armenka_s_djecom_izmedju_1915.i_1919.godine.jpgPolitički osjetljiva i polemična sintagma armenskog genocida, u literaturi poznatog i kao "zaboravljeni genocid", "tajni genocid", "skriveni holokaust", odnosi se na sukobe između Turaka i Armenaca u Osmanskom Carstvu za vrijeme te nakon Prvog svjetskog rata. Tim su događajima prethodili tzv. Hamidijanski masakri, kada je, uslijed jačanja armenskog nacionalizma, osmansko državno vodstvo kroz deportacije i masovne masakre započelo s provođenjem sistematske i organizirane politike etničkog čišćenja više stotina tisuća Armenaca.

Približavajući se kraju, hobsbamowski govoreći, "dugog" 19. stoljeća, europsko je društvo proživljavalo intenzivno razdoblje nemjerljivih industrijskih transformacija prelazeći pritom iz feudalnih okvira u domenu kapitalističke građanske dinamike. Uz primjetni demografski rast, urbanizaciju, migracije stanovništva i ostale modernizacijske procese, Europa je, kao samosvjesna mjerna jedinica progresa, ostatku svijeta pružila ruku u vidu beskompromisnog imperijalizma i eksploatacijske kolonizacije, dok su se na domaćem terenu pojedina carstva i višestoljetne multietnokonfesionalne monarhije jedva održavale na staklenim nogama pri uzburkavanju nacionalno-emancipacijskih pokreta. Reformističkim nastojanjima unatoč, osmanski je "bolesnik s Bospora" muku mučio s eksplicitnim nastojanjima konkurentnih država, naročito Ruskog Carstva, da granice Hitler: "Nećemo se obazirati na javno mnijenje, jer tko danas uopće više govori o ubijenim Armencima?"svoje zemlje prošire na račun sultana nekadašnje europske velesile. Uz to, nemirni su podanici, poput isprva Srba i Grka, a kasnije i samih Armenaca, u vremenu sveopće europske liberalizacije i nacionalnih pokreta stremili uspostavljanju vlastitih država ispod politički neovisnog barjaka. Osmanska reakcija na nastojanja poput ovih, među ostalim razlozima, maloazijske su pustinje i armensko kavkaško gorje natopili krvlju te su, na taj način, jedan historijski isječak urezali u kolektivno sjećanje čitavog naroda, unatoč prividnoj višedesetljetnoj amneziji ostatka međunarodne zajednice.

Dakle, politički osjetljiva i polemična sintagma armenskog genocida, u literaturi poznatog i kao "zaboravljeni genocid", "tajni genocid", "skriveni holokaust" i slično, odnosi se na sukobe između Turaka i Armenaca u Osmanskom Carstvu za vrijeme te nakon Prvog svjetskog rata, počevši s 1915. godinom. Tim su događajima prethodili tzv. Hamidijanski masakri za vladavine sultana Abdula Hamida II (1894. – 1896.), kada je, uslijed jačanja armenskog nacionalizma, osmansko državno vodstvo kroz deportacije i masovne masakre započelo s provođenjem sistematske i organizirane politike etničkog čišćenja više stotina tisuća Armenaca.

Hitlerov govor upućen njemačkim časnicima prije invazije na Poljsku nerijetko se navodi kao eklatantan primjer ignoriranja pitanja armenskog genocida kao takvog. "Moramo bez milosti ubijati sve. Muškarce, žene i djecu. Nećemo se obazirati na javno mnijenje, jer tko danas uopće više govori o ubijenim Armencima", navodno je ustvrdio vrhovni vođa Reicha. S druge pak strane, pojedini turski intelektualci osporili su autentičnost Opozicijsko mišljenje spram tvrdnji o genocidu nerijetko je artikulirano u pravcu stajališta da je u ovom slučaju prvenstveno riječ je o građanskom ratu u kojem su obje strane imale podjednake gubitkegovora u pitanju s obzirom da postoje barem još dvije inačice Hitlerovog obraćanja iz 1939. godine. Kako god bilo, godine 1931. Hitler je navodno u razgovoru s urednikom jednog dnevnog lista rekao: "Ljudi čekaju novi svjetski poredak, a naša politika će im upravo to dati. Sjetite se samo istrebljenja Armenaca." Dvanaest godina kasnije, 1943. u korespondenciji s mađarskim admiralom Miklosem Horthyjem, od kojeg je zatražio deportaciju Židova, Adolf Hitler ponovno se pozvao na Armence: "Države koje se nisu riješile Židova propale su! Najbolji primjer za to su nekoć ponosni i moćni Perzijanci koji danas žive bijedno kao Armenci."

