Foto: Wasch Salon Karl-Marx- HofFoto: Wasch Salon Karl-Marx- HofCrveni Beč - arhitektura kao radikalan instrument grada, slična Brechtovom teatru.

Kontekst vremena

Iako je, na nivou čitave Europe, revolucionarna 1848. godina Beču donijela privremeni uspjeh u ostvarenju političkih ciljeva, u smislu urbanizma Revolucionarne 1850e donose i ukidanje postojećeg modela vlasništva nad zemljom. Upravna i vlasnička prava zemljoposjednika sada su prenesena na vladine institucijeprijestolnice Monarhije ona otvara potpuno novu eru. Dotadašnju morfologiju grada činio je srednjovjekovni nukleus (Innere Stadt) opasan obrambenim ziđem iz 13. stoljeća, te njegov pomerium - tzv. glacis širine 500 metara čija je namjena bila strogo u vojne svrhe, pa je svaka intervencija u smislu izgradnje ili hortikulturnog uređenja bila zabranjena. Izvan glacisa, a na području današnjih gradskih kotara II-IX., nalazilo se urbano tkivo gradskih predgrađa (Vorstädte), opasano linijom bedema s početka 18. stoljeća (Linienwall).

Revolucionarne 1850e donose i ukidanje postojećeg modela vlasništva nad zemljom. Upravna i vlasnička prava zemljoposjednika sada su prenesena na vladine institucije. Za sam Beč, sve prepreke koje su izazivale sukobe između zemljoposjednika eliminirane su jednom zauvijek. Godine 1850. grad je pokrenuo svoju prvu ekspanziju uključivši u svoje urbano tkivo prigradsku zonu (spomenuti Vorstadt) unutar Linienwalla i organizirao ju u gradske četvrti.

Sa ovako stvorenim, potpuno novim prostornim kontekstom, vanjski bedem postaje prepreka prometu novog, modernog grada, a njegovo rušenje 1857.godine, pokrenuto od strane cara Franje Josipa I., postavit će pitanje urbanog razvoja modernog grada.

Grafika iz 1858. g. koja prikazuje Beč kakav je bio prije izgradnje Ringstrassea. Grafika iz 1858. g. koja prikazuje Beč kakav je bio prije izgradnje Ringstrassea.

Urbanistički izazovi Crvenog Beča

Slomom Austro-Ugarske monarhije i uspostavom Republike (Deutschösterreich) po završetku Prvog svjetskog rata dolazi do sve većeg prilivaArhitekti i urbanisti, angažirani za projektiranje novih najamnih zgrada, suočili su se s urbanističkim problemom nekompatibilnosti zadanog projektnog programa sa važećim urbanističkim planom grada  stanovništva u prijestolnicu. Socijal-demokrati započinju svoj petogodišnji plan izgradnje novih najamnih zgrada za radničke obitelji. Angažirano je više od pedeset arhitekata i izgradnja započinje 1924. godine istovremeno na četrdesetak lokacija diljem grada. Projektni zadatak bio je sagraditi nove urbane blokove, veće od dosadašnjih, a pritom poštivati smjernice socijal-demokrata po pitanju njihove gustoće, organizacije i programa.

Prisjetimo se da je dotadašnji izgled i strukturu bloka, kao i izgled same najamne zgrade definirao carski arhitekt i urbanist Otto Wagner, autor Urbanističkog plana Beča (Generalregulierungsplan) iz 1893. godine, čiji je utjecaj u urbanizmu modernih gradova s kraja 19. stoljeća dalekosežan (njegovi učenici u Hrvatskoj bili su Viktor Kovačić i Vjekoslav Bastl, dok morfologiju donjogradskih blokova i arhitekturu njihovih najamnih zgrada Zagreb duguje upravo njemu).

