H-Alter
Autoportret u lovačkom odijelu, dio slike, autorica Nasta Rojc (Foto: Moderna galerija Zagreb)Autoportret u lovačkom odijelu, dio slike, autorica Nasta Rojc (Foto: Moderna galerija Zagreb)Onoga tko se ovih dana uputi u Umjetnički paviljon, dočekat će izložba o zagrebačkim umjetnicama te će, vjerojatno, odmah po ulasku, prvo uočiti autoportret Naste Rojc. Pa čak i ako posjetitelj ne zna ništa o Rojc, ako nije upoznat s interpretacijom njezina opusa iz perspektive lezbijskih studija, pomislit će da se radi o izložbi snažna ženskoga predznaka koja komemorira borbu za rodnu ravnopravnost i ispituje konstrukciju ženskoga rodnog identiteta. Međutim, tamo na to neće naići… Izložba ne nastojeći ispitati što umjetnost umjetnica čini femininom i/ili feminističkom.

Onoga tko se ovih dana uputi u Umjetnički paviljon u Zagrebu, dočekat će izložba o zagrebačkim ženama umjetnicama te će, vjerojatno, odmah po ulasku, prvo uočiti autoportret Naste Rojc, s kojega, iz prvoga plana slikanoga prostora slikarica, prikazana u lovačkome odijelu s puškom, promatra posjetitelja strogim, odvažnim i čvrstim pogledom iz poluprofila. Pa čak i ako posjetitelj ne zna ništa o Rojc, pa čak i ako nije upoznat s interpretacijom njezina opusa Leonide Kovač iz perspektive lezbijskih studija, pomislit će da se radi o izložbi snažna ženskoga predznaka koja komemorira borbu za rodnu ravnopravnost i ispituje konstrukciju ženskoga rodnog identiteta. Međutim, tamo na to neće naići…Zadnju izložbenu cjelinu, koja je obimom i važnošću najveća i najznačajnija te zaprema više od polovine izložbenoga prostora i broja izložaka, koncipirala je Radmila Iva Janković te se njezina dionica može smatrati najuspjelije izvedenom

Izložba Zagreb, grad umjetnica: Djela hrvatskih umjetnica od kraja 19. do 21. stoljeća otvorena je 6. veljače te zaprema čitavu površinu izložbenih prostora Paviljona, odnosno 73 ostvarenja 54 umjetnice raspoređena su u tri cjeline, a prema inicijalnoj ideji ravnateljice Jasminke Poklečki Stošić, koja je zapravo lijepo zamislila izložbu posvećenu umjetnicama u prostoru u kojemu je "već" 1928. godine održana prva samostalna izložba jedne umjetnice – izložba slika Sonje Kovačić-Tajčević.

Izložba uzima grad Zagreb kao prostorni, kulturni i socijalni okvir pri selekciji umjetnica koje će biti na njoj predstavljene, odnosno one su se u njemu trebale roditi i/ili živjeti (barem u nekome razdoblju njihova životnoga vijeka) i/ili se u njemu školovati, a kako govorimo o ipak kulturnome, gospodarskome i obrazovnome centru Hrvatske, razvidno je da mali broj hrvatskih umjetnica navedenoga razdoblja ne bi potpao u neku od tih kategorija jer malo se koja hrvatska likovna umjetnica nije "dotaknula" Zagreba, pa bi se korpus trebao proširiti (vjerojatno) za svega još nekoliko imena, a obrada bi bila cjelovitija.

Prva cjelina izložbe, koju autorski potpisuje Ljerka Dulibić, zaprema svega sedminu izloženih djela, a bavi se razdobljem od kraja 19. stoljeća do Drugoga svjetskog rata – najraniji su radovi dva velika akvarela kvadratična formata s motivom lopočā Slave Raškaj datirana u 1899. godinu, a dionicu zaključuje srednjometražni film Ivane Tomljenović Meller datiran u 1930. godinu, koji prikazuje život i obučavanje na čuvenome Bauhausu u Dessauu, koji je i sama pohađala.

Još je jedna slika datirana u 1930. godinu, portret Kornelije Dežman, koji je naslikala Lina Crnčić-Virant. Na njemu je Kornelija Dežman prikazana u crnini, u sjedećemu položaju s čvrstom impostacijom, a njezin izraz lica u tričetvrtprofilu, verizam u prikazu koščatih šaka i ovješene kože lica te svitak kao svojevrsni klasni atribut časti neodoljivo podsjećaju na portrete zagrebačkih gradonačelnika, a obris Meštrovićeva javnoga spomenika Josipu Jurju Strossmayeru (podignut 1926.) u stražnjemu prostornom pojasu govori o tome koliko je njezina javna uloga predsjednice Odbora zagrebačkih gospođa za Strossmayerov spomenik bila važna.