Opozicijsko mišljenje spram tvrdnji o genocidu nerijetko je artikulirano u pravcu stajališta da je u ovom slučaju prvenstveno riječ je o građanskom ratu u kojem su obje strane imale podjednake gubitke. Turski izvori pritom potenciraju diskurs o beskompromisnom armenskom nacionalizmu i prakticiranju terorističkih metoda od strane suprotstavljenih im Armenaca, naspram šerijatskih zakona koji su muslimanima, u ovom slučaju Turcima, nalagali dobro postupanje prema pripadnicima drugih religija. Terminološki gledajući, govora o genocidu kao takvom zapravo nije niti moglo biti do pred završetak Drugog svjetskog rata s obzirom da sam pojam, definiran kao međunarodni zločin učinjen s namjerom da se potpuno ili djelomično uništi narodna, etnička, rasna ili vjerska skupina ljudi, tada biva konstruiran. Termin je prvi skovao 1944. godine Raphael Lemkin, američki Židov poljskog podrijetla, spojivši latinske riječi gens (pleme, narod) i sufiks -cide (od caedere, ubiti). Lemkinov čin širenja diskursa međunarodnog kaznenog prava bio je svojevrsni odgovor Winstonu Churchillu koji je govoreći o strahotama koje je izazvao nacizam spomenuo "zločin bez imena".

Raphael Lemkin, tvorac sintagme 'genocid'<br>
Raphael Lemkin, tvorac sintagme 'genocid'

Lemkin je ustvrdio kako genocid ima dvije faze: prvu je odredio kao namjeru uništenja svakog oblika nacionalnosti potlačene skupine, dok se druga odnosi na nametanje nacionalnosti opresora. Uz to, spominje i kolonizaciju osvojenog prostora od strane agresora. Autori su prije prihvaćanja termina "genocid" nerijetko koristili pojam "denacionalizacija", poglavito u smislu gubitka građanskih prava, no Lemkin je, pišući u vremenu koncentracijskih logora i masovnih pogubljenja, držao kako to nije prikladno rješenje jer ne podrazumijeva uništenje biološke strukture određene grupacije. Osim toga, koncepcija pojma genocid predstavlja svojevrsnu antitezu Rosseau-Portalis doktrine ranog 19. stoljeća prema kojoj je rat bio isključivo sukob između vladara i oružanih snaga, pritom isključujući njegove implikacije na civilno stanovništvo.

Bernard Brunetau u knjizi Stoljeće genocida: nasilje, masakri i genocidne metode od Armenije do Ruande (2005.) tvrdi kako provedba genocida može biti sustavna ili sporadična, totalna ili selektivna, moderna ili tradicionalna. Genocidne su metode naime, prema autoru, vrlo različite te mogu biti kombinirane. Brunetau naglašava važnost komparativnog pristupa u proučavanju ovih pojava kroz povijest kako bi se što bolje shvatila namjera njihove provedbe.

Memorijalni kompleks u Erevanu posvecen sjecanju na zrtve genocida<br>
Memorijalni kompleks u Erevanu posvecen sjecanju na zrtve genocida

Sve u svemu, 1948. godine Opća skupština Ujedinjenih naroda prihvatila je Konvenciju o prevenciji i kaznama za krivično djelo genocida, dok je tri godine kasnije Konvencija stupila na snagu. Ona sadrži devetnaest članaka, a genocid je u pet točaka definiran Člankom 2. Konvencija pritom genocid označava kao akt potpunog ili djelomičnog uništenja neke narodne, etničke ili vjerske skupine.