Najamna zgrada Otta Wagnera bila je svojevrsna memorija na vernakularni prahistorijski šator, što možemo lako iščitati na primjeru njegove Majolice (Majolica Haus, 1898.-1899.g.). Zaštićeno ognjište šatora uzdignuto od tla reinterpretirano je visokim prizemljem, te jakom rustikom fasade u njenom najnižem dijelu (posebno izraženo na zgradi Wagnerove Poštanske štedionice u Beču). Tkaninu, platno šatora čitamo u oblozi od majolica keramike (po kojoj zgrada dobiva ime), a vjenčić koji se postavljao na vrh šatora i označavao dovršetak 'izgradnje', u ovom je slučaju interpretiran snažnom atikom.

Majolica Haus,  1898.-1899.g., arhitekt Otto Wagner Majolica Haus,  1898.-1899.g., arhitekt Otto Wagner

Arhitekti i urbanisti, angažirani za projektiranje novih najamnih zgrada, suočili su se s urbanističkim problemom nekompatibilnosti zadanog projektnog programa sa važećim urbanističkim planom grada (Generalregulierungsplan). Na određeni način, od njih se tražilo da prekrše važeći kod gradograditeljstva, a da pritom ne prekrše odrednice Plana. Tako su nove zgrade postavile dijalektiku između starog modusa građenja i novog reda Gemeindebautena.Sama ulica, Gürtelgasse, nije bila pretjerano široka, no preko puta zgrade nalazio se prostrani javni gradski park, otvoreni prostor koji je sezao 120 metara u dubinu, nudio pogled, svjež zrak i ugodnost boravka za buduće stanare

Stanje na terenu/lokacijama određenim za nove zgrade može se svesti na četiri karakteristične urbane situacije, četiri pitanja čijim su se odgovorima pokušali dovinuti arhitekti / gradograditelji, agažirani od strane gradskih dužnosnika:

1. Potpun ulični blok, omeđen sa svih strana prometnicama bio je prvi takav urbani izazov. Kao najbolje arhitektonsko rješenje za ovakve situacije pokazao se jednostavni blok duž cijelog perimetra (Randverbauung), sa prostranim dvorištima unutar bloka.
Kod blokova koji su većim dijelom već bili izgrađeni situacija je bila složenija, te se kao redoviti arhitektonski odgovor koristilo:

2. Popunjavanje prostora novom zgradom (Lückenverbauung). Metoda je bila složenija, budući da se nova zgrada nalazila u središtu bloka. Ona je morala jasno razgraničiti sa perimetralnim zgradama bloka, sakriti njihove servisne dijelove (požarne stepenice, vanjske jedinice različitih instalacija) i formirati unutrašnja dvorišta za potrebe svojih stanara, kao i onih iz perimetralnih zgrada. Na lokacijama na kojima je grad bio u posjedu nekoliko susjednih gradskih blokova arhitektima su se nudile mnogo veće mogućnosti, u velikom broju slučajeva i odriješene ruke za slobodu kreacije. U ovakvim je slučajevima ponuđeno rješenje:

3. Velikog stambenog kompleksa (Großwohnanlage), koji se prostirao na nekoliko susjednih gradskih blokova. Ovaj primjer pokazuje razbijanje dosadašnjeg uzorka u urbanizmu grada, urbanističko-arhitektonski izraz prethodno dozvoljen samo u natječajima za javne, monumentalne Reumannhof je sadržavao 485 stambenih jedinica, 22 dućana, dječji vrtić, nekoliko poslovnih prostora i zajedničku prostoriju za pranje rublja, a prostirao se na površini od 6.603 kvadratnih metaragradske komplekse.

Četvrti slučaj bio je moguć samo u rubnim, neizgrađenim dijelovima grada, na prostoru predviđenom za njegovo širenje. Olakotna okolnost bila je ta što smjernice važećeg Plana ovdje nisu bile tako stroge; jedino što se moralo poštivati prilikom projektiranja bili su koridori glavnih prometnica i visina vijenca građevina, što je omogućavalo nastanak novih:

4. Uređenih gradskih četvrti (Wohnviertel), čije su mogućnosti bile ispitivane natječajima, kako bi se iznjedrila najkvalitetnija rješenja.

