H-Alter
greenwashing_image_1.pngS jedne strane suočeni smo s osiromašenjem energije, s druge dolaze klimatske promjene, a s treće strane starenje populacije i globalne migracije. Popraćeni besmislenom svađom ekonomista i ekologa o tome koja je kriza važnija (ekonomska ili ekološka), zaboravljamo da je materijalistička činjenica kako su njihove sudbine isprepletene, kao dvije strane iste kovanice, te kako prirodni svijet poznajemo samo iz međuodnosa koji imamo s njim i iz toga kako ga mijenjamo.
"Umjesto da kažemo kako su svi odgovorni za klimatske promjene, kako svi moramo učiniti svoje, bilo bi bolje reći da nitko nije, i upravo je u tome i problem. Uzrok ekološke katastrofe je bezlična struktura koja, koja iako može proizvesti sve vrste učinaka, upravo nije subjekt kadar preuzimanja odgovornosti. Potreban subjekt – onaj kolektivan - ne postoji, ali kriza, kao i sve druge globalne krize s kojima smo sada suočeni, zahtijeva njegovu konstrukciju." 1             Mark Fisher

Skoro pa je nemoguće upotrijebiti klasičnu podjelu na prirodu potpuno netaknutu ljudskom rukom i onu prirodu koju je čovjek direktno ili indirektno proizveo, uključujući društvo i ostale apstrakcije. Danas smo u tolikoj mjeri izvršili utjecaj i proizveli našu životnu sredinu i krajobraz totalne urbanizacije, da je gotovo nemoguće izdvojiti ikoji dio planete koji bi spadao u ovu "prvu prirodu". Pojam antropocen trebao bi označavati geološku epohu naše planete, koju odlučujuće odlikuje upravo utjecaj čovjeka na Zemlju, no tek što je zaživio u znanstvenoj zajednici, ovaj pojam je pretrpio kritiku i dobio svoju adekvatnu alternativu – kapitalocen. Od ideje da čovjek kao biološka vrsta proizvodi prirodu i prirodne poremećaje (u toj mjeri da stvara nove geološke uvjete), daleko preciznija bila bi teorija prema kojoj to zapravo proizvodi kapitalizam, svojim načinom proizvodnje i eksploatacije resursa, uz neophodnost konstantnog rasta.

Izazovi suvremenog doba su jasni: s jedne strane suočeni smo s osiromašenjem energije, s druge dolaze klimatske promjene, a s treće strane starenje populacije i globalne migracije. Da stvar bude gora, ovi šokovi dolaze u paketu, tako mijenjajući dinamike kapitalizma koje čine dugoročno neodrživima. Popraćeni besmislenom svađom ekonomista i ekologa o tome koja je kriza važnija (ekonomska ili ekološka), zaboravljamo da je materijalistička činjenica kako su njihove sudbine isprepletene, kao dvije strane iste kovanice, te kako prirodni svijet poznajemo samo iz međuodnosa koji imamo s njim i iz toga kako ga mijenjamo. Čini se kako smo već suočeni s kritičnom situacijom u kojoj, kako kaže Murray Bookchin: "Ako ne napravimo nemoguće, bit ćemo primorani suočiti se sa nezamislivim." 2 Nažalost, za zagovornike zelenog kapitalizma lakše je zamisliti kraj svijeta nego post-kapitalističku ekonomiju i niske potrošnje fosilnih goriva. Što to "održavamo" održivošću? Održivost stope ekonomskog rasta ili održivost neke zamišljeno postavljene homeostaze? Rast ili ekvilibrij? Kako održavati išta unutar sistema koji je korjenito neodrživ?

