Zagrebačka Cesarčeva ulica postaje (polu)pješačka zona, a na spoju s Vlaškom bit će formiran novi mali trg na kojem će biti podignut spomenik pristupanju Hrvatske u EU. Čitav projekt realizira se na netransparentni način i bez javnog natječaja.

Procedura kojom se oblikuje javni prostor grada gotovo u pravilu pokazatelj je stupnja razvoja neke sredine, ujedno i potvrda da svaki kulturni moment ovisi o onom društvenom.

Tako hipotetska situacija u kojoj je prvo postavljen kvalitetni inicijalni natječajni program, potom isti dodatno korigiran kroz javnu raspravu u Zagreb Forumu nakon čega su uvažene raznovrsne dobre kritike i ideje, a potom raspisan javni natječaj na kojem odluku o pobjedniku donosi kompetentni žiri interdisciplinarnog profila, u Zagrebu (još) nije slučaj.

Zato, i umjesto svega navedenog, na aktualnom gradilištu u zagrebačkoj Cesarčevoj ulici ne postoji ni zakonom obvezujuća ploča s informacijama o radovima koji se tamo upravo izvode. Projekt u tijeku nije predstavljen javnosti, a kamoli da se o svemu raspravljalo s ciljem iznalaženja smjernica onoga što je najbolje za grad, dok o javnom natječaju kao demokratskom sredstvu konačnog oblikovanja zadanog programa nema ni riječi.   

No, krenimo redom. Pogledom u prošlost, u čitavoj priči oko uređenja Cesarčeve ulice na neki se način završava proces koji je započeo još tridesetih godina 20. stoljeća. Naime, iako se nalazi u jednom od najstarijih dijelova grada, Cesarčeva ulica jedna je od najmlađih donjogradskih ulica.

Nastala je 1940. godine rušenjem nekoliko kuća s istočne strane Bakačeve, po ideji koja je nastala još krajem 19. stoljeća, a dijelom bila pogurana i izgradnjom plače Gradske štedionice na Trgu bana Jelačića (građena u dvije faze i završena 1930. godine).


cesarac-simpraga.jpg cesarac-simpraga.jpg

Nova će ulica tek nakon Drugog svjetskog rata dobiti svoje prvo i jedino ime. Godine 1947. nazvana je u čast književnika Augusta Cesarca (Zagreb, 1893. - Zagreb (Dotrščina), 1941.).

Čitav je taj potez i prije formiranja današnje Cesarčeve ulice bio predmetom različitih planova koji se nikad nisu ostvarili. Možda najupečatljiviji bio je onaj arhitekta Viktora Kovačića za formiranje velikog javnog parka podno nadbiskuspke palače, nastao u sklopu prijedloga regulacije Kaptola - najstarijeg zagrebačkog trga koji ni nakon više od stoljeća privremenosti tj. od rušenja Bakačeve kule do dan danas nije na odgovarajući način postuliran kao - trg. 

Probijanjem Cesarčeve tj. djelomičnim prestrukuriranjem povijesne matrice isplanirana je izgradnja posve novoga bloka Bakačeva-Vlaška-Cesarčeva koji jest urbanistički formiran, ali stjecajem okolnosti nikad nije arhitektonski završen.

Sa sjeverne strane Cesarčeve, na mjestu porušenih kuća ostala je zelena površina koja nikad nije adekvatno aktivirana npr. dobro krajobrazno uređena, a s južne strane ulice, uz zgradu Gradske štedionice, također je ostala poveća prazna parcela nastala nakon rušenja dijela južne fronte Vlaške 1961. godine. 

