetničke točke kao eventualne izvore inspiracije.

Lilek se kao izbor za središnju figuru toga plesačkog pentaptiha pokazala punim pogotkom, i uopće plesačicom čiji je puni izvođački potencijal konkretizirala tek ova uloga, dok se, paradoksalno, u dosadašnjima jednostavnijima koreografskim zamislima ni tehnički ni ekspresivno uglavnom nije prezentirala kao jedna od žarišnih scenskih osobnosti.

Ništa manje uvjerljiv dojam nije ostavilo ni ostalih četvero plesača, kao ni generalno sva četiri bolera, čiji su nadahnuti, no stilski posve raznorodni pravci ipak imali zajedničku točku – možda i jedinu moguću – apoteozu tijela.

Ključne riječi: Rijeka, kultura, ples, balet, HNK
<
Vezane vijesti