Varaju se oni koji misle da će fizičkim resursima i novcem skupljenim u Kanadi i Njemačkoj ili ukradenim umirovljenicima moći stvoriti Smithovu nevidljivu ruku. Nevidljiva ruka je vodila Miroslava Kutlu pa je završio u pritvoru, a još nevidljivija ga je spasila zaslužene zatvorske kazne. Hrvatskoj predstoji veliki korak pridobivanja socijalnog povjerenja, no iza svih akcija koje savjetuju teoretičari javne i socijalne politike opet stoji glavni kamen međaš - politička volja onih moćnika koji žive od politike.

Slavni Max Weber davno je zaključio kako postoje ljudi koji žive za politiku i ljudi koji žive od politike. Današnja politička elita, nesumnjivo, pripada u drugu skupinu. U složenoj političkoj svakodnevici lideri političkih stranaka doista na jednostavan način ostvaruju cilj politike - moć i borba za nju. Druge stvari su tek popratna sredstva kojima se moć ostvaruje. Iako je sve to vrlo poznato, teško je oteti se eurofilskoj fasadi hrvatskih stranaka i slatkim riječima boraca protiv neoliberalnih poduzetnika. Barem se tako čini kad ministar Šuker najavljuje izdvajanja i do 600 milijuna kuna kako bi se ublažio strujni udar na novčanike, dok premijer Sanader žustro opominje domaće tajkunske uspješnike poput Todorića i Keruma da su visoke cijene u njihovim dućanima neprihvatljive. Gorka je realnost da su se cijene spustile tek za pokoju kunu pa je odlazak u trgovinu u susjedstvu postao luksuz za svakog trećeg hrvatskog građanina. Oni žive od danas do sutra, a otprilike isto tako žive i vladini ekonomski programi i dalekosežne vizije razvoja hrvatskog gospodarstva i socijalne politike.

todoric.jpg

Foto: Todorić je smatrao oportunim brže-bolje provesti u djelo Sanaderovu preporuku U općoj transformaciji političkih stranaka i njihovog pomaka od ideoloških polova prema neoliberalnom centru, čitanje je stranačkih programa kao učenje iste pjesmice napamet. Ne samo hrvatski, već i europski lijevi i desni centar nemaju moć alternative liberalnoj pobjedi i catch-all politici pa se, uz nagli ali limitirani razvoj ekstremnih stranaka poput švicarskih i danskih narodnjaka ili flamanskih pokreta, izmjenjuju karizmatični vođe i eurokrati. Hrvatski je problem složeniji po tome što su stranački programi jednaki u svom programskom vakuumu. U zemlji gdje je bolje uvoziti i trgovati nego izvoziti i proizvoditi, premijer populistički upozorava da je Hrvatska jaka onoliko koliko je jaka njezina najslabija karika. Doista, da li je premijer ikad bio na Udbini ili u banijskim selima? Plan razvoja najslabije karike nije dan ni u koalicijskom sporazumu HDZ-HSS-HSLS, a bogami ga nema ni socijaldemokatska strana koja bi, prema prirodi naziva, trebala upozoravati na potrebu socijalne dobrobiti. Borci u političkoj areni razglabaju o visokoj centralizaciji, lošoj regulativi, nedovoljnoj obrazovanosti i reformama, a najveći doseg po tom pitanju su komisije i nacionalni programi u kojima sjede poslušni stručnjaci te mainstream medijima zanimljivi ad hoc istupi političara koji služe jednostavnom popunjavanju stranica ograničenim brojem riječi. Kad je Nadan Vidošević u Dnevniku nedavno upitan što je potrebno mijenjati da se ostvari kakav takav pomak umjesto rušenja ka recesiji, predsjednik Hrvatske gospodarske komore je zaključio da je potrebna preobrazba čitavog društva. Međutim, nije objasnio kako se to ostvaruje i odakle treba početi. Primjeri iz inozemstva su na kratko vrijeme poslužili kao orijentiri. Vratimo se malo u prošlost, u 1989. godinu, do tadašnjih predizbornih obećanja HDZ-a. Franjo Tuđman je obećavao javne politike i socijalnu državu kakvu imaju skandinavske zemlje. Nakon toga više nikada nije spominjana Skandinavija ili je, kao povjesničar možda, prvi predsjednik mislio na vikinšku Skandinaviju koja je živjela od pljačke. Ako se usudimo sanjati, poželjeli bismo socijalne povlastice koje su i individualne, a ne nužno obiteljske, visoke izdatke za istraživanja i visoko obrazovanje umjesto Primorčevog društva znanja, informatizaciju svakog sela i odbacivanje zlokobnog Hayekovog upozorenja da je u jakim demokracijama velikodušna socijalna država put u kmetstvo, već uvjerenje da ona vodi poštenju, ekonomskoj jednakosti i međunarodnoj koknurentnosti. Naravno, daleko je Skandinavija i od mnogih drugih europskih zemalja.

