Fotografije: Ivana Perić<br>Fotografije: Ivana Perić
Rumunjska ovih dana obilježava 160 godina od ukidanja ropstva. Robovi su pola tisućljeća bili Romi, pripadali su plemićima, zemljoposjednicima i manastirima, legalno ih se prodavalo, tjeralo na težak rad i kažnjavalo. Jedino na što su imali pravo bile su osnovna prehrana i odjeća. Zasada se u udžbenicima povijesti pola tisućljeća romskog ropstva u jednoj europskoj zemlji gotovo uopće nije obrađivalo - što je poražavajuće na mnogo razina.

Svako ukidanje ropstva je proces, a trenutni položaj Roma u Rumunjskoj pokazuje kako taj proces još uvijek traje.

Uobičajen tretman Roma, kako piše rumunjski povjesničar Neagu Djuvara, bio je ponižavajuć – govorilo se da "ne možeš ništa dobiti od Cigana ako ne koristiš bič", a uobičajen nadimak za Rome bio je "vrane", zbog uglavnom tamnije puti. Romi su obavljali brojne poslove, izrađivali su nakit, kovali, radili u rudnicima, brinuli se za kućanstva i obrađivali polja. Tako su se razvili i nazivi za određene skupine - ursari su krotili životinje, Period ropstva trajao je 500 godina, a potpuni prestanak ropstva mogao bi biti jednako dug procesaurari su bili ispirači zlata, kaldaraši su izrađivali i popravljali kotlove. Posjedovali su i razvijali rijetke vještine – primjerice, dugo vremena Romi su bili jedni kovači i tokari u Vlaškoj i Moldaviji. S obzirom na to da su bili u statusu robova, bilo im je zabranjeno govoriti materinskim jezikom pa su stoljećima izlagani nasilnim procesima romanizacije, ali i hungarizacije.

U Rumunjskoj je u jednom periodu čak bilo dozvoljeno "loviti" Rome, ali u tome ne odudara značajno od ostatka Europe. Tijekom 17. stoljeća u Švedskoj, Nizozemskoj i Danskoj Rome se lovilo iz zabave – održavali su se tzv. pagan hunts gdje bi ih vojnici, policajci i konjanici progonili kako god im se prohtjelo – što je često rezultiralo krajnjim iscrpljivanjem progonjenih, odnosno smrću. Osiguravane su i nagrade za najuspješnije lovce u tim potjerama, što opisuje Jean-Pierre Liegeois u knjizi Roma in Europe. Između 1471. i 1673. godine svaka zemlja Europe uvela je zakone koji su bili posebno izrađeni za progon Roma. Nacističko "rješavanje" Roma u 20. stoljeću stoga je samo bio nastavak progona, ugrožavanja i krajnje marginalizacije.

Tek nakon 1989. godine u Rumunjskoj se počelo razgovarati o utjecaju koji je dug period ropstva imao na položaj Roma u zemlji, ali i o ropstvu općenito. Godine 2007. osnovana je Komisija za proučavanje ropstva Roma, čiji je cilj istraživanje o periodu ropstva te unošenje preporuka za povijesne materijale korištene u obrazovnom sustavu, paralelno s promocijom romske kulture i povijesti. Zasada se u udžbenicima povijesti pola tisućljeća romskog ropstva gotovo uopće nije obrađivalo, šutnju je povremeno razbijala književnost, a u posljednje vrijeme i rumunjska kinematografija – recentan primjer je film Aferim! Radua Jude.

Ciprian Necula<br>
Ciprian Necula

Kao dio inicijative Za Rome, s Romima, koju je pokrenula Europska komisija, ovaj je tjedan u Bukureštu održan prvi u nizu seminara za medije, na kojem su gostovali brojni romski aktivisti i aktivistkinje. Ciprian Necula, državni tajnik za romska pitanja, govori nam kako u Rumunjskoj ropstvo još uvijek nije stvar prošlosti. "Period ropstva trajao je 500 godina, a potpuni prestanak ropstva mogao bi biti jednako dug proces. Slično je i u SAD-u, možete reći da crnci više nisu robovi, ali njihov položaj u društvu, koji je rezultat ropstva, još je znatno zakočen i trebat će dugo vremena da dođe do potpunih promjena", objašnjava Necula. Dugogodišnji aktivist s doktoratom iz sociologije, Necula dolazi iz skromne romske zajednice koja se još uvijek suočava s brojnim problemima.