Nakon raščišćavanja terena, početkom 1960-ih na toj je lokaciji povemeno bio lunapark, a ostatak 20. stoljeća tamo je bilo parkiralište, te na zapadnom dijelu vanjska terasa Gradske kavane. Lokacija je svojevremeno bila i predmetom javnog natječaja, od čega ništa nije realizirano te ni taj blok sve do nedavno nije bio završen. 

simpraga.jpg simpraga.jpg

Svo to vrijeme, jedini novi objekt u novonastaloj ulici bila je stambena zgrada Kereković na uglu s Vlaškom, građena od 1940. do 1942. godine po projektu Stjepana Planića, zbog tlocrtnog oblikovanja zvana i kuća "A". Ta je zgrada imala aspostrofirati novi blok ali i novo mjerilo. Zbog početka Drugog svjetskog rata i odustajanja od daljnje izgradnje u bloku, Planićeva je zgrada, neosporno vrijedna arhitektura ali od početka urbanistički nesporazum, ostala stršati budući da planirano nadovezivanje novogradnjama sa zapadnih strana nikada nije uslijedilo. Aktualnim formiranjem trga pred tom zgradom, ona upravo takva kakva jest, dobiva neki novi smisao.   

Čitav blok sa sjeverne strane Cesarčeve do danas ostaje nezavršen, a time su svakako spašeni neki prostorni odnosi i vizure. Izvorno planirani dovršetak bloka bio bi posve blokirao vizualnu komunikaciju glavnog gradskog trga s katedralom. Odnos koji je na neki način postojao oduvijek, odnosno od nastanka trga.   

Tako je s nedovršene južne strane tog nedovršenoga bloka, nova vrijednost postao pogled na stražnja dvorišta unutar bloka tj. arheologiju vidika, kako će to opisati Željka Čorak, a sama "livada" nikad nije poprimila zadovoljavajuću funkciju.

Upravo ta nedorečenost dijelom je uvjetovala da je 2006. godine na dijelu te zelene površine izgrađen novi javni WC, a umjesto u objektu Ban centra, tamo je (u podzemlju) smještena i nova trafostanica. Oba objekta danas kompliciraju buduću namjenu i uopće ih se nije trebalo tamo graditi. (WC je preseljen s odlične lokacije na glavnom trgu s obzirom na planirano, a nikad izvedeno proširenje tramvajske mreže, tj. omogućavanje skretanja tramvaja iz Praške u Jurišićevu.) No, ti su objekti sada prostorne činjenice i u dogledno vrijeme svaka regulacija mora s njima računati.


trg-europe-simpraga3.jpg trg-europe-simpraga3.jpg

Sve navedeno zadana je situacija dijela grada u kojem 2007. godine započinje izgradnja Ban centra po projektu studija Arhitektura Tholos (autori su Svebor AndrijevićOtto Barić i Senka Domb), a koji je pred otvorenjem te se prostire na više od 33 000 m2 tj. pet podzemnih i osam nadzemnih etaža.

Sada kada je praktički gotova i s obzirom na kontekst, jasno je da je ta zgrada predimenzionirana za jedan kat i izborom završne fasade (čini se kao rezultat kompromisa s investitorom) zakinuta za svoj puni potencijal.

Upravo s najavama izgadnje toga objekta, oživljavaju i (stari) prijedlozi da Cesarčeva ulica konačno postane pješačka zone, čemu se Gradski ured za promet, potpuno zakinut svake vizije napretka, odlučno protivi. S njihove strane izrađeni planovi rekonstrukcije zone ispred Ban centra predviđali su vraćanje u stanje prije izgradnje, tj. sve centru okolne ulice tretirale bi se kao parkirališta.

Tijek povijesti skenut će činjenica da u novoizgrađeni objekt uskoro useljava predstavništvo Europske komisije budući da Hrvatska za manje od mjesec dana postaje članica Europske unije.

U priču o ulici potom ulazi arhitet Branko Silađin, inače jedan od autora preuređenja Trga bana Jelačića, odnosno tadašnjeg Trga Republike, 1987. godine.

Silađinu se ne može osporiti životna preokupacija Zagrebom, a sada je zahvaljujući umreženosti sa strukturama, iznio prijedlog pješačke zone i izborio njenu djelomičnu realizaciju po vlastitom projektu.      

