H-Alter
Foto: Pope Francis, A man of his wordFoto: Pope Francis, A man of his wordWendersov Papa Franjo na ovogodišnjem Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma Beldocs - za one koji se mogu othrvati sektaško-plemenskim nazorima, idolopoklonstvu naciji ili pak (kroničnoj) bolesti cinizma.

Drugi dan ovogodišnjeg Međunarodnog festivala dokumentarnog filma Beldocs, koji do 15. svibnja traje u Beogradu, na velikom se platnu moglo gledati ratne zločince, državne neprijatelje i velike i male diktatore; a moglo se i upoznati papu Franju i Wima Wendersa, Snorrija Magnússona i roneće bebe, Sotirisa Karamesinisa i djecu favele*.

Ja sam, na svu sreću, izabrala ovo drugo: ne zato što sam eskapist i hedonist, nego zato što već tko zna koliko dugo gledam filmove o (ratnim) Naravno, tim je tužnije što ništa od toga, pa ni sam film, kao da nije doprlo i ne dopire do Hrvatske, nego je u "lijepoj njihovoj" i dalje najvažnije pitanje hoće li biti proglašen svetim čovjek koji je, ako je možda i blažen po svome (kasnijem) trpljenju i iskupljenju, svetac mogao postati jedino da je ili spriječio Jasenovac (pa time i Bleiburg), ili i sam stradao u njemukontroverzama i "kontroverzama" Balkana, a da nisam primijetila ništa drugo do li kako se radi o površnim i nefilmskim uratcima, koji u najbolju ruku pokušavaju kompenzirati total(itar)ni novinarski mrak na ovim prostorima, no nakon kojih se baš ništa/nitko ne mijenja (osim možda nagore).

Taj dugotrajni, simulirani i opaki mrak već je toliko gust da je i mene, koja živim u jednoj od "najkatoličkijih" zemalja Europe, a duhovnost mi je od životne važnosti, do Pape Franje morao, na filmskom festivalu u Beogradu, dovesti jedan Nijemac, redatelj koji se do sada nikada nije eksplicite bavio nikakvom religijom (iako su većina njegovih filmova čista metafizika).

Riječ je, naravno, o filmu Papa Franjo: čovjek od riječi, koji mi je ne samo približio 266. poglavara Katoličke crkve, nego i još jednom vratio omiljenog autora, zbog kojega je, najvjerojatnije, prije točno 35 godina i počela moja radost i muka bavljenja filmom.

Papa Franjo prikazan je u Profilu, jednoj od ukupno 17 kategorija iznimno bogatog 12. Beldocsa, koja donosi "istinite filmske priče o savremenim ili istorijskim ličnostima", što "su oblikovale, ili i dalje oblikuju naše društvo ", a u kojoj su i filmovi Upoznati Gorbačova Wernera Herzoga i Andréa Singera, John McEnroe: u carstvu savršenstva Juliena Farauta i drugi.

No, Papa Franjo: čovjek od riječi mogao je jednako tako biti, zajedno s naslovima Ronjenje - rituali u vodi Elín Hansdóttir, Anne Rún Tryggvadóttir i Hanne Björk Valsdóttir i Sretni prinčevi Panosa Deligiannisa, prikazan u programu Povjetarac, koji organizatori opisuju kao "pripovesti o ushićujućim, plemenitim i dinamičnim ljudima i događajima", što "pokazuju da i naizgled male priče mogu u svojoj srži biti Način na koji se Wim Wenders (filmski) divi Jorgeu Mariju Bergogliju je zadivljujući: to je isti onaj strastveno emotivni Wenders koji se u igranom Paris, Texasu divio Harryju Deanu Stantonu i Nastassji Kinski, odnosno njihovoj (katarzičnoj) ljubavnoj priči veličanstvene".

A to je danas stvarno rijetko, ako ne i jedinstveno: "povijesna ličnost", državnik, vođa, poglavar..., dakle, čovjek koji ima ogromnu ovosvjetsku vlast i moć, a koji "ushićuje svojom plemenitošću" i (o sebi) ima "malu priču"? Možda griješim, ali, pored pape Franje, mogu se sjetiti još samo jednoga, a i on dolazi iz Južne Amerike - bivši predsjednik Urugvaja José Pepe Mujica, kojeg je dokumentarno također nedavno ovjekovječio Emir Kusturica.

