Elsa Drucaroff, argentinska spisateljica, književna teoretičarka i aktivistkinja za ljudska prava u razgovoru za "H-Alter": "Bergoglio nije uvijek bio papa. Prije je pričao nešto drugo, a sada se postavlja na stranu ugroženih. Katolička crkva je u velikoj krizi i on je odlučio oprati njeno lice - vrlo inteligentan političar, doista."

Elsa Drucaroff argentinska je spisateljica, nastavnica na fakultetu za filozofiju i književnost Sveučilišta u Buenos Airesu i aktivistkinja za ljudska prava. U Hrvatskoj joj je prošle godine, u izdanju nakladničke kuće "Oksimoron", preveden njezin roman "El infierno prometido", "Obećani pakao". Roman se bavi osjetljivom temom prostitucije u Arentini u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća. U osnovi, radi se o onome što se danas označava riječju "trafficking": mlade Poljakinje lažnim su obećanjima bile dovođene u Argentinu, da bi im se potom, kao jedina životna "šansa" ponudila prostitucija. Čitavu stvar vodila je židovska organizacija "Zwi Migdal", koja je humanitarnim radom prikrivala klasične mafijaške poslove.


pakao.jpg pakao.jpg

"H-Alterova" sugovornica bila je izvršna urednica 11. toma Kritičke historije argentinske književnosti pod naslovnom "La narración gana la partida" ("Naracija je pobijedila"). Pored nekoliko romana objavila je velik broj eseja, priloga na radijskim programima, književnih prikaza i novinskih članaka. (tg)

Kao prvo, moram reći da ovo na naslovnici knjige nažalost nisam ja.

Ali biste mogli biti...  Došli ste u Europu održati prezentaciju na konferenciji na kojoj je bilo dosta govora o virtualnim prostorima življenja. Zahvaljujući razvoju tehnologije naš način života se mijenja i postaje sve više virtualan. Dakle, premda ovo doista niste vi, uz malu pomoć Photoshopa... mogli biste se preobraziti....

Da, mogla bih biti što god poželim, možda čak i Obama...

Da, ako komuniciramo preko g-maila ili nekog drugog internetskog servisa, možemo sebe zamišljati kao nekog drugog ili se predstavljati kao netko tko izgleda ovako, a vaše unutrašnje duhovne kvalitete učinile bi da vas drugi zamišljaju takvom. No, možda biste mi mogli nešto reći o putu u Europu i kako ste se odlučili doći u Hrvatsku, budući da je Oksimoron objavio vašu knjigu Obećani pakao.

Zapravo sam pozvana na konferenciju o globalizaciji i tehnologiji koju je organiziralo Sveučilište u Murciji, no, ja sam pomalo šizofrena osoba -  s jedne strane sam literarni kritičar i profesorica na sveučilištu, predajem hispanoameričku književnost, što činim jednim dijelom svojeg uma, a drugi dio mene je stvaralački, onaj kojim stvaram književnost. A kao kritičar, budući da sam pisala o vrlo suvremenoj argentinskoj književnosti. Isto tako, dok sam s jedne strane ovdje govorila o latinskoameričkoj književnosti, istovremeno sam razmišljala o tome što se događa s hrvatskim izdanjem knjige Obećani pakao i osjetila sam potrebu posjetiti Hrvatsku. Bila sam u Poljskoj i znam nešto o istočnoj Europi, moji su židovski preci iz Ukrajine, dok su moji preci po majčinoj strani kreolskog porijekla. Zanimali su me moji korijeni. Uvijek me zanimala istočna Europa.

Kako sada razmišljate o Hrvatskoj kada ste je doživjeli iz prve ruke?

Jučer sam provela dosta vremena u centru grada, posjetila sam jedan muzej, dosta sam šetala zelenom potkovom i prema stilu parka i okolnih zgrada, na primjer zgrade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, učinilo mi se da izgleda kao mali Beč. Čula sam da ima puno židovskih arhitekata koji su stvarali u Hrvatskoj. No, ipak, treba mi više vremena da osjetim stvarni život grada i da se dublje saživim s njim. Mogu reći da volim vidjeti ljude na željezničkom kolodvoru kako zainteresirano razgledaju knjige koje se prodaju na ulici, a radilo se o knjigama klasika kao što su Dostojevski i Gorki. To me podsjetilo na Buenos Aires, jer i tamo imamo puno knjižara, a imamo i sličan Trg sudova (Plaza de los tribunales), nalik na taj vaš trg.