Zanimljiva je i spomenuta Sonja Kovačić-Tajčević, koja kao učenica Andréa Lhotea usvaja morfologiju kubizma te je donosi u Hrvatsku. Tekst Ljerke Dulibić, istraživačice koja se inače bavi isključivo talijanskim renesansnim slikarstvom te tržištem umjetnina (u vezi sa starim majstorima) u 19. i prvoj polovini 20. stoljeća, u katalogu izložbe prati postav prve dionice, no on ne donosi ništa novo u interpretaciji djelā tih umjetnica, nego se nižu njihove, već otprije poznate biografije u formi kolaža citatā studija drugih autora.

Druga dionica izložbe, čija je autorica Ivana Mance, prati djelovanje likovnih umjetnica, slikarica i kiparica, u razdoblju ’50-ih i ’60-ih godina, pa je tako slika New York Vere Josipović iz 1952. godine najstarije djelo, a izlaganjem i sasvim recentnih ostvarenja unutar okvira ove dionice htjelo se ukazati na to kako su slikarice koje su u zenitu karijere bile ’50-ih i ’60-ih godina umjetnički aktivne i vitalne još i danas, pa je najrecentnija slika Ja ptica izvedena 2016. godine i djelo je Biserke Baretić.Čak i ako posjetitelj ne zna ništa o Rojc, pa čak i ako nije upoznat s interpretacijom njezina opusa Leonide Kovač iz perspektive lezbijskih studija, pomislit će da se radi o izložbi snažna ženskoga predznaka koja komemorira borbu za rodnu ravnopravnost i ispituje konstrukciju ženskoga rodnog identiteta. Međutim, tamo na to neće naići

Činjenica je da se uspostavom socijalističke Jugoslavije umjetnicama barem na formalnoj razini omogućilo isto ono što im u ranijim desetljećima nije bilo dostupno, odnosno imale su ravnopravan položaj s obzirom na obrazovanje, rad i stjecanje kapitala kao i njihovi muški kolege te u tome prividnom "ozračju mira", koje je omogućilo socijalističko uređenje temeljeno na marksističkoj filozofiji, koja nije odviše marila za "žensko pitanje", nije bilo ženskih umjetničkih udruga, kao što je prije primjerice bio postojao Klub likovnih umjetnica (1927. – 1940.), a umjetnice su se udruživale samo oko tradicionalnih izložaba otvaranih na dan 8. marta.

Mance u katalogu nastoji ispitati odnos umjetnica spram "modernističke opsjednutosti apstrakcijom" te tu vidi tri različite struje odnosa, a zaključuje i da je motiv ptice bio čest u umjetnosti žena toga razdoblja. Lako je za zamijetiti da su ptice, najčešće, bile dijelom vertikalno usmjerenih kompozicija, kao što su one Nevenke Đorđević i Marte Ehrlich te je, između ostalih, tu osobito znakovita ranije spomenuta slika Biserke Baretić, koja pomoću ptice razjapljena kljuna i odsječenih krila predočava vlastitu samoreprezentaciju.

U ovoj dionici, na koju otpadaju dvije sedmine postava, svakako valja još istaknuti i sjajne Nives Kavurić-Kurtović te Goranku Vrus Murtić, koje ovdje, nažalost, nisu predstavljene najreprezentativnijim djelima te je potonja u patrijarhalno nastrojenoj javnosti percipirana, najčešće, kao supruga poznatijega umjetnika Ede Murtića.Izložba Zagreb, grad umjetnica donosi tek presjek ženskoga likovnog stvaralaštva u Zagrebu, a zapravo i u Hrvatskoj te to čini pomoću prezentacije djelā već i do sada poznatih i afirmiranih umjetnica, od kojih je većina imala monografske, pa čak i retrospektivne obrade opusa

Spomenimo još i Kseniju Kantoci, koja se afirmirala u mediju kiparstva tradicionalno rezerviranomu za muškarce i koja je bila umjetnica koju je fortuna critica rano počela dostatno valorizirati te Veru Fischer, koja je na izložbi predstavljena s dva izrazito duhovita kolaža.

Zadnju izložbenu cjelinu, koja je obimom i važnošću najveća i najznačajnija te zaprema više od polovine izložbenoga prostora i broja izložaka, koncipirala je Radmila Iva Janković te se njezina dionica može smatrati najuspjelije izvedenom. Ona tematizira razdoblje od ’70-ih do danas, razdoblje u kojemu jača feministički diskurs, kako teoretičarki, tako i umjetnica, u svijetu, pa i u SFRJ (osobito nakon prijelomne 1968.).

Dionica je kompleksna i zbog množine ostvarenja ženskih umjetnica tih desetljeća, iz koje je trebalo izdvojiti ona najreprezentativnija i najzanimljivija te se sada ne radi više samo o slikarstvu i skulpturi, nego u obradu ulazi i konceptualna umjetnost te ona performansa, videoperformansa te video i audioinstalacija.