Armensko-turska pasija korijenje je pustila prije nešto više od sto dvadeset godina. Gotovo sve do sredine 19. stoljeća Turci su Armence nazivali milleti sadıka, odnosno "odan narod", izraz koji je navodno prvi upotrijebio sultan Mahmud II (1808. - 1839.). Zajedno s ostalim nemuslimanskim etničkim grupama, Armenci su imali posebne sudove, nisu morali služiti vojni rok, te se na njih nije odnosio šerijatski zakon. Ipak, plaćali su velike poreze, nisu smjeli nositi oružje i bili su smatrani građanima drugog reda, kako navode armenski izvori, iako su bili jedna od najvećih manjina Zajedno s ostalim nemuslimanskim etničkim grupama, Armenci su u Otomanskom Carstvu imali posebne sudove, nisu morali služiti vojni rok, te se na njih nije odnosio šerijatski zakon. Ipak, plaćali su velike poreze, nisu smjeli nositi oružje i bili su smatrani građanima drugog redau Osmanskom Carstvu.

Početkom 19. stoljeća zaostajanje Osmanskog Carstva za europskim državama postalo je očigledno, stoga je u svrhu modernizacije zemlje sultan Abdul Medžid (1839. - 1861.) započeo s provedbom tzv. tanzimatskih reformi (korisne, blagotvorne reforme). Reformističkim pokretom svim se podanicima osmanske države jamčio život, imetak i čast, te je izvršeno obećanje uređenja vojnog i poreznog sustava. Kao službena ideologija profilirao se sveobuhvatni osmanizam, čime su svi podanici Carstva, bez obzira na vjeru i naciju, postali Osmanlije te su nominalno izjednačeni u pravima i obavezama. Ipak, nastojanja centralnih vlasti da provedu reforme nailazile su na stanoviti otpor manjinskih naroda.

U posljednjoj trećini 19. stoljeća "armensko pitanje" postalo je sastavnim dijelom Istočnog pitanja, gdje je pitanje stajalo kao diplomatski eufemizam za definiranje učestalih sukoba između turske države i njenih manjina; makedonske, grčke, srpske, albanske i armenske. Tretirajući te sukobe u okviru međunarodnog prava, Berlinski sporazum iz 1878. kojim je okončan rusko-turski rat, utvrdio je 23. i 61. člankom situaciju Armenaca te Makedonaca kao diplomatski zabrinjavajuću. Europske su sile prozvale Osmansko Carstvo odgovornim za loš odnos prema manjinama, no unatoč obećanjima kongresa, rješavanje armenskog pitanja biva zapostavljeno što je, posljedično, uvjetovalo stvaranje ilegalnih armenskih stranaka spremnih na oružani otpor turskom svevlašću s ciljem nacionalne emancipacije. Prva takva politička stranka, Armenakan, formirana je 1885. u Marseillesu, a 1890. godine u Tbilisiju stvorena je i stranka Dašnakcutjun (Armenska revolucionarna federacija), koja je za svoj cilj postavila ujedinjenje svih političkih skupina u armenskom društvu u borbi protiv Turaka.

U to vrijeme, reformistički islam dobiva novi zamah na području Male Azije. Istodobno s ujedinjavanjem armenskih političkih stranaka krajem 19. stoljeća, rađa se i nova turska stranka Ittihat ve Terakki (Jedinstvo i napredak), čiji se članovi nazivaju Mladoturcima. Domogavši se vlasti 1908 godine, Mladoturci su, koristeći doktrinu osmanizma, nastojali stvoriti novu državnu zajednicu u vidu konstitucionalne monarhije. Međutim, neReformističkim pokretom svim se podanicima osmanske države jamčio život, imetak i čast, te je izvršeno obećanje uređenja vojnog i poreznog sustava. Kao službena ideologija profilirao se sveobuhvatni osmanizamturski narodi u toj novoj tvorevini ne bi ostvarili svoju nacionalnu slobodu već bi se u interesu opstanka osmanskog imperija morali asimilirati s većinskim stanovništvom. Toj ideji najžešće su se suprotstavili upravo Armenci kojih je 1890. u Osmanskom Carstvu bilo oko 2,5 milijuna, odnosno deset posto od ukupne populacije Carstva,[i] većinom pripadnika Armenske katoličke ili Armenske apostolske crkve.[ii] Engleska i Rusija u isto su vrijeme koristili oslobodilačke težnje Armenaca sa svrhom političkog pritiska na Osmanlije. Godine 1913. ruska diplomacija čak je i postigla "patronatski" sporazum s armenskom buržoazijom u Turskoj.