Čitao sam da imate i neku ulicu ili trg koji se zove 11. rujna i nazivaju je samo Once (11). Možda se čak spominje negdje kod Borgesa...

Gej zajednica u Argentini je bila vrlo pametna. Problem su postavili pravno. Nisu postavljali pitanje "što je brak", nego su krenuli od ustavnih prava svih ljudi

Ne, to je u Santiagu de Chile, ima veze s diktaturom, to ne bi moglo biti kod nas.

Da, ali taj se datum povezuje s mnogim događajima, kao što su rušenje tornjeva u New Yorku, španjolsko osvajanje Katalonije, obično se radilo o nasilnim i traumatičnim povijesnim događajima.

Da, i u našem slučaju moglo bi se raditi o više stvari. To je datum rođenja jednog mojeg vrlo značajnog prijatelja, a i datum smrti vrlo zanimljivog i velikog argentinskog pisca - Dominga Faustina Sarmienta. Zatim, to je datum vojnog udara u Čileu i tako dalje.

Također sam pročitao negdje da postoji puno židovskih elemenata u Borgesovim tekstovima.

Itekako, on je bio veliki obožavatelj židovske kulture. Ima puno njegovih priča i romana gdje se to vidi. Na primjer El milagro final. Imao je jednog židovskog pretka, no nije želio da se to razglasi, a bio je i vrlo povezan sa židovskom kulturom.

Dakle, i vi na neki način slijedite Borgesov put.

Ne bih rekla, iako ga vrlo cijenim, da je moj rad sličan njegovom. On je vrlo konceptualan umjetnik, radi se o avanturi u konceptualnom razmišljanju, nekoj vrsti misaonog eksperimenta.

Kao kod Einsteina. Vrlo apstraktna stvar.

A ja želim da moja književnost bude više o mesu, tijelu, da posjeduje intenzivnu senzualnost. Naravno da je prisutna i misaonost, ali na drugi način. Nekad u romanima dominira fizički aspekt, a nekad je misaoni, apstraktni aspekt puno jači. Ali ta dva aspekta ne doživljavam kao suprotnosti koje se nužno moraju sukobljavati, dok kod Borgesa osjećam strahovitu nostalgiju za senzualnošću. Osjeća se nedostatak koji izaziva čežnju, neka lacanovska stvar.

U vašem romanu pojavljuje se jedan lik, pisac, koji je postojao i u stvarnom životu - Roberto Arlt - dakle radi se o Arltovom portretu, reinkarnaciji da tako kažemo. Je li vam on blizak?


E.I. Brickles: Roberto Arlt

e.i.brickles._roberto_arlt_2009.jpg e.i.brickles._roberto_arlt_2009.jpg

Da, vrlo. Kad sam ga čitala i pisala o njemu, na primjer u svojoj knjizi Roberto Arlt - pjesnik straha, imala sam odnos mržnje i ljubavi prema njemu. Nisam ga mogla podnijeti, ali sam mu se istinski divila zbog moći njegove književnosti. No, osjećala sam ideološke kontradikcije Roberta Arlta koje su nevjerojatne, baš kao i kod lika u knjizi koji nije nimalo politički korektan. Osjećala sam da se radi o osobi kojoj nikad ne bih mogla biti prijateljica, ali bih mogla razumjeti bijes njegove književnosti i cijeniti ga jer je tjerao čitatelje da si postave mnoga pitanja, nije im davao predah. Uvijek je bio provokativan, ali na dubok, nimalo djetinjast način. Kada sam odlučila da on bude lik u mojem romanu, što je bilo već na samom početku pisanja, nikada nisam mislila da će biti tako jak lik. Za mene je izgradnja lika naporan posao. Postoji Borgesova priča Las ruinas cirkulares (Kružne ruševine) u kojoj se pojavljuje lik koji mora "stvoriti čovjeka". I on ulaže silan napor da ga "izvuče iz magle".

Ako smo svi jednaki pred zakonom, što kaže ustav, i ako svi imamo zaštićena prava, onda je brak zaštita koju država daje svim građanima. Zašto je ne bi dala i homoseksualcima?