U katalogu Janković napominje da se u najpoznatijim grupama i pokretima hrvatskih neoavangardi žene gotovo i ne primjećuju pa daje primjer Sanje Iveković, koja je na jednoj od pionirskih izložaba Nove umjetničke prakse u Galeriji Podroom bila jedina žena od čak 19 predstavljenih umjetnika. Sanja Iveković od samih je početaka svojega djelovanja u velik broj svojih djela utkala snažnu feminističku notu pa tako i na izložbi prikazan videorad Make Up – Make Down iz 1978. godine, u kojemu subvertira tradicionalnu temu muških slikara starijih povijesno-stilskih razdoblja – žena pri toaleti.

Goranka Vrus Murtić -Narančasto u trajanju (Foto: izvor Umjetnički paviljon) Goranka Vrus Murtić -Narančasto u trajanju (Foto: izvor Umjetnički paviljon)

Dionica otpočinje "klasičnim" slikarskim ostvarenjima, gdje svakako treba izdvojiti sjajne Marijanu Muljević i Jadranku Fatur, dvije slikarice čije osobne autorske poetike izrastaju iz fotorealizma, a Muljević ga još dodatno razrađuje stvarajući sasvim novi izraz te Zvjezdanu Fio i Bredu Beban, koja se poigrava banalnošću i ikonografijom kiča, kao predstavnice Nove slike ’80-ih, gdje su veoma važne i Nina Ivančić te Edita Schubert.

Tijekom ’90-ih i početkom novoga milenija umjetnice su se okrenule eksplicitnoj kritici položaja žene i umjetnice u društvu te kritici općih Činjenica je da se uspostavom socijalističke Jugoslavije umjetnicama barem na formalnoj razini omogućilo isto ono što im u ranijim desetljećima nije bilo dostupno, odnosno imale su ravnopravan položaj s obzirom na obrazovanje, rad i stjecanje kapitala kao i njihovi muški kolegesocijalno-političkih pojavnosti suvremenosti, pa tako Nika Radić u audioradu Zaboravljena Neda Kovačević iz 2014. godine kao umjetnica i povjesničarka umjetnosti traga za fiktivnom umjetnicom neke od hrvatskih neoavangardi ironizirajući činjenicu o neuključenosti umjetnica u njih.

Amela Frankl predstavljena je dokumentacijom o neizvedenoj intervenciji u javnome prostoru Činjenica ž* (2015.), kojom je htjela na zgradu II. zagrebačke gimnazije postaviti ploču s tekstom koji otkriva da je ta zgrada bila jedan od sabirnih centara ustaškoga režima u Zagrebu za deportaciju nepoželjnih građana te sve to povezuje s poviješću vlastite obitelji u maniri feminističke maksime "osobno je političko".

Vlasta Delimar predstavljena je s tri rada bliska tehnici kolaža s početka ’80-ih, gdje eksplicitno progovara o u patrijarhalnome društvu tabuiziranoj ženskoj seksualnosti te potrebi za femininom samosviješću, a najzanimljiviji je rad u kojemu mlađa ženska osoba fascinirano gleda u falus koji je udara po čelu, a čitav je prizor sa svih strana flankiran ružičastom strojnom čipkom kao eklatantnim elementom feminilnosti, dok se subverzija unosi postavom metalnih katoličkih križića iznad prizora.Ova je izložba nastojala pružiti objektivan prikaz u stručnome diskursu zastupljenih umjetnica koje su postulirane kao eminentne ne nastojeći ispitati što je ono što njihovu umjetnost čini femininom i/ili feminističkom

Kao što je u uvodnome dijelu ovoga teksta napomenuto, izložba Zagreb, grad umjetnica donosi tek presjek ženskoga likovnog stvaralaštva u Zagrebu, a zapravo i u Hrvatskoj te to čini pomoću prezentacije djelā već i do sada poznatih i afirmiranih umjetnica, od kojih je većina imala monografske, pa čak i retrospektivne obrade opusa, tako da i dalje na kunsthistoričarima i kustosima ostaje da razmotre i obrade ona temeljna pitanja feminističke povijesti umjetnosti u vezi s opusima umjetnica hrvatskoga 19. i 20. stoljeća, kao što su otkrivanje opusā nepoznatih umjetnica te njihova interpolacija u postojeći kanon, ispitivanje samoreprezentacije umjetnica i refleksije mačističke hegemonije u ženskoj umjetnosti te umjetničko (de)konstruiranje ženskoga rodnog identiteta.

Ova je izložba nastojala pružiti objektivan prikaz u stručnome diskursu zastupljenih umjetnica koje su postulirane kao eminentne ne nastojeći ispitati što je ono što njihovu umjetnost čini femininom i/ili feminističkom te se time dao uglavnom bespolan presjek ženskoga likovnog stvaralaštva, koji u ograničenoj mjeri korespondira s postavkama teorije i prakse feminističke povijesti umjetnosti te ženskih i rodnih teorija i studija.

Ključne riječi: zagreb, slikarstvo, žene, povijest, rod, umjetnice
<
Vezane vijesti