Pišući o armenskom pitanju u Turskoj Neside Kerem Demir navodi kako je cilj Armenaca bio anarhično slabljenje osmanske države, što bi rezultiralo intervencijom stranih sila i, naposljetku, autonomnom Armenijom. Yusuf Halaçoğlu, jedan od najgorljivijih protivnika teze o armenskom genocidu, u knjizi Facts on the Relocation of Armenians (1914. – 1918.), objavljenoj u Ankari 2002. godine, tvrdi kako je bilo uistinu teško za povjerovati da će se Armenci pobuniti protiv Turaka s obzirom na, prema njegovom mišljenju, velike slobode koje su imali na području gospodarstva, politike i kulture.

Dijametralno suprotna stajališta zauzeli su armenski historiografi, među njima i Vahakn Dadrian koji drži da se kroz hamidijanske masakre Armenaca 1890-ih godina na najvišem nivou iskristalizirala predgenocidna dimenzija "kulture ubijanja" kao svojevrsni "eksperimentalni uvod" u događaje iz 1915.

Početkom 1894. godine, situacija u Carstvu postala je iznimno napeta, a o tome svjedoči i izvješće francuskog veleposlanika u Turskoj, Paula Cambona. "Malo pomalo Turci su postali sve omraženiji. I kao da im nije bilo dosta što izazivaju nezadovoljstvo, počeli su ga poticati nazivajući nezadovoljnike revolucionarima i njihove prosvjede urotničkim. Neprestano optuživani za urotu, Armenci su se na kraju pobunili; neprestano govoreći da Armenija ne postoji, Armenci su na kraju povjerovali u njeno postojanje. Svojom rigidnom politikom Porta je samo ojačala pokret koji Svi podanici Carstva, bez obzira na vjeru i naciju, sredinom 19. stoljeća postali su Osmanlije te su nominalno izjednačeni u pravima i obavezamadanas ima svoje mučenike; svojom tvrdoglavošću da održi u Armeniji pravi režim terora, uhićenja, ubojstava, silovanja itd., ona kao da je uživala u požurivanju događaja. Vlasti bi trebale prestati izazivati očaj svojim zlostavljanjem kod nezaštićenog stanovništva. Kakva se rješenja mogu predložiti ili predvidjeti?"

Osmanska je vlada nastojala potaknuti protuarmenske sentimente kod susjednih Kurda, što je, uz dizanje poreza, dovelo do armenskog ustanka. Kurdske paravojne snage i otomanska vojska pobile su 1894. na tisuće Armenaca i spalile mnogo sela. Bilježeći armenske zločine, Demir piše kako su muslimani tjerani da ljube kršćanski križ te da se preobrate, dok su mnogim Turcima iskopane oči i odrezane uši. Dvije godine kasnije, dvadeset osam naoružanih armenskih revolucionara zauzelo je Osmansku banku u Istanbulu kako bi privukli pažnju međunarodne javnosti. Opsada je potrajala četrnaest sati te je završila smrću deset Armenaca i isto toliko turskih vojnika. Iako su europske novine s oduševljenjem pisale o hrabrosti nekolicine Armenaca, uslijedila je turska odmazda. Vojni odredi sastavljeni pretežno od Turaka pobili su oko 50 000 Armenaca, dok konačan broj armenskih žrtava u razdoblju od 1894. do 1896. iznosi oko 250 000 ubijenih. Tome treba dodati milijun opljačkanih ljudi lišenih svoje imovine, na tisuće otetih žena, i tako dalje. Uništeni su i brojni gradovi i sela, srušeno je više stotina crkava, 328 ih je pretvoreno u džamije, a na tisuće je Armenaca islamizirano. Stupanj upletenosti osmanske vlade u pothvate ovih paravojnih odreda nije dobro poznat te i danas predstavlja predmet brojnih diskusija. Abdul Hamid II čitavo je događanje lakonski opisao kao "smanjenje pučanstva".

