Foto: HNK RijekaFoto: HNK RijekaU novu baletnu sezonu HNK Ivana pl. Zajca krenuo je na uistinu novi način.

U novu baletnu sezonu riječki HNK Ivana pl. Zajca krenuo je na uistinu novi način, ne samo simbolično (s novima tapeciranim stolicama i stiliziranim kostimima garderobijera), već i suštinski, s predstavom koja za razliku od dosadašnjih Baranyaijevih uradaka na ovoj sceni, konačno predstavlja zamjetan kvalitativni pomak. Dogma & Šah-mat dvodijelna je baletna večer, sastavljena od stilski srodnih baleta – apstraktnog i modernog – od kojih prvi potpisuje već spomenuti mađarski koreograf i ravnatelj riječkog Baleta Balász Baranyai, a drugi tuniški koreograf Raza Hammadi.

Prvi plesni komad, apstraktan u naslovu, koliko i u izrazu, od strane autora predstavljen je također prilično apstraktno: ''U nastojanju da, zajedno s plesačima, sazdam zapravo anti-dogmatsku izvedbu ili anti-dogmatsko djelovanje, otkrio sam da ipak uvijek postoji kontekst, čak i kada ga nismo svjesni. U svojoj sam se potrazi za apstraktnim i neograničenim, nesvjesno poveo za arhaičnim arhetipovima, primjerice tarota, te svakom plesaču nastojao usaditi jedno takvo obilježje.'' Finalni produkt pokazao se naposljetku prilično upečatljivim i uspješnim, za što su razlozi vrlo opipljivi i konkretni: proizlaze iz kompaktnosti svih konstrukcijskih elemenata djela, odnosno konzistentno provedene autorske kreativne niti.

dogma_plakat_web.jpg

Izvrsno odabrani glazbeni komadi Tabula Rasa Arvoa Pärta i Gudački kvartet br. 2 Jobyja Talbota svojim su minimalističkim predznakom (koji ipak nije lišen razmjerne melodičnosti i ritmičnosti, zaslužnih za uhu ugodnu prohodnost), više nego adekvatna potka naslovnog usmjerenja koje to zapravo nije. Ovo također podcrtava i osnovnom ugođaju kompatibilno osvjetljenje (Dalibor Fugošić), koje je u svojoj zagasitosti još uvijek dovoljno oštro, jasno i prodorno, a zahvaljujući tome i vrlo zahvalna pozadina dojmljivim video projekcijama (Krešimir Linić i Jadranka Lacković), čiji su motivi – koji u (ne)tematskom određenju također mogu simbolizirati svašta i ništa – potpuno sukladni cjelokupnome dekontekstualiziranom ozračju. Na sličnom su tragu i futuristički kostimi (Sandra Dekanić); međusobno sličnih, a opet potpuno različitih krojeva, svi osim jednog u crnoj nijansi, ogoljenim dijelovima plesačkih tijela daju svojevrsnu protutežu u boji, nivelirajući tako cjelokupni vizualni (a)kromatski dojam.

Izvedbeno razvijanje ove (ne)priče povjereno je sedamnaestoro plesača: Josephu Caneu, Teni Ferić Dokmanović, Leopoldu Guadagnou, Marti Kanazir, Andreju Kötelesu, Kseniji Duran Krutovoj, Cristini Lukanec, Lauri Orlić, Domenicu Piscopou, Bálintu Rauscheru, Danieleu Romeu, Paoli Rus, Tanji Tišmi, Sabini Voinei, Marti Voinei Čavrak, Sveboru Zguriću i Aliju Tabbouchu. Među njima nema najslabije karike (izuzmu li se dvije plesačice s viškom kilograma), no pomalo je razočaravajuće što se Duran Krutova (donedavno zapažena članica ansambla zagrebačkoga HNK), poznata po izrazitom senzibilitetu za suvremeni plesni izričaj, načinom izvedbe nimalo ne ističe između drugih plesača.

Razlozi za to ne mogu se pronaći u koreografovoj karti puta, jer ova doista podjednaku šansu daje svima. Bazirana na optimalno doziranima solističkima, grupnim i ansambl prizorima, kao i pokretima (kombinirano fluidnima, lomljivima, odlučnima, nedovršenima) koji su unutar pojedinih sekvenci jednaki, slični, različiti, paralelni ili odvojeni, čitavom komadu daje određenu shematičnost (u pozitivnom smislu riječi), makar i skiciranu, kao i njoj prikladnu dinamiku.

Iako je centralni naklon publici pripao standardno odličnim prvacima – sposobnima, sigurnima, plastičnima – Kanazir i Rauscheru, Voinea Čavrak zaslužila ga je još više.