Dakle vi ste taj lik Arlta "izvukli iz magle" dokumentarnih činjenica koje ste iskoristili kao podlogu za postavu romana, istražujući povijesne događaje, organizaciju Zwi Migdal koja se bavila organiziranom prostitucijom i druge događaje. I on je postao živ, vi ste mu udahnuli novi život na toj podlozi. Kroz vaš roman postao je osoba od krvi i mesa koja živi, diše... To je za mene ono što vaš roman čini istinskim umjetničkim djelom, a ne samo dokumentarističkim prikazom jednog dijela argentinske povijesti.

Istražila sam činjenice, ali ono što likovi rade sam izmislila. Postoje dokumentarci, no sve što Arlt radi u romanu čista je fikcija. Napravila sam lik pisca koji je radio ono što je o njemu bilo poznato. Naime bilo je poznato da je on posjećivao prostitutke, da je odlazio u bordele. No, ova priča s Dinom je u potpunosti nastala u mojoj mašti. No, ono što sam htjela reći je da je teško izvući lik iz magle i da sam to morala učiniti sa svim likovima u romanu. Ipak, s Arltom to nisam morala učiniti jer se već "rodio" kad sam počela pisati roman. Bila sam i sama iznenađena. Šetao je i činio neobične stvari ne pitajući me za dopuštenje. Mislim da je on najbolji lik - čak i bolji od Vittoria.

Doista, Vittorio je idealni tip, kao Aljoša u Braći Karamazovima Dostojevskoga, dok je srednji brat zanimljiviji jer se nalazi na raskrižju između potrebe za vjerom i surove realnosti. A i vi imate tri muška lika kao i u Karamazovima.

Da, više je ljudski, a time i jači. Nikad nisam razmišljala o paraleli s Karamazovima, ali doista ima nečega u tome.

Zanimljiva je ta razlika između života i umjetnosti, stvaranja i bivanja u realnosti. Neki imaju potrebu stvarati, neki žele živjeti umjetnost. Podsjeća me na izjavu markize Luise Casati - "Želim biti živo umjetničko djelo". Živjela je u Veneciji, bila je talijanskog porijekla, a umrla je 1957. - što je godina vašeg rođenja. No, tada je već bila siromašna.


Simon Wass: Luisa Casati

luisa_casati_simon_wass_2005.jpg luisa_casati_simon_wass_2005.jpg

Sjećam se one žene u Parizu koju je Picasso naslikao.

I markizu Casati je naslikao priličan broj vrhunskih slikara. S jedne strane može se htjeti bivati umjetnošću kao živa osoba, a s druge strane umjetnik može poželjeti stvoriti živu osobu kroz svoju umjetnost. Stvoriti je kao dio fikcije u umjetnosti. Linija između fikcije i realnosti se briše, osobito danas kada imamo nove tehnologije koje nam omogućuju svakakve identitete u cyberprostoru...

Ne volim to raditi, moguće je dodati malo fikcije, ali ne previše.

No, vi ste se bavili i ratom kultura, odnosno Bahtinom. S jedne strane možemo danas djelovati koherentnima, uronjenima u stvarnost koja nas okružuje, ali s druge strane razdiru nas i suprotnosti i možemo poželjeti ratovati s nekom kulturom koja nam se čini lošijom od naše. Postoji li zapravo taj rat kultura?

Mislim da je to strašno, da to ne bi trebalo postojati. Ne slažem se u potpunosti s konceptom rata kultura. No, vjerujem da je u slučaju Bahtina on bio žrtva rata kultura, ali on je zapravo ljudima pokazao sve elemente da se ne sudjeluje u ratu kultura - bio je multikulturalist, filozof miješanja kultura, dijaloga kultura i bogatstva koje tako nastaje, kao na nekom javnom trgu na kojem se sve prepliće i miješa. Jedan važan dio njegove teorije zasniva se na naglašavanju važnosti srednjovjekovnog trga. Tu je bilo puno kultura, jezika...

Postoje dvije strane priče. Jedan naš teoretičar, Eugen Pusić, razradio je teorijsku shemu prema kojoj su ljudska bića konfliktna, te mogu u materijalnom svijetu naginjati sukobu ili suradnji, ali isto tako i u svijetu komunikacije, dakle, mogu više biti skloni isključivosti i monologu, ali i dijalogu. Marksizam se stoga temelji na sukobu u materijalnom svijetu, sukobu klasa, ali može postojati i suradnja u materijalnom svijetu, dijalog.