Početkom 20. stoljeća Mladoturci proklamiraju zamisao da je budućnost Turske vezana isključivo uz Aziju, te da je upravo na tom prostoru nužno razvijati ideju panturkizma ili panturanizma, odnosno zamisao o suradnji i povezivanju svih turskih naroda u jedinstvenu državu. Bez obzira na popularne ideološke konstelacije, u predratnom razdoblju osmanska je država i dalje ovisila o diplomatskim te geostrateškim kalkulacijama drugih, moćnijih zemalja. Početkom 1914. Porta je pod kontrolom velikih sila, u prvom redu Rusije, potpisala sporazum o reformama koje su Armencima trebale osigurati izvjesnu autonomiju. Nekada moćno Osmansko Carstvo, a sada tek "Bolesnik s Bospora" pogođen velikim gubicima iz ratova na Balkanu 1912. i 1913., u I. svjetski rat ulazi 29. listopada 1914. godine kao saveznik Njemačke i Austro-Ugarske. Pod ministrom za rat, Enverom Pašom, osmanska vojska napala je ruske snage nedaleko od grada Karsa i doživjela nekoliko teških poraza. Ruski general Vorontsov, krenuo je nakon toga s protunapadom na Tursku te je iskoristio armenski nacionalistički bunt i njihovu želju za samostalnošću. Tako ubrzo ruskoj vojsci pristupaju i Armenci. Halaçoğlu piše kako se mnogi Armenci ili nisu odazvali općoj mobilizaciji 3. kolovoza 1914. ili su, ukoliko su isprva i pristupili vojsci, ubrzo dezertirali. Isti autor navodi da su pojedini armenski politički dužnosnici pobjegli u Rusiju gdje su okupili oružane odrede i čekali ruski prodor u Otomansko Carstvo kako bi započeli s pokoljem muslimanskog stanovništva.

Armenska obrana grada Van, 1915.
Armenska obrana grada Van, 1915.

Velike borbe bez pobjednika vodile su se i oko multietnokonfesionalnog grada Van u istočnoj Turskoj gdje su živjeli Turci, Kurdi, Armenci i ostali. U knjizi Donalda E. Millera i Lorne Touryan Miller Survivors: An Oral History of the Armenian Genocide (1993.) možemo pronaći svjedočanstva ljudi koji su preživjeli opsadu grada Van. "Dobili smo vijest da Turci žele pogubiti sve Armence. (...) Svake smo noći imali tajne sastanke kako bismo dogovorili obranu. Skupina koja je pripremala otpor došla je u našu kuću mnogo puta. Vježbali su s oružjem da postanu vješti. Odjednom je došla vijest da će Turci napasti za tri dana. Svi su bili spremni; muškarci, koji su bili jedini borci, pozicionirali su se u podrumima i postavili puške kraj malenih prozora. (...) Protestantske su crkve otvorile svoja vrata ljudima koji su trebali sklonište", rekao je jedan od svjedoka. "Cijelo je pučanstvo bilo uključeno, pa smo čak i mi djeca išli od kuće do kuće skupljati mjedene svijećnjake koji će poslužiti za izradu čahura za metke. Ljudi su naučili čak i kako raditi barut. Svi su bili uključeni. Ponekad su se borbe odvijale vrlo blizu kuća. Turci su imali puno streljiva, a budući da Osmanska je vlada nastojala potaknuti protuarmenske sentimente kod susjednih Kurda, što je, uz dizanje poreza, dovelo do armenskog ustankami nismo morali smo biti vrlo pažljivi. Jedan se Armenac dosjetio da ubijene Turke dovučemo dugačkim štapom i uzmemo njihovo streljivo", izjavio je Shavarsh, također svjedok ovih zbivanja. Uz Van, jedino mjesto armenskog otpora bio je grad Urfa, smješten u današnjoj jugoistočnoj Turskoj. Opsada Vana trajala je od 19. travnja do 4. svibnja 1915. kada se turska vojska povukla pred nadirućim ruskim snagama.

Tijekom 1915. turska je vojska na Kavkazu doživljavala sve češće i veće poraze od Rusa, tako da je tursko vojno zapovjedništvo za svoje neuspjehe optuživalo upravo Armence, "petokolonaše" koji su činili većinu njihovih vojnih snaga na tom području, predbacujući im da su u dosluhu s Rusima te da namjerno gube bitke kako bi što je više moguće oslabili Carstvo, pridonijeli njegovom brzom raspadu i tako uz pomoć ruskog carizma ostvarili svoju samostalnu državu. Dana 24. travnja 1915. turska je vlada izdala zapovijed o uhićenju najuglednijih vođa armenske zajednice, pod optužbom da se protive središnjim vlastima. Zapravo, upravo je to bio startni znak za masakre koji su uslijedili. Učitelji, pisci, političari, glazbenici, doktori, novinari, pravnici, poduzetnici i drugi armenski uglednici odvedeni su od svojih kuća u zatvore, gdje su mučeni, a na kraju vješani ili strijeljani. Počevši s prvim obilježavanjem 1919. godine, 24. travnja komemorativni je dan sjećanja na sve armenske žrtve te kao takav predstavlja suvremeni armenski državni praznik.