Potpun ulični blok i kršenje dosadašnjeg obrasca

Sagledavajući tlocrt zadanog bloka, vidljivo je da su nova rješenja poštivala zadani perimetar i urbanističke postavke Plana, ali su donijela i nova projektantska rješenja u duhu modernog vremena. Naime, već krajem 19. stoljeća na svjetskom nivou ispituju se nova mjerila i metode gradnje za suvremeni metropolis. U Chicagu 1884. William Le Baron Jenney projektira i izvodi Home Insurance Building, što je tek jedan u nizu novonastalih nebodera u velikim gradovima Sjeverne Amerike. U New Yorku se 1928. godine gradi Chrysler Building u stilu Art Decoa, a zatim i Empire State Building 1930. godine.Rubni dijelovi grada još uvijek su bili bogati slobodnim prostorom za daljnji razvoj grada, a neboder u vremenu nepostojanja dizala smatrao se neprikladnim, kako za urbanizam grada, tako i za njegove buduće stanare

Jedan od najkoherentnijih primjera izgradnje potpunog uličnog bloka (Gemeindebau) Crvenog Beča nalazi se na mjestu gdje ulica Gürtelgasse prati staru liniju gradskih bedema (Linienwall) skrećući jugoistočno, te okružujući na taj način gradski kotar Margareten. To je prostor kojeg su prethodno Socijal-demokrati markirali za novu izgradnju velikih omjera. Jezgru bloka Margaretengürtela čini Reumannhof izgrađen između 1924. i 1927. godine, a djelo je arhitektonskog ureda Schmidt und Aichiger.

Zgrada dobiva ime po prvom gradonačelniku Crvenog Beča Jacobu Reumannu. Reumannhof je sadržavao 485 stambenih jedinica, 22 dućana, dječji vrtić, nekoliko poslovnih prostora i zajedničku prostoriju za pranje rublja, a prostirao se na površini od 6.603 kvadratnih metara. Projekt zgrade postao je vrlo brzo kontroverzan, budući da se tlocrt zgrade prostirao na površini 2 gradska bloka, u čijem je središtu planiran je ''neboder'' od 12 etaža, Politika arhitekture na ovom je primjeru sasvim jasna; radničke obitelji koje su u vrijeme privatnog kapitalizma bile 'skrivene' iza veličanstvenih bečkih fasada, u novom su socijalističkom duhu novog doba potpuno otvorene gradu i uživaju jednaki statusflankiran šesterokatnicama zatvorenog bloka, pri čemu svaka tvori vlastito unutarnje dvorište.

Struka, kao i gradska vlast, smatrala je da je takvo rješenje logično i potrebno za Manhattan koji oskudijeva prostorom, ali ne i za Beč, koji je bio planiran da ostane ''nizak''. Rubni dijelovi grada još uvijek su bili bogati slobodnim prostorom za daljnji razvoj grada, a neboder u vremenu nepostojanja dizala smatrao se neprikladnim, kako za urbanizam grada, tako i za njegove buduće stanare. Arhitekt Gessner opravdao je takvo rješenje u okviru konteksta u koji će se buduća zgrada smjestiti: ''Zgrada nije neboder samo zato što je 6 katova viša od susjednih.''

Nastavio je kako je visina zgrade precizno izračunata u odnosu na širinu pristupne ulice. Sama ulica, Gürtelgasse, nije bila pretjerano široka, no preko puta zgrade nalazio se prostrani javni gradski park, otvoreni prostor koji je sezao 120 metara u dubinu, nudio pogled, svjež zrak i ugodnost boravka za buduće stanare.