"Da bi se kapitalistički sustav održao, da bi se reproducirao u nedogled, naizgled zauvijek, potrebno je postupno sve više i više nagrizati, potrebno je kontinuirano prevrtati sve uravnotežene cikluse, jer se upravo oni mogu pretvoriti u potencijalnu stagnaciju i time propuštenu mogućnosti za rast. Ovaj imperativ reprodukcije i uvećavanja te potreba za neograničenom mogućnosti devastacije dvije su strane iste kovanice - uzajamno poticajne i strukturalno nerazdvojne. One nisu samo poražavajuće, već su i užasne na estetskom planu: primorani smo zamišljati Kapitalizam je po svojoj samoj naravi oprečan bilo kakvom pojmu "održivosti", a svaka kritika koja ovu činjenicu izostavlja iz vida, komotno može biti smatrana greenwashingomsvijet koji postepeno 'klizi' prema anorganskom." 3

Iako smo svjesni suludog karaktera ovog sistema predodređenog za beskonačni rast, znajući da je on dugoročno neodrživ, ipak se i dalje na svim razinama ponašamo kao da je on neophodan i nenadmašan. Prethodni komentar Gean Morena suočava nas s jezivom vizijom i poziva da kapitalizam gledamo u odnosu na ono što otkriva njegovo odredište: to da je on vanzemaljsko čudovište, nekakva nezasitna carpenterovska "Stvar", koja pohlepno apsorbira energiju svega čega se dotakne i kroz taj proces pogoni stvari prema anorganskom… Uostalom, nisu li iscrpljivanje i poništenje upravo njegovi temeljni mehanizmi i ono što prati njegov raskošan nagon za rastom i mit o neprestanom napretku? Ne uvlači li kapitalizam neumorno i nezasitno sva bića, stvari i pojave do njihove potpune anihilacije, nevezano radi li se o prirodnim resursima, načinima života, komunalnim vrijednostima, tradicionalnim oblicima društvenog organiziranja, simboličkim sustavima, javnoj sferi, mrežama socijalne sigurnosti, čitavih stanovništva…?

Mnogi organizmi aktivno proizvode vlastiti okoliš koji pridonosi njihovoj reprodukciji, a po tome se ljudi ne razlikuju od organizama tog tipa. I kapital, kao specifičan oblik ljudske aktivnosti, zapravo čini istu stvar. Samo sve više u ime kapitala, a sve manje u ime ljudi… David Harvey predlaže kako je, daleko od pojave koja je drugačija od ekološkog sustava, pravi način gledanja na kapitalizam upravo kroz prizmu evoluirajućeg ekološkog sustava, unutar kojeg se i priroda i kapital stalno (re)produciraju. Tako gledajući, pitanja s kojima smo suočeni su: kakav je to ekološki sustav kapital, kako se razvija i zašto je podložan krizi?  "Ovaj ekosustav izgrađen je iz kontradiktornog jedinica 'kapitala' i 'prirode', na isti način kao što je roba kontradiktorno jedinstvo između, u ekonomskim terminima, upotrebne vrijednosti i razmjenske vrijednosti", piše Harvey. "Priroda koja rezultira nije samo nešto što se nepredvidivo razvija samo po sebi (zbog autonomnih slučajnih mutacija i dinamičkih interakcija ugrađenih u Nemoguće je odvojiti ekološki pokret od borbe za opću društvenu pravdu, a onome kome je stalo do projekta demokratskog socijalizma 21. stoljeća ova konstatacija je i više nego očitaevolucijski proces općenito), nego aktivno i stalno mijenjana i preoblikovana djelovanjima kapitala." 4

Također, jedna od točaka kritike ovdje bi trebala biti ta da je kapital pretvorio i sama pitanja zaštite okoliša u ogroman biznis. Eko-tehnologije sada su izvor masovnih i prosperitetnih ulaganja, a kada se takvo što dogodi, inženjering metaboličkog odnosa prema prirodi postaje autonomna aktivnost u odnosu na stvarne postojeće potrebe. Kako novi lijekovi stvaraju nuspojave koje onda zahtijevaju druge nove lijekove da ih ponište, tako i nove ekološke tehnologije stvaraju probleme zaštite okoliša koji prizivaju potrebu za drugim tehnologijama. (Prisjetimo se samo apsurdnih slučajeva masovnih odlagališta vjetro-turbina, propelera ili solarnih panela, istih onih tehnologija koje bi trebale služiti proizvodnji ekološki prihvatljivijih obnovljivih izvora energije). Odemo li još korak dalje, stravična misao koju moramo uzeti u obzir jest ta kako je savršeno moguće da se kapital i dalje akumulira i kruži, čak i usred scenarija ekoloških katastrofa. One stvaraju obilne mogućnosti da jedan takav "kapitalizam katastrofe" (engl. "disaster capitalism") komotno profitira. Smrti od gladi ranjivih populacija ili pak masovno uništavanje ljudskih i životinjskih staništa neće nužno uznemiriti kapital, a upravo zato što je velik dio svjetskog stanovništva već tako i ionako postao suvišan i zamjenjiv. A kapital se, kao što znamo, nikad baš nije libio uništavanja ljudi u srljanju za profitom.