Talat-paša<br>
Talat-paša

Nakon egzekucije armenskih intelektualaca, kao i vojnika koji su ili iscrpljeni do smrti u radnim kampovima ili jednostavno pogubljeni, 26. svibnja osmanske su vlasti pod izgovorom "državne sigurnosti" posebnim zakonom odobrile deportacije tzv. sumnjivih grupa. Tadašnji osmanski ministar unutrašnjih poslova, Talat-paša, poslao je pismenu zapovijed guvernerima provincija u kojoj se izrijekom "ukida pravo Armencima da žive i rade na teritoriju Turske". Halaçoğlu deportaciju opravdava navodeći da su Armenci surađivali s neprijateljima te da se relokacija odnosila isključivo na ratne zone. Također, tvrdi da je na taj način otomanska vlast željela raskinuti ugovor s Rusima prema kojem je šest armenskih provincija praktički Učitelji, pisci, političari, glazbenici, doktori, novinari, pravnici, poduzetnici i drugi armenski uglednici odvedeni su od svojih kuća u zatvore, gdje su mučeni, a na kraju vješani ili strijeljani dobilo status neovisnosti. Tri dana poslije, 29. svibnja 1915., donesen je "Privremeni zakon o deportaciji", tzv. tehcirski zakon (od turske riječi tehcir – preseljenje), dok su nekoliko mjeseci poslije na snagu stupile i odredbe koje su omogućile vladi konfiskaciju imovine Armenaca. Ustrojena su i tri nova vladina ureda, Katibi Mesul, Murrahas, i Umumi Müfettish, čiji su se činovnici te inspektori trebali pobrinuti da svi zakoni i odredbe državnog vrha budu striktno provedeni. Izdana zapovijed o deportaciji Armenaca iz ratnih zona odnosila se na relokaciju prema logorima u sjevernoj Siriji, a progoni i internacije potrajali su sve do 1923. kada je međunarodno priznata Republika Turska. Prema nekim procjenama, u navedenih je osam godina ubijeno više od 1,5 milijuna Armenaca, iako ne postoji konsenzus oko broja žrtava armenskog genocida. Zapadni povjesničari slažu se da je živote izgubilo više od milijun Armenaca u razdoblju Prvog svjetskog rata i neposredno po njegovu završetku, dok Turci ne prihvaćaju ništa više od 300 tisuća ubijenih. Poznato je i istraživanje britanskog povjesničara Arnolda J. Toynbeea, koji je, kao iznimno mladi znanstvenik u dvadesetim godinama, neposredno prije mirovne konferencije u Parizu 1919. ustvrdio da je ubijeno između 600 i 800 tisuća Armenaca.


[i] Prema nekim francuskim izvorima, u Otomanskom Carstvu je do Prvog svjetskog rata živjelo nešto više od 6 milijuna Armenaca, dok Encyclopedia Britannica iz 1910. godine navodi kako Armenci sačinjavaju 15 posto ukupne populacije Carstva. Justin McCarthy u poglavlju o populaciji Armenaca u Otomanskom Carstvu u The Armenians in the Late Ottoman Empire, Ankara, 2001., str. 65. – 85., navodi kako je broj armenskog stanovništva u Carstvu od 1820. do 1900. varirao između 1.2 i 1.5 milijuna. Njegove pak zaključke odbacuje Levon Marashlian tvrdeći kako se ovaj oslonio na nevjerodostojne podatke turskih arhiva.

[ii] Armenija se obratila na kršćanstvo već 301., odnosno dvanaest godina prije Milanskog edikta, čime je postala prvo kršćansko kraljevstvo u povijesti.

Armenski genocid - 2. dio

<
Vezane vijesti