Ako sam građanka Argentine, imam pravo koristiti instituciju braka kao zaštitu sebe i svojeg partnera. Prema tome, ostaviti homoseksualce izvan te zaštite je protuustavno. Kada je to dopušteno, dopušteno je svima

Ali nije to baš tako. Marksizam pokazuje sukob u materijalnom svijetu kod kojeg je vrlo teško uspostaviti dijalog. Ako želim jedan dio svijeta koji želite i vi, ako želim vladati dijelom bogatstva svijeta umjesto vas, to nije suradnja. To je lažni način imenovanja stvari.

Može li se to uopće izbjeći?

Komunikacija i kulture su nešto drugo. Komunikacija i riječi nemaju kraja. Možemo uvijek koristiti riječi da kažemo još nešto, da kažemo još više. Na primjer, ako čitam, ne radi se materijalnom bogatstvu. Ako uzmemo za primjer bogatstva romane Prousta ili Virginije Wollf, one se mogu uvijek iznova čitati na novi način, interpretirati, i to ih neće ni na koji način umanjiti, no ako imamo ekonomsko bogatstvo koje se proizvodi, odnosno BDP kojeg proizvodi zemlja, ono mora biti raspodijeljeno, i ako od četiri komada ja imam tri, vi ne možete također imati tri komada, nego jedan. Stoga je bogatstvo različito. Mislim da je dijalog u komunikaciji neiscrpan, ali materijalno bogatstvo jest. Bogatstvo je danas veće nego ikada, ali je razlika među klasama veća nego ikada, manjina ima puno više od velike većine koja nema ništa.

Što onda mislite o našem referendumu o braku, konzervativnoj revoluciji inicijative U ime obitelji kojom se nastojalo riječ "brak" ustavno definirati, ograničiti definicijom "zajednice muškarca i žene", kako bi spriječili prava homoseksualnih osoba u materijalnom svijetu? Pitali su ljude "je li brak zajednica muškarca i žene" i milijun ljudi je odgovorilo "da", ne pitajući se radi li se o diskriminaciji protiv neke skupine...

A ako se drugi ljudi mogu ženiti, zašto ne i oni.

I tada bi se potegao argument "ako mogu dva muškarca, zašto ne i muškarac i deset žena ili zašto ne i životinje..." Kako ste se nosili s tim problemom?

I mi smo također raspravljali o tome u Argentini, doista smiješno... Bila je to duga ideološka bitka i gej zajednica u Argentini je bila vrlo pametna. Problem su postavili pravno. Nisu postavljali pitanje "što je brak", nego su krenuli od ustavnih prava svih ljudi. Ako smo svi jednaki pred zakonom, što kaže ustav, i ako svi imamo zaštićena prava, onda je brak zaštita koju država daje svim građanima. Zašto je ne bi dala i homoseksualcima?

Ovdje su neki rekli da im ne treba zaštita jer ne mogu imati djecu, nego treba zaštititi brak od njih, da bi se rađalo više djece.

Bergoglio je govorio o homoseksualnosti da se radi o sotonskoj stvari, bio je apsolutno protiv i učinio je sve da pokrene ljude protiv toga. Na sreću, poražen je. No, vrlo je pametan, zna kad je poražen i zna prihvatiti poraz

Kao prvo, to je protiv ustava. Ako sam građanka Argentine, imam pravo koristiti instituciju braka kao zaštitu sebe i svojeg partnera. Prema tome, ostaviti homoseksualce izvan te zaštite je protuustavno. Kada je to dopušteno, dopušteno je svima.

Kod nas je postojala negativna kampanja protiv EU-a, i budući da je Hrvatska izašla iz rata za neovisnost iz multinacionalne države.Kampanja je nastojala pokazati da su prava homoseksualaca uvezena izvana, da se radi o stranom utjecaju radi nametanja moći.

Morate svoju kulturu staviti u dijalog s drugim kulturama. S feminističke točke gledišta, ja nisam homoseksualka, naprosto zato što to nisam, to se ne može birati nego se događa, ali sam spremna boriti se za gej osobe.

Zašto?

Jer se želim boriti za prava osobe kojoj su ta prava ugrožena.

Ali ovdje bi neki ljudi rekli da se to vas ne tiče, jer to nisu vaša prava, nemate potrebe zauzimati se za nešto što vam ne koristi, makar vam možda niti ne odmaže. Neka to rade oni kojih se tiče - gej aktivisti, neka se država pobrine... neka briga pređe na drugoga.