Način na koji se Wim Wenders (filmski) divi Jorgeu Mariju Bergogliju je zadivljujući: to je isti onaj strastveno emotivni Wenders koji se u igranom Paris, Texasu divio Harryju Deanu Stantonu i Nastassji Kinski, odnosno njihovoj (katarzičnoj) ljubavnoj priči (Sama Sheparda): sabran i pozoran, discipliniran i nenametljiv, ali zbog toga još i više/dublje ganut, ponesen i osvijetljen čovjekom ispred kamere, zahvaćen njegovim širokim potezima i teškom misijom koju (uglavnom) nosi s puno lakoće, pa i humora.

Da, zamislite, humora: vrhovni poglavar Katoličke crkve na kraju citira svetog Thomasa Mora i kaže kako je potrebno moliti se da čovjek sačuva sposobnost humora, smijeha, što je već dovoljno da ga se proglasi suvremenim (duhovnim) revolucionarem.

Kad on još k tomu poručuje kako svatko od nas može napraviti puno u smanjivanju "skandalozne" nejednakosti i sprečavanju uništenja "Majke Zemlje", tako što će nastojati biti što siromašniji i rješiti se što više (nepotrebnih) stvari, usporedba sa svetim Franjom Asiškim, kojom Wenders počinje film, prestaje biti pretjerana čak i najsumnjičavijima.Da, zamislite, humora: vrhovni poglavar Katoličke crkve na kraju citira svetog Thomasa Mora i kaže kako je potrebno moliti se da čovjek sačuva sposobnost humora, smijeha

Barem onima koji se mogu othrvati sektaško-plemenskim nazorima, ili pak (kroničnoj) bolesti cinizma, odnosno tvrdnjama kako je sve to ili zavjera ovih i onih, ili dobro smišljena propaganda Katoličke crkve da se privuku ljevičari i ostali. (Oni cinični na kvadrat možda bi ustvrdili kako je i to već nešto: bolje i dobra, nego loša propaganda.)

No, riječi prvog pape jezuita o ekološkoj katastrofi i klimatskim promjenama, nejednakosti, ženama, drugim konfesijama, znanosti, evoluciji, pedofiliji... imaju toliku snagu i uvjerljivost ne zbog komunikološko-marketinških tehnika, nego zato što on živi ono što propovijeda, a što se ne očituje samo u njegovu odricanju od kardinalskih luksuza i papinskih zlata, nego i u neprijepornoj radosti susreta s ljudima, siromašnima, bolesnima i zatvorenima, kao i u njegovu potresnom, gotovo skrhanom hodu u Auschwitzu...A to je danas stvarno rijetko, ako ne i jedinstveno: "povijesna ličnost", državnik, vođa, poglavar..., dakle, čovjek koji ima ogromnu ovosvjetsku vlast i moć, a koji "ushićuje svojom plemenitošću"

Naravno, tim je tužnije što ništa od toga, pa ni sam film, kao da nije doprlo i ne dopire do Hrvatske, nego je u "lijepoj njihovoj" i dalje najvažnije pitanje hoće li biti proglašen svetim čovjek koji je, ako je možda i blažen po svome (kasnijem) trpljenju i iskupljenju, svetac mogao postati jedino da je ili spriječio Jasenovac (pa time i Bleiburg), ili i sam stradao u njemu, umjesto da u u toj užasnoj priči, u najbolju ruku, igra Poncija Pilata.

No, za takve zaključke trebalo bi (Franjino) "radikalno" evanđelje Isusa Krista staviti ispred idolopoklonstva naciji.

                                                                         ***

*O Snorriju i ronjenju iz Rituala u vodi triju islandskih umjetnica, kao i o Satirisu i favelama iz grčko-brazilskih Deligiannisovih Sretnih prinčeva, u narednom nastavku...
<
Vezane vijesti