Dakle, s obzirom na planove o nužnoj rekonstrukciji ulice i način na koji Zagreb funkcionira, Silađin u priču na neki način ulazi kao spasitelj. Njegovim osobnim zalaganjem gradska uprava odustaje od već gotovog projekta kojim bi Cesarčeva i Vlaška ostale otvorene za sav kolni promet i ponovo postale parkirališta.

U tim okolnostima, Silađin se prihvaća projekta bez javnog natječaja, a što mu nije strano. Naprimjer, autor je i krajobraznog rješenja devetog parka na Zelenoj potkovi. Prostor za koji je platforma 1POSTOZAGRAD od početka zagovaranja parka (umjesto na toj lokaciji od strane grada planiranog parkirališta), zagovarala i javni natječaj za krajobrazno uređenje.   

Silađinovo rješenje nudi novi mali trg sa spomenikom, Cesarčevu otvorenu pješacima ali i taxi vozilima iz susjedne Bakačeve, a Bakačeva bi na križanju s Vlaškom dobila kružni tok.

Silađinovo rješenje nudi novi mali trg sa spomenikom, Cesarčevu otvorenu pješacima ali i taxi vozilima iz susjedne Bakačeve, a Bakačeva bi na križanju s Vlaškom dobila kružni tok. S izuzetkom prijedloga spomenika koji je u svemu odigrao presudnu ulogu, u datim se okolnostima Silađinov projekt može smatrati pozitivnim u svom programu, ne nužno i oblikovanju, a jasno je da bi čitav taj prostor u nekim zdravijim okolnostima tražio čistu pješačku zonu i javni natječaj jer se radi o totalnoj promjeni nekoliko donjogradskih ulica.

Ne podcjenjujući važnost jeftine i učinkovite političke promocije kojoj je gradonačelnik Milan Bandić itekako sklon, činjenica da na prvi kat Ban centra useljava predstavništvo Europske komisije za Hrvatsku bio je povod autoru da upravo ispred te zgrade predloži spomenik ulasku Hrvatske u EU, čime je spomenik otvorio, pa i zadao, mogućnost formiranja novog trga ali i spomenuto proširenje donjogradske pješačke zone. 

Izvjesno je da nije bilo Silađinovog samoinicijativnog prijedloga, rekonstrukcija ulice nakon građevinskih radova na Ban centru svela bi se na izgradnju parkirališta za što su planovi već bili zgotovljeni.

Iz svega navedenog može se očitati dijagnoza upravljačkih struktura Zagreba tj. činjenica da su ključni potezi na uređenju grada posljedica improvizacije, a ne kvalitetnog  planiranja.    

Milana Bandića, zaknutog za već ranije najavljene dodatne fontane s mlazovima posvećenim EU u Ulici HBZ-a, vjerojatno nije trebalo puno nagovarati na zamjenski spomenik.

Izvorna Silađinova ideja na lokaciji je prvotno predviđala spomenik s elementom vode. 


trg-europe-simpraga.jpg trg-europe-simpraga.jpg

Mala suvremena fontana ili česma s pitkom vodom na tome bi mjestu svakako bila korisni dodatak novom trgu i gradu. A ako se na tako nečemu već inzistira, stvar je mogla jednostavnim natpisom biti posvećena ulasku Hrvatske u EU. Simbolika vode tu se mogla lijepo iskoristiti, a voda kao element urbanog prostora općenito je poželjna i u Zagrebu nedovoljno prisutna (npr. i kroz punktove s besplatnom pitkom vodom).

No od vode je odustao sam autor u korist spomenika koji mu, sudeći po renderima, ne služi na čast, a problem je i u činjenici da Silađinu spomenici zapravo nikad nisu bili jača strana. 

Sada je riječ o žutoj zvijezdi s crvenom kockom na kojoj će biti upisan datum ulaska Hrvatske u EU, po svemu zapravo eklatantni primjer kiča.

