Foto: Nova TVFoto: Nova TVKad političari žele osvojiti izbore praznim pričama bez suvislog programa koji bi oko sebe okupio biračku potporu, tad je jedini politički odgovoran i razborit čin izaći na biralište i preko glasačkog listića povući crtu.

Začudo, i Vrkiću i Pecniku odgovara situacija u kojoj je biračko tijelo ujedinjeno protiv HDSSB-a, jer se na taj način prikriva činjenica da niti jedan niti drugi nemaju politički program

HDSSB mora pasti! Tom bi se parolom moglo opisati raspoloženje onog dijela osječke javnosti koji se voli smatrati progresivnim, slobodarskim, tolerantnim, pa čak i lijevim. Nije naodmet prisjetiti se da svako nekoliko nešto mora pasti. Morao je pasti socijalizam devedesete, pa je morao pasti HDZ dvijetisućite. Sanader je, istini za volju, pao s odgodom, ali ne prije nego je Glavaš osuđen. No, najvažnije je da je prije četiri godine taj koji je morao pasti, ili kojemu se nije smio dopustiti povratak na vlast, bio Anto Đapić. A njega je, da čovjek ne povjeruje, u drugom izbornom krugu pobijedio baš ovaj za kojeg se forumaši i autori nepotpisanih spotova slažu da sad mora pasti.

Zašto HDSSB mora pasti? Zato što je to stranka ratnog zločinca, zato što financiraju stranačke aktivnosti iz javnog proračuna, zato što zapošljavaju po stranačkoj liniji ili zbog nečeg četvrtog. Naravno, to uopće nije važno. Važno je pitanje kako će HDSSB pasti, i na tom se pitanju otkriva sva bijeda ("lijeve") osječke opozicije.

pecnik.jpg pecnik.jpg

Onom naprednom dijelu osječke javnosti s početka ovog teksta nude se dva kandidata: laburist Jaroslav Pecnik i "nezavisni" s potporom koalicije SDP-HNS-HSU Ivica Vrkić. Začudo, obojici odgovara situacija u kojoj je biračko tijelo ujedinjeno protiv HDSSB-a, jer se na taj način prikriva činjenica da niti jedan niti drugi nemaju politički program.

Upravo zato su se obojica pozicionirali koristeći jeftine trikove. Vrkić spotom Imam prijatelja u Osijeku  kojim poručuje: a) da je različit od HDSSB-a koji ulazi u svađe s ostatkom svijeta (uz izuzetak Zapadne Hercegovine) i b) da će biti partner centralnoj državi koju HDSSB osporava nepriznavanjem pravomoćnih sudskih presuda. Pecnik se, pak, u predkampanji javio s nekoliko istupa u medijima i serijom tekstova na web stranici svoje stranke. U tim istupima nastupao je s pozicije moralne vertikale koja nabraja grijehe protukandidata - Bubalu to što je glavaševac, Đapiću što napada HDSSB, a bio je s njima u koaliciji, te Vrkiću to što je politički konvertit. Sebe, razumljivo, predstavlja kao najboljeg kandidata jer je moralan i nekompromitiran.

Da se razumijemo, ne osporavam niti da Vrkić raspolaže poznanstvima koja mogu pomoći poboljšanju situacije u Osijeku, a još manje osporavam to da je Jaroslav Pecnik jedan od vrsnijih osječkih intelektualaca, uistinu moralan čovjek i vrlo zaslužan za postojanje kakve-takve građanske scene u Osijeku. Međutim, to nije politički program, a još manje lijevi/progresivni/slobodarski politički program.

Jaroslav Pecnik jedan od vrsnijih osječkih intelektualaca, uistinu moralan čovjek i vrlo zaslužan za postojanje kakve-takve građanske scene u Osijeku. Međutim, to nije politički program

I stvarno, kad čovjek dođe u situaciju da čita pisanije koje su ponudili kao svoje programe onda može prigovoriti dvije osnovne stvari. Kao prvo, od programa se očekuje da ponudi ciljeve, te  aktivnosti i rokove za ispunjenje tih ciljeva. U najbanalnijem primjeru programa, onom televizijskom, barem piše da je Dnevnik HTV-a u 19.30 sati. Ni u tzv. programu Ivice Vrkića, niti u onom Jaroslava Pecnika nema nikakvih političkih ciljeva, a kamoli rokova ili metoda kojima će ti ciljevi biti postignuti. Obojica kandidata u najboljem slučaju nude hrpu mantri. Naprimjer, o tome da treba poticajnim mjerama pokrenuti gospodarstvo, ili da treba stvoriti priliku mladima da ostanu živjeti u Osijeku. A kao drugo, obojica kandidata gaje elitistički stav.