Bez obzira na to što je Gessnerov originalan nacrt preprojektiran i reduciran na središnji ''neboder'' od samo 8 etaža, 180 metara duga fasada dominirala je, ne samo bulevarom Margaretengürtela, već i Haydn Parkom u njegovoj pozadini.

Reumannhof (Foto: Payton Chung, Flickr) Reumannhof (Foto: Payton Chung, Flickr)

Prostorna korelacija austro-marksističkom konceptu hineinwachsena

Vrlo zanimljiv primjer popunjavanja postojećeg gradskog bloka novom izgradnjom (Lückenverbauung) jest gradski blok Pragerstrasse 56-58 Lückenverbauung je bio modus suptilne intervencije u urbano tkivo grada koji je transformirao kvalitetu života bez izmještanja stanovništva ili vidljive promjene u samoj morfologiji grada. Ovo je prostorna korelacija austro-marksističkom konceptu hineinwachsena, postupnog rasta prema socijalizmu iz kapitalističkog društva(Sl.8), djelo arhitektonskog trojca Felixa Augenfelda, Hansa A. Vettera i Karla Hofmanna. Ovdje je vrlo složeni urbanistički problem rješen svojevrsnom 'cik-cak' izgradnjom, kako bi se maksimalno iskoristio postojeći prostor, a isti pritom oslobodio i podijelio u dva unutarnja dvorišta.

Na taj način unutarnji prostor bloka dobio je potreban zrak i svjetlost. Lückenverbauung je najviše zahvatio gradski kotar Penzing, zbog njegove guste urbane strukture i velike napučenosti radničkom klasom. Zgrade djeluju nepovezano, s obzirom na to da je svaka orjentirana na zasebnu ulicu, no u samoj unutrašnjosti bloka one su povezane dvorištima, koja ujedno služe i kao pristupni prostori zajedničkim prostorijama smještenim u više zgrada samog bloka.

Parkovne površine unutrašnjih dvorišta povećavaju kvalitetu života u bloku, omogućavajući njegovim stanovnicima pogled, svjež zrak, pristup zelenilu i svjetlost. Politika arhitekture na ovom je primjeru sasvim jasna; radničke obitelji koje su u vrijeme privatnog kapitalizma bile 'skrivene' iza veličanstvenih bečkih fasada, u novom su socijalističkom duhu novog doba potpuno otvorene gradu i uživaju jednaki status.

Lückenverbauung je bio modus suptilne intervencije u urbano tkivo grada koji je transformirao kvalitetu života bez izmještanja stanovništva ili vidljive promjene u samoj morfologiji grada. Ovo je prostorna korelacija austro-marksističkom konceptu hineinwachsena, postupnog rasta prema socijalizmu iz kapitalističkog društva.

Pragerstrasse Pragerstrasse

Veliki ulični blok i oslobađanje velikih privatnih prostora

Gradograditeljski principi Crvenog Beča oživljavaju i reinterpretiraju Hof; dvorište vernakularnog, tradicionalnog austrijskog Hofhausa u novom urbanom mjerilu. Na taj se način oslobađaju velike površine privatnih prostora za javnu upotrebu, uspostavlja vitalna veza između ulice i Gubi se granica između privatnog i javnog prostora, stvaraju veze između prethodno nespojivih/nespojenih površinaunutrašnjosti gradskog bloka i postavlja novi, dalekosežan sustav urbanog planiranja kapitalističkog grada kasnog devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća.

Gemaindebauten i Lückenverbauung, uklopljeni u planirano urbano tkivo grada, u srži ga preispituju i mijenjaju njegov kontekst. Gubi se granica između privatnog i javnog prostora, stvaraju veze između prethodno nespojivih/nespojenih površina.

Takvi su principi ponajviše zaživjeli u urbanom superbloku (Großwohnanlage). Amblem gradograditeljstva Crvenog Beča postaje superblok Karl-Marx Hof. Svojom veličinom on je dao novi značaj konceptu perimetralnog bloka, dvorišta, fasade.