Srž problema je u idućem: priroda je nužno promatrana kao kapital i kao takva podijeljena i razdijeljena kao klaster privatnih vlasništva garantiranih od strane države. Privatno vlasništvo pak podrazumijeva ograđivanje prirode, pa tako kada se prirodna zajednička dobra privatiziraju, tada se svim stvarima, predmetima i procesima dodjeljuje vrijednost, bez obzira na to je li na njih ili nije utrošen bilo kakav društveni rad. Ovim mehanizmom kapital stvara svoj osebujni ekosustav, a privatni posjednici tada su u mogućnosti da isisavaju društveno bogatstvo putem svog vlasništva nad komodificiranom prirodom. Ovo nas dovodi do moćne klase rentijera i zemljoposjednika koji reguliraju pristup "skladištu uporabnih vrijednosti" zahvaljujući svojoj monopolskoj moći i iznajmljivanju. Harvey nastavlja: "Trajna borba je u tijeku između načina Teško je oteti se zaključku kako vraćanje naše pomahnitale civilizacije unutar planetarnih granica održivosti itekako ovisi o našem oslobađanju od dogme gospodarskog rastana koji kapital konceptualizira i koristi metabolički odnos prema prirodi za izgradnju vlastitog ekosustava i različitih koncepata i odnosa prema prirodi u civilnom društvu, pa čak i unutar državnog aparata. Kapital ne može, nažalost, promijeniti način na koji probavlja i melje prirodu u robne oblike i prava privatnog vlasništva. Osporiti to značilo bi dovesti u pitanje funkcioniranje samog ekonomskog motora kapitalizma i negirati primjenu ekonomske racionalnosti kapitala na društveni život. To je razlog zašto ekološki pokret, kad nadilazi samo kozmetičku politiku, mora postati antikapitalistički. Koncepcija prirode koja je u pozadini različitih filozofija environmentalizma u radikalnoj je opreci s onom koju kapital mora nametnuti kako bi se reproducirao". 5 Uzmemo li ga u njegovoj punoj ozbiljnosti, ekološki pokret trebao bi predstavljati itekakvu prijetnju reprodukciji kapitala, ali do sada se politika zaštite okoliša (osim kod pojedinih i manjih skupina radikala) iz različitih razloga nažalost nije značajnije razvijala u tom smjeru.

Kapitalistički ekosustav je, naravno, cijelo ovo vrijeme globalan: međunarodna trgovina podrazumijeva kontinuirani prijenos inputa iz jednog dijela svijeta u drugi. Ona je super-ljepilo koje drži ekosustav kapitala na okupu, a njeno širenje intenzivira i buja aktivnosti unutar njega. Budući da ga je nemoguće mapirati (i nitko zapravo ne zna kako on funkcionira u cjelini), teško je procijeniti koliko bi kobne degradacije okoliša moglo biti, a da se kapital i dalje širi kontinuirano. Koliko više je previše? Da stvar bude gora, prostorni i vremenski razmjeri unutar kojih se pitanja zaštite okoliša postavljaju radikalno su se pomaknuli, a institucionalni okvir za upravljanje tim mjerilima očito zaostaje i/ili izostaje. Još gore, mjere neophodne za osiguranje od katastrofalnih promjena možda se neće učiniti i provesti na vrijeme, čak i pretpostavljajući političku spremnost spornih strana na poduzimanje mjera opreza u najboljem slučaju. Što ako je dvanaest i pet, a ne više pet do dvanaest? Koliko god da ta misao zvuči imobilizirajuće, moramo uzeti u obzir i mračnu mogućnost da je već prekasno. Oksimoron "zelenog rasta" sigurno nam ne ide u prilog.

