H-Alter
Fotografije: Dubravka Blaško<br>Fotografije: Dubravka Blaško
Od zvijezda do trnja, i natrag: danas bez krova nad glavom može ostati svatko. S krizom se promijenila struktura ljudi koji su postali beskućnicima – danas bez krova nad glavom može ostati doslovno svatko. Tu su krediti, ovrhe, deložacije… A toga će biti sve više, kriza predugo traje i ljudi su potrošili sve svoje zalihe i ušteđevine.

Diljem svijeta prošlog je tjedna obilježen Svjetski dan beskućnika (10. listopada), a 17. listopada je Dan borbe protiv siromaštva. Hrvatska je tek prije dvije godine, u novom Zakonu o socijalnoj skrbi, i zakonski uredila obvezu društva da se brine za beskućnike. U članku 2. tog zakona definirano je da je "beskućnik osoba koja nema mjesto stanovanja niti sredstva kojima bi mogla namiriti potrebu stanovanja te je privremeno smještena u prihvatilištu, ili boravi na javnim ili drugim mjestima koja nisu namijenjena za stanovanje".

Člankom 22. propisana je obveza velikih gradova i gradova sjedišta županija da u proračunu osiguraju sredstva za uslugu prehrane u pučkim Velik broj beskućnika nema prijavljeno prebivalište pa zato ne mogu ostvariti niz prava, od prava glasa do prava na korištenje pučke kuhinje kuhinjama, kao i pružanje usluga prihvatilišta za beskućnike. U slučaju da ti gradovi to ne mogu osigurati, u financiranju će sudjelovati i jedinice područne (regionalne) samouprave u skladu sa svojim financijskim mogućnostima (članak 111.).

Dakle, gradovi i županije moraju "po novome" sufinancirati javne kuhinje i prihvatilišta za beskućnike. Nazivno je sve u redu, rekli bismo. No, ako imamo na umu da je broj beskućnika sve veći, malo je reći da se (o)kasnilo s uvrštavanjem ovakvih odredbi u Zakon o socijalnoj skrbi. Hrvatska danas, procjenjuje se, ima oko deset tisuća beskućnika i tek deset prihvatilišta, u kojima se godišnje može zbrinuti 350 do 400 korisnika. Ostali skloništa nalaze u neadekvatnim prostorima i na ulici.

Vlada Republike Hrvatske je u ožujku ove godine usvojila tekst Strategije borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti za razdoblje od 2014. do 2020. Strategija se bazira na osiguravanju uvjeta za ostvarenje tri glavna cilja: borba protiv siromaštva i socijalne isključenosti te smanjenje nejednakosti u društvu; sprečavanje nastanka novih kategorija siromašnih, kao i smanjenja broja siromašnih i socijalno isključenih osoba (sic!); uspostava koordiniranog sustava potpore skupinama u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti. Pritom je, vele u Vladi, polazni princip u ostvarenju - antidiskriminacijska politika. Budimo iskreni - donošenje ove strategije povezano je ponajviše s potrebom usklađivanja s europskim "regulama", nastalom nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju.

U Zagrebu je trenutno registrirano oko 200 beskućnika koji povremeno koriste usluge nekog od prihvatilišta. Ali, stvarni je njihov broj znatno Hrvatska danas, procjenjuje se, ima oko deset tisuća beskućnika i tek deset prihvatilišta, u kojima se godišnje može zbrinuti 350 do 400 korisnika veći. U Gradskom uredu za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom ističu da je zadnje "prebrojavanje" beskućnika provedeno prije čak 12 godina, kada je utvrđeno da ima oko 350 mogućih beskućnika. U međuvremenu je Hrvatska ušla u krizu, recesija traje već godinama, i njihov je broj zasigurno znatno porastao.

Usto, novim Zakonom o socijalnoj skrbi beskućnik gubi zajamčenu minimalnu naknadu od 800 kuna za samca ako je registriran kao povremeni ili stalni korisnik prihvatilišta ili nekog drugog oblika organiziranog stanovanja. Stoga oni rjeđe koriste pomoć u vidu smještaja, a češće se odlučuju na novčanu naknadu. Situacija se mijenja jedino za hladnijih dana.