Ispravno je stati na stanu potlačenih.

I papa za sebe kaže da je na strani potlačenih.

Za početak, Bergoglio nije uvijek bio papa. Prije je pričao nešto drugo, a sada se postavlja na stranu ugroženih. Katolička crkva je bila u velikoj krizi i on je odlučio oprati njeno lice - vrlo inteligentan političar, doista. Pričali smo o likovima...

Kakav je on bio lik za vrijeme borbe za jednaka prava, diktature...?

Za vrijeme diktature, Katolička crkva bila je suučesnik u ubojstvima i davala je svoju zemlju kako bi se na njoj izgrađivali koncentracijski logori. Snažno su bili protiv komunizma i bojali su se gerilskih  pokreta. Smatrali su da treba poraziti gerilske pokrete i da treba iskorijeniti Sotonu

Za vrijeme borbe za jednaka prava homoseksualaca bio nam je neprijatelj. Govorio je da se radi o sotonskoj stvari, bio je apsolutno protiv i učinio je sve da pokrene ljude protiv toga. Na sreću, poražen je. No, vrlo je pametan, zna kad je poražen i zna prihvatiti poraz. Sada kao papa, ponešto je promijenio stav. No, mislim da je on prije svega političar i treba ga tako i procjenjivati. Za vrijeme diktature, Katolička crkva bila je suučesnik u ubojstvima i davala je svoju zemlju kako bi se na njoj izgrađivali koncentracijski logori. Snažno su bili protiv komunizma i bojali su se gerilskih  pokreta. Smatrali su da treba poraziti gerilske pokrete i da treba iskorijeniti Sotonu. Crkva je bila institucija u kojoj je 80 posto ljudi aktivno podržavalo diktaturu ili su držali jezik za zubima. Postojao je mali dio svećenstva i časnih sestara koji su bili vrlo hrabri i koji su bili protiv metoda diktature i borili su se protiv nje - ubijeni su gotovo svi. Neki su pobjegli izvan zemlje. Francuske časne sestre su nestale, imamo biskupa Enriquea Ángela Angelellija iz La Rioje kojeg je diktatura ubila u lažnoj automobilskoj nesreći. Bergoglio u to vrijeme nije bio aktivni suučesnik, ali nikada nije govorio ništa protiv toga. Ne samo da nije govorio, nego je to i odobravao. Mogao je biti na istoj strani kao i francuske časne sestre i biskup iz La Rioje. Postoje svećenici koji su aktivno podržavali otpor i borbu za ljudska prava, ali Bergoglia nije bilo s njima.

Kod nas neki smatraju da su ljudska prava uvezena, da je Crkva sasvim dovoljna.

Mi imamo 300 000 nestalih ljudi i na ljudskih prava kraju ideja je pobijedila. Ne doživljavamo je kao nešto uvezeno izvana. No, sada u Argentini mogu vidjeti rasizam i ksenofobiju protiv siromašnih imigranata iz drugih latinskoameričkih zemalja i ne mislim da smo odličini u ljudskim pravima. Homofobija je pobijeđena, ali ima mnogo onih koji će reći kako ne diskriminiraju protiv homoseksualaca, ali bi radije htjeli da im nisu blizu. Ima dosta licemjerja, ali bolje je nego prije.

Jedan od likova u romanu Obećani pakao je sudac, i to korumpirani sudac. Vrlo negativan lik, zao. Smatrate li da je pravosuđe u Argentini dobro?

Ne, očajno je, vjerujem da je lošije od vašeg. Korumpirani političari se uvijek izvuku na sudu.

Naše je najgore u EU, ili tu negdje.

Ali to je ipak bolje, jer EU ima visoke standarde u pravosuđu. Sigurna sam da nije savršeno, no kod vas je premijer u zatvoru. Korupcija je svugdje, kako u pravosuđu, tako i u politici, što dolazi od vremena Carlosa Menema (menemizma), i predsjednik de la Rua je oslobođen, a ubio je puno ljudi.

Znate li da je Menem prodavao oružje Hrvatskoj na početku rata?

Ah, da, sjećam se. Bila je to Hrvatska. Znala sam za tu aferu, ali nisam povezala. I sada je i za to oslobođen.