Teško je oteti se zaključku kako vraćanje naše pomahnitale civilizacije unutar planetarnih granica održivosti itekako ovisi o našem oslobađanju Prostorni i vremenski razmjeri unutar kojih se pitanja zaštite okoliša postavljaju radikalno su se pomaknuli, a institucionalni okvir za upravljanje tim mjerilima očito zaostaje i/ili izostajeod dogme gospodarskog rasta. To naravno ne znači obustavljanje cjelokupne gospodarske aktivnosti, već jednostavno da iduće godine ne bi trebali proizvoditi i trošiti više nego ove, uz smanjenje onih sektora koji su kobni za ekosustav, a nepotrebni za ljudski napredak. Ali i uz paralelni nastavak razvoja zelenih i održivih tehnologija popraćen sistemskim odbacivanjem i zabranama štetnih navika (nevezano radi li se o jednokratnom bešteku, ovisnosti o fosilnim gorivima ili avionskim putovanjima). Kako primjećuje Jason Hickel u članku za Foreign Policy: "…okončanje rasta ne znači da životni standard treba pobrati metak. Naša planeta pruža i više nego dovoljno za sve. Problem je što njeni resursi nisu ravnopravno raspodijeljeni. Mi možemo trenutačno poboljšati život ljudi jednostavno poštenijom raspodjelom onoga što već imamo, umjesto da sve više i više pustošimo Zemlju. Možda ovo podrazumijeva bolje javne usluge. Možda podrazumijeva univerzalni osnovni dohodak. Možda kraći radni tjedan koji nam omogućuje smanjenje proizvodnje, a da istovremeno osigurava punu zaposlenost. Politike poput ovih nabrojanih, ali i nebrojene druge, bit će presudne ne samo za preživljavanje 21. stoljeća, već i naš procvat u njemu." 6

Kao što je i prethodno navedeno, nemoguće je odvojiti ekološki pokret od borbe za opću društvenu pravdu, a onome kome je stalo do projekta demokratskog socijalizma 21. stoljeća ova konstatacija je i više nego očita. Kratko i slatko je to sročio legendarni Chico Mendes: "Ekologija bez klasne borbe je samo vrtlarstvo". Desničari su ironično u pravu kada komentiraju kako je "zelena nova crvena". S time u vidu, reaktivni potezi kao što su povećanje poreza ili financijsko sankcioniranje (npr. za potrošnju CO2, tzv. "carbon tax") nisu dugoročno rješenje, budući da najviše oštećuju upravo one koji najveći postotak vlastitih primanja izdvajaju za energiju, naime – siromašne i obespravljene! Dakle (ironično) upravo one koji su najmanje krivi i dužni za ekološku krizu o kojoj je riječ. Također, ovaj aljkavi način razmišljanja potvrđuje i jednu bitno goru kulturnu zabludu: onu da novcem možemo kupiti (pa tako i otkupiti) sve, uključujući i krive obrasce ponašanja spram vlastitog nam okoliša. Materijalistički prigovor novčanom sankcioniranju trebao bi ležati u tome da, ako prenesemo saniranje ekološke štete u realne okvire, kao što je potreban broj Srž problema je u idućem: priroda je nužno promatrana kao kapital i kao takva podijeljena i razdijeljena kao klaster privatnih vlasništva garantiranih od strane državeuloženih sati ljudskog radnog vremena, taj broj na kraju može iznositi – beskonačno. Drugim riječima, neke štete mogu se ispostaviti kao nepopravljive i nepovratne, a u tom scenariju nijedna količina novca neće nas izvući od kobnih posljedica.