Građen između 1926. i 1930. godine, bio je najveća zgrada Crvenog Beča. S obzirom na to da se prostirao na površini od 156.027 m2, da je imao ukupno 5000 stanovnika u 1400 stanova, te mnogobrojne sadržaje poput raznih klinika, restorana, poslovnih prostora, itd. Može ga se sagledavati u mjerilu manjeg grada.Prostorna shema Karl-Marx Hofa karakterizirana je suptilnim ispreplitanjem javnih, privatnih i zajedničkih prostora koji omogućavaju fluidnu komunikaciju između grada i Hofa

U ovom je primjeru Hof dobio novo mjerilo i novi značaj; njegova površina od 10.000-15.000 četvornih metara nadmašuje površine većine bečkih javnih gradskih prostora, te postaje velika javna površina kroz koju se protežu ulice i prometnice. Tako je izgrađena građevina koju možemo smatrati dijelom zatvorenom, a dijelom otvorenom (Mittelding).

Prostorna shema Karl-Marx Hofa karakterizirana je suptilnim ispreplitanjem javnih, privatnih i zajedničkih prostora koji omogućavaju fluidnu komunikaciju između grada i Hofa, stavljajući pritom naglasak na križanja komunikacija u kojima su smještene ustanove poput vrtića, klinika, knjižnica itd.

Svoj amblemski status Karl-Marx Hof ne zahvaljuje samo položaju unutar grada, budući da je smješten na mjestu gdje rijeka i pruga ulaze u grad sa sjevera, te njegovi crveni lukovi, stubišne jezgre (tornjevi) i jarboli za barjake postaju vidljivi sa kilometarskih udaljenosti, već tektonici koja je u svojoj srži inverzija tradicionalnog odnosa izgrađenog i neizgrađenog prostora grada. U toj je inverziji sadržan i politički značaj.

Tako su ga Manfredo Tafuri i Francesco Dal Co nazvali individuom i simbolom koji sačinjava ''ponosni kontrapunkt urbanom kontekstu grada'', dok ga Eve Blau uspoređuje sa teatrom Bertolda Brechta, koji, prema Walteru Benjaminu, prekida radnju drame kako bi razbio iluziju publike. Na taj način on 'ogoljava' tehnike kojima tradicionalan teatar djeluje i funkcionalno transformira kazalište u radikalno političko djelovanje.Svoj amblemski status Karl-Marx Hof ne zahvaljuje samo položaju unutar grada, budući da je smješten na mjestu gdje rijeka i pruga ulaze u grad sa sjevera, te njegovi crveni lukovi, stubišne jezgre (tornjevi) i jarboli za barjake postaju vidljivi sa kilometarskih udaljenosti, već tektonici koja je u svojoj srži inverzija tradicionalnog odnosa izgrađenog i neizgrađenog prostora grada

Superblokovi na periferiji grada

Po popunjavanju urbanog tkiva samog grada, započeli su natječaji za izgradnju superblokova na periferiji grada, koju su činile velike neizgrađene površine u njegovom vlasništvu. Mjesta gdje vernakularna, semi-ruralna stambena izgradnja dotiče industrijske komplekse.

Rješenja ponuđena natječajnim radovima, iako monumentalna u svojim dimenzijama, imala su vrlo malen utjecaj na strukturu grada van njegovih granica. Takvi blokovi uspostavljaju vlastita urbana pravila, koja nisu strogo potčinjena Urbanističkom planu Grada (Regulierungsplan).