Tako profesor filozofije i sociologije Ivica Vrkić dubinu svog intelekta pokazuje tvrdnjom da mu je jedna od omiljenih knjiga Hegelova Fenomenologija duha - jedno od najtežih filozofskih djela ikad. Pa ako je stvarno apsolvirao Fenomenologiju duha, onda bi bilo zanimljivo čuti kako objašnjava to što je za njegovo poimanje vrhovni domet svjetskog duha koncept "gradonačelnika-menadžera" (isti koji nudi i njegov rival Krešimir Bubalo). Znači li to da je i Bubalo čitao Fenomenologiju duha? K tome, Vrkić nas svakodnevno putem svoje web stranice obasipa apostolskom mudrošću u formi aforizama koje, prigodno, naziva Ivanizmi.

Ako je Vrkić stvarno apsolvirao Fenomenologiju duha, onda bi bilo zanimljivo čuti kako objašnjava to što je za njegovo poimanje vrhovni domet svjetskog duha koncept "gradonačelnika-menadžera" (isti koji nudi i njegov rival Krešimir Bubalo)

Jaroslav Pecnik piše tekst Okviri nepolitičke politike, temeljni ideološki dokument svoje kampanje u kojemu zagovara izgradnju "paralelopolisa" - zajednice svih građana. Također, objašnjava nam u tom tekstu da je aktualna ekonomska kriza zapravo politička kriza koja je zapravo moralna i etička kriza, te je zbog toga potrebno izgraditi novu "nepolitičku politiku" na etičkim načelima. Razumljivo, prosperitet će nam donijeti to što će Laburisti upravljanje gradom prepustiti paralelnoj strukturi koju će činiti civilni sektor u rasponu od Crkve do udruga za zaštitu životinja.

Za razliku od falsch-intelektualnog tehnomenadžera Ivice Vrkića "program" Jaroslava Pecnika, iz perspektive lijeve političke teorije i prakse, nije totalni promašaj. Taj "program" i dalje nije alternativa, naprosto, nije program jer nije elaboriran. A elaboracija je mogla biti učinjena bez puno muke. Naime, postoje političke prakse i politička teorija, ponajviše u Latinskoj Americi, koje uspijevaju i traju na lokalnoj razini. Diljem Latinske Amerike postoje participativna tijela komunalnog odlučivanja. Te se prakse ne bave moralom i etikom, nego redistribucijom društvenog bogatstva. Među njima najdugovječniji i najpoznatiji je primjer participativnog budžetiranja u brazilskom gradu Porto Alegreu (1,5 mil. stanovnika). Od 1988. do danas tamo su organizirane skupštine stanara po gradskim četvrtima na kojima građani odlučuju o raspodjeli sredstava iz gradskog proračuna. Rezultati su nevjerojatni: korupcija je gotovo iskorijenjena, povećali su se izdaci za siromašno stanovništvo i dijelove grada u kojima to stanovništvo živi, sudjelovanje građana u upravljanju gradom je kontinuirano, a stranka koja je uvela takav oblik sudjelovanja konstantno održava visok izborni rezultat. Moglo bi se reći: vuk sit, a ovce na broju.

bubalo__24b.jpg bubalo__24b.jpg

Na stranu Latinska Amerika, koja je danas iz europske perspektive avangarda ostvarivanja socijalne pravednosti, pitanje je što učiniti s ponuđenim kandidatima na izborima 19. svibnja. Prema biračima je nepoštena situacija u kojoj su lokalni izbori pretvoreni u referendum za smjenu postojeće vlasti. Pogotovo je nepošteno što su "alternative" koje se nude ili nedorečene ili lažne. I kad političari žele osvojiti izbore praznim pričama bez suvislog programa koji bi oko sebe okupio biračku potporu, tad je jedini politički odgovoran i razborit čin izaći na biralište i preko glasačkog listića povući crtu. Ako odbijanje svakog ponuđenog kandidata znači da će pobijediti HDSSB, to pada na savjest kandidata opozicije. Biračko tijelo ne može biti odgovorno za njihove izborne rezultate.

Svaki poništeni listić jasna je poruka: ako želite upravljati gradom, onda proizvedite program koji će se izboriti za glasove zato što valja, a ne zato što HDSSB ne valja.

P. S. za mudroslove s opozicije:

Heraklit, fragment D 44. "Narod treba da se bori za zakon baš kao za utvrdu (grada)."


Autor ovoga priloga, Luka Matić, član je Inkubatora za kritičke teorije i prakse (IKTP) - op. ur.

Ključne riječi: SDP, Osijek, HDSSB, Hrvatski laburisti
<
Vezane vijesti