Grad Zagreb je svom socijalnom planu za razdoblje od 2014. do 2020. godine predvidio i razvoj mreže za beskućnike te to svrstao među prioritetne zadatke. Nedavno je Grad raspisao i natječaje za programe kojima bi se poboljšala pozicija beskućnika i poboljšala njihova zapošljivost. Na jedan od njih javila se i udruga "RCCG (Redeemed Christian Church of God) Dom nade", koju vode supružnici Danijel Vuga i Marijana Ivanić Vuga, teolozi. Javnosti su poznati po tome što su ovog proljeća u Zagrebu, na Trešnjevki (Badalićeva 11/1), otvorili zasad jedini Dnevni boravak za beskućnike u ovom dijelu Hrvatske. Naime, postoji još samo jedan – u Splitu.

Udrugu su Danijel i Marijana osnovali 2012. godine, a cilj im je, vele, bio promicanje kršćanskih i univerzalnih vrijednosti, ljubavi prema bližnjimaU zagrebačkom Gradskom uredu za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom ističu da je zadnje "prebrojavanje" beskućnika provedeno prije čak 12 godina, kada je utvrđeno da ima oko 350 mogućih beskućnika. U međuvremenu je Hrvatska ušla u krizu, recesija traje već godinamai činjenje dobra. Ističu da je do odluke da će se posvetiti pomaganju beskućnicima došlo nakon jednog sasvim slučajnog susreta.

"Na dan kad smo registrirali udrugu - još sam imao papire u rukama - slučajno sam susreo jednog posebnog čovjeka, koji je, to smo kasnije spoznali, odredio naš daljnji put. Bio je to Milan Mrvalj, koji je toga dana u gradu prodavao časopis beskućnika Ulične svjetiljke. Rodom iz Sarajeva, Milan je nakon rata došao u Zagreb i zarađivao prodajom Uličnih svjetiljki, te povremenim poslovima. U razgovoru s njime shvatio sam da ima puno prostora za rad s beskućnicima te da, osim pučkih kuhinja i prihvatilišta, beskućnicima nedostaje prostor u kojem mogu boraviti tijekom dana. Ta je ideja, dakle, došla odozdo, od samih beskućnika", priča Danijel Vuga.

"Na samom smo početku imali i malo sreće, jer smo preko prijatelja teologa stupili u kontakt s Redeemed Christian Church of God iz Nigerije, koja nam je odlučila odobriti sredstva za godinu dana rada. Početkom 2013. godine, pak, Hrvatski zavod za zapošljavanje pokrenuo je mjeru za poticanje zapošljavanja Pomoć sebi i drugima, na koju smo se javili, te na koncu uspjeli zaposliti troje ljudi. Također, RCCG je po isteku prve godine odlučio financirati nas još jednu godinu, do ljeta 2014.

Prostor na Trešnjevci drugi je koji smo unajmili, jer u prvom smo nažalost imali teškoća s iznajmljivačem, i ima oko 70 kvadrata. Uredili smo ga uz pomoć donacija, a cilj je bio da beskućnici ovdje mogu dobiti pomoć koja im treba, bilo da je riječ o pranju rublja, tuširanju, pristupu internetu, šalici kave ili čaja, pomoći prilikom pisanja životopisa i javljanja na oglase za posao ili o psihološkom savjetovanju", veli Danijel.

U početku je Dnevni boravak bio otvoren tri dana u tjednu, no nakon što su istekli ugovori o financiranju i sufinanciranju, što HZZ-ovi, što nigerijske crkve RCCG, više ne mogu plaćati socijalnog radnika i psihologa. Stoga krajem tjedna na vrata izvjese raspored kojim će danima u tjednu koji slijedi Dnevni boravak biti otvoren. Naime, sve je sada ostalo na supružnicima Vuga, a oni žive u Dugoj Resi pa odlaske u Zagreb ne mogu dugotrajnije planirati.