Mi smo zatim naše oružje dobivali od ukrajinske mafije povezane s Rusima. Možda ste čuli za njih, šefa su u medijima zvali "mudri", ili "brainy don", Mogiljevič, čovjek s hrvatskom putovnicom. Mislim da se bavio i prostitucijom.

Droga, prostitucija i oružje uvijek idu zajedno.

Eto, tako smo i na taj nači povezani, preko organiziranog kriminala, koji ne priznaje granice.

Stvarno, i po tome smo braća. I to je nekakav dijalog kultura.

Postoje svećenici koji su aktivno podržavali otpor i borbu za ljudska prava, ali Bergoglia nije bilo s njima

Da, za kriminalce nema rata oko takvih stvari. Oni se uvijek dogovore da bi profitirali, surađuju, nema granica i svi se vole, nema problema među nacijama. No, pričali smo o političarima, o Bergogliu kao političaru. On je star, no kad je čovjek mlad, očekuje se da bude prije svega idealist, a ne političar. Vi ste pisali o tome u knjizi Zarobljenici u kuli (Prisioneros de la torre).

Nakon 300 000 nestalih ljudi, generacije koje su se rodile kasnije osjećale su jaku krivnju. Čini se kao da im je netko oteo mladost, iako su fizički bili mladi. U tom kontekstu postoje dvije generacije, dvije generacije nakon diktature koje imaju povrede zbog diktatorske prošlosti.

Čitao sam jedan rad o smjeni generacija i također navodi da snažni događaji kao što su građanski rat (u SAD-u) ili neka druga kataklizma mogu uzrokovati poremećaje, nestanak jedne od četiri tipa generacija koje se prirodno smjenjuju.

Da, pisala sam o tome, o prekidima, perverzijama u generacijama. Pisala sam o tome kako je bio ometen prijenos među generacijama i pročitala sam ogromnu književnu proizvodnju ljudi iz tih generacija u kojoj sam iščitala tu traumu. U drugoj generaciji nakon diktature pročitala sam neke iznenađujuće stvari. Iscrpio me rad na mojoj knjizi, radila sam sedam godina na njoj. Mladi pisci su za nas ljudi iz 70-ih godina, i nitko nije niti zamišljao da bi mlade generacije imale što reći. Kao da nakon diktature više nije bilo ničega mladog i novog što bi trebalo doći. To je bio opći osjećaj, no ja sam to htjela prekinuti i pokazati da to nije istina, da ima puno nevjerojatno dobrih i kvalitetnih pisaca u novim generacijama. Bila sam iznenađena, a i moj je izdavač smatrao da to nitko neće čitati. Izgledalo je da neće imati odjeka. Bila je to knjiga o kritičarima i piscima koje nitko nije znao, i bila je vrlo debela. Moj  izdavač je bio vrlo uplašen i molio me da je smanjim. Alberto Diaz, jedan od osnivača Grupe XX, važne kuće u Meksiku i Buenos Airesu, koji je prava institucija među izdavačima, član međunarodne grupe Planeta, smatrao je da je to ludost.

drucaroff-3_tg.jpg drucaroff-3_tg.jpg

Kao i El Loco u Obećanom paklu, moramo raditi ludosti da bismo stvarali kulturu. Dovesti nešto novo kako bi došlo do potresa, razvoja.

To je mogao učiniti jer je on bio Diaz, a radilo se o samo jednoj knjizi. No, bili smo iznenađeni jer je knjiga imala itekakav odjek. Razvile su se polemike za i protiv. Bilo je puno rasprava i knjiga je bila na desetom mjestu popisa bestselera. Nisam mogla vjerovati da knjiga o književnosti može biti tako uspješna.

Znate kako je to sažeo Mark Twain: "Nema ništa gore od mladog pesimista, osim starog optimista". Ili je obrnuto. To bi mogao biti dobar kraj za ovaj intervju.

Možemo reći da je književnost mlade generacije pesimistična, ali na način koji je dobar, u kojem ima puno talenta.

Depresija i poraz često su dobri za nastanak vrijedne književnosti, na primjeru američkog Juga se može vidjeti da je poraz bio koristan za pisce.

Da, naravno, jer kad ste pobjednik ne postavljate si nikakva pitanja, dok se poraženi moraju pitati zašto je došlo do poraza i tako nastaje dobra književnost.

<
Vezane vijesti