Prema istraživanju švicarskog Saveznog tehnološkog instituta provedenog još u listopadu 2011., 147 korporacija koje kontroliraju oko 40 posto svjetskog bogatstva i dominiraju globalnom ekonomijom opiru se svemu što čak i u najmanjoj mjeri ograničava njihovu dobit, te tako uporno demonstriraju svoju usredotočenost isključivo na kratkoročnu dobit. U ovoj profitno-orijentiranoj kratkovidnosti oni suicidalno potkopavaju dugoročne probleme koji prijete (čak) i njihovoj vlastitoj egzistenciji, kao što je - očito propadanje okoliša! Korporacije i njihov "predatory delay" nisu naši prijatelji, čak i kada se pretvaraju da su "zelene", a borba za ekološki održivu ekonomiju neodvojiva je od emancipacijske borbe, koja će nužno podrazumijevati i značajno prestrojavanje odnosa privatnog vlasništva i demokratičnijeg raspolaganja javnim resursima te zajedničkim prirodnim dobrima. Riječima Petea Dickensona: "…logika imperijalističkog kapitalizma je neizbježna, posebno kada se rješava problem poput klimatskih promjena, gdje je vrijeme za polovične mjere odavno isteklo. (…) Zato kampanja protiv globalnog zatopljenja i degradacije okoliša mora ići ruku pod ruku s borbom za socijalizam. Transformacija socijalne i ekonomske osnove društva jedini je put naprijed koji se provodi na međunarodnoj osnovi, jer globalno zatopljenje ne poštuje nacionalne granice." 7

Mi ćemo pogrešno kriviti pojedinačne pojave, kao što su rast i migracije stanovništva ili tehnološki napredak kao takav, za ekološke probleme, dok god ne shvatimo da je sadašnje potrošačko društvo, bazirano na sirovom natjecateljskom imperativu "rasti ili umri", zapravo jedan potpuno Eko-tehnologije sada su izvor masovnih i prosperitetnih ulaganja, a kada se takvo što dogodi, inženjering metaboličkog odnosa prema prirodi postaje autonomna aktivnost u odnosu na stvarne postojeće potrebebezličan operacionalan mehanizam nespreman preuzimanja bilo kakve odgovornosti. Umjesto da se fokusiramo na temeljne uzroke, kao što su trgovina profitom i poistovjećivanje "napretka" s osobnim korporativnim interesom, fokusirat ćemo se tek na simptome naše uznapredovale socijalne patologije, a takav pristup će samo nastaviti rađati tek kozmetička rješenja. Značaj zelene kritike trebao bi biti upravo u tome da hrabro i dokazano tvrdi kako je kapitalizam zapravo sistem neograničenog uništenja ljudskom okoliša, nasuprot rasprostranjenoj iluziji da je jedini održivi i prihvatljivi društveno-ekonomski sustav ili pak nenadmašan kozmički poredak. Umjesto da se kukavički zadovoljavamo sa idejom kako "iako nije idealan, on je najbolje što imamo", kritika bi trebala ići u smjeru tvrdnje kako odnos između kapitalizma i ekološke katastrofe nije nimalo slučajan, ako uzmemo u obzir "fetiš rasta" kapitala. Dakle, kapitalizam je po svojoj samoj naravi oprečan bilo kakvom pojmu "održivosti", a svaka kritika koja ovu činjenicu izostavlja iz vida, komotno može biti smatrana greenwashingom.

___________________________________________________________________________________________

  1. Mark Fisher, "Kapitalistički realizam"; Naklada ljevak, 2011.
  2. Bookchin, Murray: "The Ecology of Freedom"; AK Press, 2005.
  3. Moreno, Gean: "Notes on the Inorganic: Accelerations"; Iz knjige: "DARK TRAJECTORIES: Politics of the Outside"; edited by Joshua Johnson; [NAME] Publications; Hong Kong, 2013
  4. Harvey, David: "Seventeen Contradictions and the End of Capitalism"; Oxford University Press; New York; 2014.
  5. ibid.
  6. Hickel, Jason: "Why Growth Can"t Be Green"; Foreign Policy, 12.9.2018.
  7. Dickenson, Pete: "Why Can’t Capitalism Go Green?"; Socialism Today, broj 194. (prosinac 2015. / siječanj 2016.)

___________________________________________________________________________________________

<
Vezane vijesti