To banalno Silađinovo rješenje tako će sigurno dugoročno kontaminirati ambijent novog malog trga, a sve to moglo se lako izbjeći jednostavnim planiranjem (natječaja) makar za samo spomen-obilježje čime bi, sasvim sigurno, dobili kvalitetnije rješenje, a i sama promocija ulaska u EU bila dostojanstvenija.

S druge strane, možda je upravo taj kič spomenik prava slika vrijednosti društva koje predstavlja.

Alternativa tom lošem spomeniku moglo je biti i jednostavno imenovanje novog trga Trgom Europe i na taj način simbolički naznačiti događaj u prostoru te tako ispuniti zahtjev za protokolom na kojem se, očito, inzistira.

Alternativa tom lošem spomeniku moglo je biti i jednostavno imenovanje novog trga Trgom Europe i na taj način simbolički naznačiti događaj u prostoru te tako ispuniti zahtjev za protokolom na kojem se, očito, inzistira. To rješenje bilo bi i bitno jeftinije, praktički besplatno i bez negativnih posljedica po prostor.

U širim promišljanjima potencijala mjesta, jedna od opcija za novi trg mogla je biti i institucija stalnog ali promjenjivog punkta za suvremenu umjetnost (koje recentno producirane u javnom prostoru Zagreba praktički nema), čime bi mjesto dobilo dodatnu dinamiku. Dakle, čitav je niz rješenja kojima se moglo pribjeći uvažavajući protoklarne potrebe i potencijal mjesta.         

Silađinov euro-spomenik bit će otkriven vrlo brzo tj. povodom ulaska RH u EU, dok će radovi na čitavom potezu biti gotovi naknadno.

Cjelokupni projekt "Trga Europe" biti će realiziran u tri faze. Prvo će biti dovršen trg i neposredni dio Cesarčeve i Kurelčeve, potom ostatak Cesarčeve prema Bakačevoj i u zadnjoj fazi kružni tok u Bakačevoj te dio stare Vlaške do Palmotićeve.

U budućnosti mjesta ima i za poboljšanje preostalog dijela stare Vlaške, između Branjugove u Draškovićeve, koju bi trebalo osloboditi parkiranih automobila (čemu na ruku ide javna garaža na Langovom trgu).

Od ostalih detalja, a sudeći po renderima, činjenica da Cesarčeva u punoj dužini i na dijelu Vlaške do Plamotićeve dobiva drvored svakako je pohvalna. Drvored se planira s južne strane ulice, što je dobar izbor.


trg-europe-simpraga2.jpg trg-europe-simpraga2.jpg

Sadnja planiranog drvoreda svakako će umanjiti dojam predimenzioniranosti objekta Ban centra te stvoriti ugodniji ambijent javnog prostora duž Cesarčeve.

Budući da se radi o planiranoj polu-pješačkoj zoni, za nadati se je da će urbana oprema, u prvom redu dovoljan broju klupa, odnosno precizna regulacija budućih terasa kafića, uvjetovati i visoke boravišne kvalitete mjesta.  

Što se tiče izbora stabala, traže se krošnje koje u dovoljnoj mjeri stvaraju hlad, a u slučaju sjeverne fronte istovremeno potpuno ne zaklanjaju pogled na katedralu. Pažljivim odabirom vrsta moguće je iznaći najbolje rješenje, a u tome smislu s obje strane ulice ne moraju nužno biti iste vrste.

Četiri stabla na novom trgu trebala bi dobiti i klupe oko njih. Mogućnost za sadnju dodatna dva stabla postoji na i proširenom nogostupu sa sjeverne strane Planićeve zgrade.       

Nova stabla dobit će po prvi put i Kurelčeva, nekadašnje Ružina, ulica i to tri stabla po sredini ulice na njenom južnom dijelu prema Jurišićevoj. Sjeverni dio rezerviran je za kolni prilaz u garažu, ali i otvorenu vizuru na katedralni kompleks. 