tudjman_kip.jpg

Foto: Spomenik Franje Tuđmana, najdosljednijeg zastupnika ideje skandinavizacije hrvatske socijalne politike :-) Kočenje hrvatskog gospodarstva često se dovodi u vezu i s komunističkim naslijeđem. No, ni tu nisu branioci hrvatskog modela u pravu. Češka je, primjerice, imala malo žešći komunizam pod čvrstom ruskom čizmom, pa se razvila u jednu od najuspješnijih novih demokracija. To se ne može bolje prikazani nego nedavnim posjetom češkog premijera Mireka Topolaneka Zagrebu. U Novinarskom domu održao je predavanje u kojem je istakao okruženje u kojem ljudi žive koji potiče razvoj, a ne tek puke investicije. Inozemni nam primjeri ne mogu u potpunosti pomoći, iako su dobre naznake pozitivnih i negativnih kretanja koja mogu zahvatiti društvo u cjelini. Platon je utvrdio da se države razlikuju koliko se razlikuju i ljudi u njima, jer nisu države načinjene od drveta i kamena, već od ljudi i njihovih karaktera. Stavovi i vrijednosti te uvjerenja pripadnika jedne zajednice stvara sociokulturni činitelj koji je najznačajniji za funkcioniranje demokracije, a iz njega proizlaze učinkovite institucije i ekonomski aspekt koji jačaju tu demokraciju. Varaju se oni koji misle da će fizičkim resursima i novcem skupljenim u Kanadi i Njemačkoj ili ukradenim umirovljenicima, moći stvoriti Smithovu nevidljivu ruku. Nevidljiva ruka je vodila Miroslava Kutlu pa je završio u pritvoru, a još nevidljivija ga je spasila zaslužene zatvorske kazne. Upravo je poradi jamitelja (onih koji jame) važan ljudski kapital jedne zemlje koji se ogleda u obrazovanju, znanju, sposobnosti, konkurenciji u međunarodnim razinama. Ljudi su ti koji bi trebali dijeliti institucionalnu odgovornost za opće djelovanje države, a u ovom slučaju makroekonomske, socijalne i ostalih javnih politika.

kutle.jpg

Foto: Miroslav Kutle, tajkun kojim upravlja nevidljiva ruka Mnoge zemlje provode stalna ispitivanja indeksa institucionalne odgovornosti koji je kod nas neprobojan do znatiželje potplaćenih novinara ili zabarikadiran iza akademika vođenih veberovskim životom od politike. Socijalni kapital, a ne ekonomska razvijenost određuju institucionalnu odgovornost. Za razliku od bankovnog računa, Putnamov socijalni kapital jest način kako se ljudi međusobno ophode, kako su povezani u službenim i neslužbenim organizacijama i kakvo je socijalno povjerenje. Koliko hrvatski građani mogu vjerovati liječniku koji je možda platio svoju diplomu, koliko će biti uspješan u probijanju karijere bez korupcijskih transakcija i koliko će mirno moći uživati svoju poduzetničku slobodu bez straha od kriminala. Na pitanje smatraju li da mogu većini ljudi vjerovati ili drže da u odnosu prema drugim ljudima valja biti oprezan, dali su jedan od najporažavajućih odgovora u Europi. Dok je 1995. Hrvatska zabilježila u World Values Survey koeficijent 23 u vezi povjerenja (najviši koeficijent 65 imala je Norveška), European Social Survey je 2003. pokazao da je taj koeficijent pao na 9 s trendom daljeg pada, dok je istovremeno Danska postigla 71, a nove demokracije općenito 21. Hrvatska pada prema najvećoj zemlji s najmanje povjerenja među ljudima, Brazilu. Naravno, pitamo se zašto je to tako i otkad zaključavamo vrata, ne pričamo sa susjedima i čuvamo torbu kao da smo u Cite Soleilu na Haitiju. Hrvatskoj predstoji veliki korak pridobivanja socijalnog povjerenja, no iza svih akcija koje teoretičari javne i socijalne politike savjetuju (obrazovanje, pa opet obrazovanje, a potom civilno društvo, tradicija, institucije) opet stoji glavni kamen međaš - politička volja onih moćnika koji žive od politike.