Povremena disharmonija plesača, začudo, nimalo nije narušila osnovni dojam sveukupne jedinstvenosti (izvedba 22. listopada 2016.), možda stoga što je većina izvođača unijela i zadržala maksimum svoje koncentracije, individualnosti i elana. Ovo osobito vrijedi za Voineu Čavrak, čija je besprijekorno modelirana vretenasta figura, uz zadivljujuću fleksibilnost, iznimnu ekspresivnost i stopostotnu prisutnost, bila najupečatljivija konkretna apstrakcija te večeri. Pa iako je centralni naklon publici pripao standardno odličnim prvacima – sposobnima, sigurnima, plastičnima – Kanazir i Rauscheru, Voinea Čavrak zaslužila ga je još više.

Šah-mat inspiriran je pak Šah novelom (1942.) Stefana Zweiga, kao i istoimenim njemačkim filmom (1960.), koji je velikim dijelom bio snimljen upravo u Rijeci. Priča o životu izoliranog i maltretiranog Dr. B., čiji je um zahvaljujući knjižici o vrhunskim partijama šaha, iz konfuzije i ludila pobjegao u genijalnost, potom na putničkom brodu za Argentinu pobijedio svjetskoga šahovskog prvaka, te ponesen uspjehom pristao na uzvratni susret, Hammadija je potaknula na propitivanje koliko je zapravo propusna i tanka granica između ludila i genijalnosti, ljubavi i opsesije, spasenja i ukletosti.

Za glazbenu podlogu odabrao je pogođeno atmosferične i koreografski poticajne skladbe: Gudački kvartet br. 3. u f-molu, Gudački kvartet br. 7. u fis-molu i Gudački kvartet br. 11. u f-molu Dmitrija Dmitrijeviča Šostakoviča te Na lijepom plavom Dunavu Johanna Straussa mlađeg. Oblikovanje svjetla i scene (bez ičega suvišnog, a sa svime potrebnim) povjerio je pak Nasseru Hammadiju, dok je za obnovu kostima bila zadužena Sandra Dekanić. Dr. B. tumačio je Ali Tabbouch, Irenu Marta Kanazir, Tri vojnika Andrei Köteles, Daniele Romeo i Bálint Rauscher, a Parove Leopoldo Guadagno i Laura Orlić, Domenico Piscopo i Marta Voinea Čavrak, Svebor Zgurić i Sabina Voinea te Joseph Cane i Irina Köteles.

Balint Rauscher i Marta Kanazir, Foto: HNK Rijeka
Balint Rauscher i Marta Kanazir, Foto: HNK Rijeka

U baletnoj adaptaciji Zweigove novele Hammadi je naglasak stavio na mentalni, emotivni i tjelesni pritisak, koji Dr. B., zatočenoga od strane nacista, postupno tjera prema zoni ludila. Plesnu notaciju pritom je bazirao na svojemu karakterističnom koreografskom stilu, utemeljenom na jazz tehnici Matta Mattoxa, koja pak uporište ima u klasičnom baletu. Međutim, Hammadijev se koreografski rječnik u odnosu na slojevitost i težinu ove teme pokazao suviše siromašnim i nedoraslim, što je u kombinaciji s ionako stilskom (pre)opuštenošću, karakterističnom za jazz dance (legitimnim, no posve inadekvatnim izborom), samo doprinijelo sveopćemu površnom dojmu. Od autorove intencije da kroz dubok i intiman plesni izraz iskaže ''ljudski vapaj za pravom svakog ljudskog bića na život slobodan od pritisaka i ugnjetavanja, bili oni politički, medijski, financijski, društveni, većinski, manjinski…'', ostala je tek hvalevrijedna namjera, bez odgovarajućeg uporišta u širini, dojmljivosti ili originalnosti plesnog vokabulara.

K tome, mada je narativni tijek priče više nego razumljiv i dinamičan, plesačima ništa od prikazanoga ne predstavlja istinski izazov (osim, eventualno, Kanazir i Tabbouchu), kao ni publici istinski užitak. Vrlo su efektno koreografirani i odlično izvedeni samo Tabbouchev ekspresivni solo na početku predstave, te dozirano emotivan i prigušeno senzualan duet Kanazir i Tabboucha na kraju. Veći dio ansambla ostao je neiskorišten, i ponovo bez prilike da osjeti scenu i publiku, što je u s novim naslovima ionako oskudnoj sezoni, nedopustiv gaf (doduše, to već nije Hammadijev nego Baranyaijev problem).

Međutim, unatoč tome što je drugi dio baletne večeri slabiji od prvoga (možda stoga što je priča konkretnija pa su time i nedostaci opipljiviji), i unatoč dojmu da se u rukama talentiranijeg autora od ovoga književnog predloška moglo dobiti više, gledatelji su na kraju ipak dobili dovoljno.

Ključne riječi: balet
<
Vezane vijesti