Iz već postavljenih stupova javne rasvjete duž Cesarčeve i na novom trgu, jasno je da se radi o lošem i skupom projektu rasvjete.

Dio cijele priče je i maketa koja se postavlja na zelenoj površini na spoju Bakačeve i Cesarčeve, po slabom projektu i bez cjelovitog krajobraznog rješenja čitave te zelene površine koja nužno traži pomno definiranu krajobraznu nadogradnju i to kombinacijom niskog i srednje visokog  bilja, po mogućnosti i s malom šetnicom s par klupa. Budući da se radi o mjestu koje je lagano uzdignuto, ono otvara i mogućnost lijepog pogleda na okolne ulice i sam glavni trg.

Iz već postavljenih stupova javne rasvjete duž Cesarčeve i na novom trgu, jasno je da se radi o lošem i skupom projektu rasvjete. Naime, historicističke lampe kopija su onih s glavnog trga te su previsoke za profil ulica u koje ulaze, a besmisleno je i inzistiranje na  lažnoj starosti. Rasvjetu je trebalo oblikovati suvremeno.   

I izborom popločenja projektant slijedi boju donjogradske pješačke zone, zadanu još preuređenjem Trga, međutim crvenkasti kamen zapravo ne odražava "sivomodrozeleni Zagreb".   

Osim formiranja trga, drvoreda i ipak nekakve pješačke zone, projekt ima još neke dobre strane: Silađin nudi jednu osobitost koja se znalački oslanja na povijest mjesta. Radi se o potencijalnom novom prolazu kroz blok Bakačeva-Cesarčeva-Vlaška, a koji bi doslovno slijedio nekadašnju trasu potoka Medveščaka tj. spajao Bakačevu i Cesarčevu. Taj uski i za sad bezimeni prolaz, po Silađinovoj originalnoj ideji, otvorio bi mogućnost komercijalne djelatnosti u podrumima postojećih zgrada, a ispitivanje mogućnosti realizacije je u tijeku. 

U zaključku, činjenica da se donjogradska pješačka zona proširuje na Cesarčevu i da Zagreb nakon nekoliko desetljeća dobiva novi mali trg na sjecištu s Vlaškom svakako je dobra tj. radi se o poželjnom poboljšanju grada.

No, pritom se modus operandi aktualne zagrebačke gradske uprave može svesti pod dva zajednička nazivnika, a to su improvizacija i netransparentnost.

S obzirom na profil gradske uprave, pasivnost strukovnih udruženja i nevladinih organizacija, opravdano je postaviti i pitanje može li Zagreb uopće bolje? 

U takvim okolnostima, a s obzirom na profil gradske uprave, pasivnost strukovnih udruženja i nevladinih organizacija, opravdano je postaviti i pitanje može li Zagreb uopće bolje? Ako se nitko ne buni i umjesto da se zastupa opći interes kojim bi grad dobio najbolje moguće realizacije, onda na takvu praksu kao društvo, iz svih razloga koji su na to utjecali, zapravo pristajemo.

U takvoj situaciji, s jedne strane imamo arhitekta koji vlastitim angažmanom, i zahvaljujući neformalnoj umreženosti u strukture, zapravo spašava situaciju i nudi nekakvu viziju, ali ne i posve zadovoljavajuće rješenje. S druge strane imamo činjenicu da za totalno preuređenje čitavog jednog predjela grada nema javnog natječaja, a još manje mogućnosti pravovremenog kritičkog poboljšanja projekta kroz javnu raspravu samoga programa.

Iz svega navedenog izvlači se zaključak da je u Zagrebu, i s postojećom gradskom upravom, gotovo nemoguće transparentno i na najbolji mogući način oblikovati javne prostore, što se potom direktno odražava na kvaliteti tih prostora, a time i na urbanitet i duh grada.   

Ključne riječi: zagreb, javni prostor
<
Vezane vijesti