Jedan od najvećih i posljednjih superblokova Crvenog Beča bio je Friedrich-Engels-Platz-Hof (1930.-1933.g.), koji je ujedno jedan od malobrojnih izvedenih projekata arhitekta Rudolfa Perca. Parcela za izgradnju nalazila se u Brigittenau (XX), na bivšoj inundaciji Dunava uz floridsdorferski most. Superblok je pokrio četvrtinu parcele, dok su slobodni prostori koje je obuhvaćao bili ogromni.Govor Karla Seitza na otvorenju Engels-Platz-Hofa u srpnju 1933. godine: ''Ako se svijet i ispuni demonima, ovaj će Beč stajati nedirnut i čvrst (kuhl bis ans herz), raj demokracije, duha, slobode, bedem protiv fašizma i diktature''

Građevine superbloka također su svojom visinom nadmašile dotadašnju normu Regulierungsplana; katnost im je bila od šest do osam etaža. Masivni volumeni, konstruktivističke forme, tornjevi, balkoni od čelika, zidani dimnjaci podsjećali su na industrijsku arhitekturu predgrađa.

Takvo dehumanizirano mjerilo i tektoniku potrebno je posmatrati kroz politički i ekonomski kontekst vremena. Velika ekonomska kriza 30ih godina prošlog stoljeća imala je poražavajući utjecaj na gradograditeljstvo, s obzirom na to da su povučena državna sredstva namjenjena izgradnji. To je vrijeme u kojem, prema Helmutu Gruberu, ''politika, umjesto da stvara zaštićenu sredinu za razvoj kulture, sve više ovisi o njenoj ekspresiji.''

Tako i Eve Blau kolosalno mjerilo Engels-Platz-Hofa smatra dokazom gubitka moći Grada nad političkim događanjima u Austriji, kao i nad vlastitim programom urbanog planiranja i razvoja grada. Kulminaciju nemoći sagledava kroz govor Karla Seitza na otvorenju Engels-Platz-Hofa u srpnju 1933. godine: ''Ako se svijet i ispuni demonima, ovaj će Beč stajati nedirnut i čvrst (kuhl bis ans herz), raj demokracije, duha, slobode, bedem protiv fašizma i diktature''.

Engels-Platz-Hof (Foto: Wikimedia Commons) Engels-Platz-Hof (Foto: Wikimedia Commons)

Arhitektura kao radikalan instrument grada

Urbani doseg gradograditeljstva Beča u vremenu socijal-demokratske vlasti sagledava se u arhitektonskim djelima koja krše dotadašnji urbani princip, istovremeno poštujući važeći prostorni plan (Regulierungsplan). Vješte arhitektonsko-ubranističke tehnike, sažete u četiri principa: Postupak kojim arhitektura postaje radikalan instrument grada, uspoređen je sa njegovim suvremenikom - Brechtovim teatrom, koji prekida narativ drame (najčešće songom) kako bi ogolio mehanizme teatra i probudio nas iz iluzijeGemeindebauten, Lückenverbauung, Großwohnanlage i Wohnviertel, oživljavaju tradicionalnu, vernakularnu formu austrijskog Hofhausa u novom, velikom urbanom mjerilu.

Na taj način oslobađaju se velike površine privatnih prostora za javnu upotrebu, uspostavlja vitalna veza između ulice i unutrašnjosti gradskog bloka i postavlja novi, dalekosežan sustav urbanog planiranja kapitalističkog grada kasnog devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća. Pažljivom analizom izgrađenog i neizgrađenog prostora otkriva se dijalektika između starog i novog, a spomenute metode gradograditeljstva dovode u pitanje autoritet starog, izgrađenog prostora.

Prema riječima Otta Wagnera, taj proces nije programski, već se događa organski, ''poput otkrivenja.. (ti prostori) su kontrapunkt same arhitekture''. Postupak kojim arhitektura postaje radikalan instrument grada, uspoređen je sa njegovim suvremenikom - Brechtovim teatrom, koji prekida narativ drame (najčešće songom) kako bi ogolio mehanizme teatra i probudio nas iz iluzije. Tako i Gemeindebauten, umetnut u gusto ubrano tkivo Beča, destabilizira, da bi ga dodatno učvrstio.

<
Vezane vijesti