"Manjka nam volontera, Marijana i ja sami vodimo svu papirologiju i Dnevni boravak, a iako korisnici neformalno imaju obvezu za sobom Zakonom o socijalnoj skrbi beskućnik gubi zajamčenu minimalnu naknadu od 800 kuna za samca ako je registriran kao povremeni ili stalni korisnik prihvatilišta ili nekog drugog oblika organiziranog stanovanja. Stoga oni rjeđe koriste pomoć u vidu smještaja pospremiti i pomoći u održavanju, i dalje mi nosimo veći dio tereta. Mnogi nam pomažu manjim donacijama, ali nedostaje nam ljudi koji bi bili više-manje stalno uz nas", kazuje Danijel. Po osnutku Dnevnog boravka uveli su simboličnu članarinu od 10 kuna mjesečno, kao i bodove koji korisnici dobivaju ovisno o svom angažmanu u održavanju Dnevnog boravka, te sudjelovanju na različitim radionicama. Naime, ne žele da se korisnici osjećaju kao da im se nešto poklanja, već kao da su to sami zaradili. Time se ne narušava njihovo ponekad osjetljivo samopouzdanje.

Ističu da je velika prepreka beskućnicima na putu do pronalaženja posla i resocijalizacije činjenica da mnogi ljudi gaje predrasude prema njima te smatraju da su lopovi i klošari. S druge strane, i sami korisnici Dnevnog boravka znaju se između sebe dijeliti, na beskućnike – one koji su neželjeno ostali bez krova nad glavom, i klošare – one koji svojom odlukom tako žive. U potonje često spadaju ovisnici, bilo da je riječ o kocki, alkoholu ili drogi.

"Nikoga ne odbijamo, pa ni ovisnike. No, puno onih koji su stvarno u potrebi neće nam doći, jer se srame situacije u kojoj su se našli. S krizom se promijenila struktura ljudi koji su postali beskućnicima danas bez krova nad glavom može ostati doslovno svatko. Tu su krediti, ovrhe, deložacije… A toga će biti sve više, kriza predugo traje i ljudi su potrošili sve svoje zalihe i ušteđevine. Među beskućnicima ima i cijelih obitelji, no ne žele se pojavljivati u Dnevnom boravku i prihvatilištima jer ih je strah da će im Centar za socijalnu skrb oduzeti djecu", vele supružnici Vuga. Velik broj beskućnika nema prijavljeno prebivalište pa zato ne mogu ostvariti niz prava, od prava glasa do prava na korištenje pučke kuhinje, smještaja u prihvatilište, socijalnu pomoć...

Za našeg posjeta Dnevnom boravku za beskućnike ondje je bio i Tihomir, bivši beskućnik, koji je i nakon pronalaska posla ostao pomagati Danijelu i Marijani. "Unatrag nekoliko godina, dok sam živio u Samoboru, spavao sam na autobusnom kolodvoru. Gospođi u Centru za socijalnu skrb, koja vjerojatno i dalje tamo radi, rekao sam – samac sam, meni treba samo šupa i lopata. Šupa da u njoj živim i lopata da njome zaradim kruh. Rekla mi je samo – ne može!", priča Tihomir. Najveći su mu problem u traženju posla, potvrđuje, bile predrasude poslodavaca Među beskućnicima ima i cijelih obitelji, no ne žele se pojavljivati u Dnevnom boravku i prihvatilištima jer ih je strah da će im Centar za socijalnu skrb oduzeti djecu  ako bi saznali da je beskućnik. Bio je to začarani krug: "Beskućnik sam bio jer nisam imao posao, a posao nisam mogao dobiti jer sam bio – beskućnik".

Prije nekoliko se mjeseci uspio zaposliti, i to baš uz pomoć jednog korisnika Dnevnog boravka. "Četiri sam godine aktivno tražio posao, i ništa. I onda dođem jedan dan ovamo, a on - klik tu, klik tamo – jer ja sam nažalost informatički nepismen – i dobijem posao. Radim sada kao čuvar i dobro mi je. Ali, da nije bilo Dnevnog boravka i pomoći drugih ljudi, pitanje je bih li do toga došao", ističe Tihomir. Veli da ima i onih koji pomoć iskorištavaju, ali većina se ipak želi zaposliti i postati gospodarima svoje sudbine. A za to im samo treba – dati priliku.


aem_copy38132.jpg

Članak je objavljen u sklopu projekta "Socijalna pravda" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija). 

Ključne riječi: beskućnici, socijalna politika
<
Vezane vijesti