U Rumunjskoj trenutno živi više od milijun i pol Roma, a polovica romske populacije su mladi. Romi žive u svim dijelovima zemlje - "svako selo ima svoga Roma", kažu ovdje. Procjenjuje se da je barem 150 tisuća Roma još uvijek bez rodnog lista, osobne iskaznice i drugih osnovnih dokumenata. Problem je to koji nije stran Hrvatskoj, o čemu smo već pisali. To nužno vodi do drugih problema – nemogućnosti obrazovanja, zapošljavanja, posjedovanja imovine. Nedavno istraživanje u Rumunjskoj pokazalo je da pripadnike romske populacije u prosjeku očekuje 16 godina kraći život od ostatka stanovništva.

Europska komisija usvojila je 2011. godine Okvir za nacionalnu integraciju Roma, kojim su sve države članice pozvane da Komisiji predstave Procjenjuje se da je barem 150 tisuća rumunjskih Roma još uvijek bez rodnog lista, osobne iskaznice i drugih osnovnih dokumenatasvoju nacionalnu strategiju za uključivanje Roma ili posebne politike za Rome unutar širih politika socijalne uključenosti. Države članice usvojile su Nacionalne strategije za integraciju Roma, a uključivanje Roma predstavlja ključni dio strategije 2020. Europske komisije.

Pozivi za integraciju stižu i zato što je Svjetska banka procijenila da neke zemlje EU gube čak 500 milijuna eura godišnje zbog diskriminacije i nepružanja obrazovanja i pristupa poslovima romskoj populaciji koja čini do 10 posto njihova stanovništva. Procjenjuje se da danas u Europi živi oko 12 milijuna Roma, što je više od broja stanovnika najmanje 20 država članica EU. U državama poput Bugarske i Rumunjske to se lagano mijenja - 23 posto, odnosno 21 posto novih sudionika na formalnom tržištu rada dolazi upravo iz romskih zajednica.

Marian Mandache, odvjetnik i jedan od pionira romskog pokreta koji je u Rumunjskoj zaživio devedesetih, poseban problem vidi u izostanku političkog predstavništva za više od milijun i pol Roma koji žive u zemlji. "Romi nemaju svoju stranku, a predstavljanje Roma u glavnim političkim strankama gotovo da i ne postoji. Pitanje integracije Roma i romska problematika uopće nisu dio političke debate, ni za vrijeme izbora ni inače", Nedavno istraživanje pokazalo je da pripadnike romske populacije u prosjeku očekuje 16 godina kraći život od ostatka stanovništvagovori nam Mandache.

Razlog izostanka djelovanja na političkoj razini djelomično je i raznolikost samih romskih zajednica, zato što u Rumunjskoj postoji 19 različitih romskih skupina, koje je teško ujediniti. Iako postoji Nacionalna strategija za Rome, na lokalnoj razini nedostaje političke vizije i volje. Mandache je predsjednik udruge Romani CRISS, centra koji je dugi niz godina jedno od polaznih točaka za promjenu položaja Roma u Rumunjskoj. Romani CRISS o trenutnoj rumunjskoj Nacionalnoj strategiji ima uglavnom negativno mišljenje, pogotovo kad je u pitanju rješavanje stambenog pitanja.

"Nacionalna strategija je posve neambiciozna, predviđa tek 600 novih stambenih jedinica za Rome do 2020. godine. Tijekom posljednjih 18 godina, nevladina organizacija Habitat for Humanity Romania pomogla je 16 tisuća osoba da rješe svoje stambeno pitanje, bilo izgradnjom novih stambenih jedinica ili registracijom postojećih. To je gotovo tisuću ljudi godišnje, što je više od ukupnog broja koji je u Nacionalnoj strategiji planiran za period od čak šest godina, kojome se planira osigurati tek stotinu stambenih jedinica godišnje. S obzirom da se radi o udruzi koja se Marian Mandache: "Pitanje integracije Roma i romska problematika uopće nisu dio političke debate, ni za vrijeme izbora ni inače"oslanja na volonterski rad i donacije, nedopustivo je da Vlada stambenoj problematici pristupa u značajno manjem opsegu", napominju iz Romani CRISS-a.

Problemi vezani za osnovu dokumentaciju, posao i stanovanje, najbolje se vide u Glini, naselju nedaleko od Bukurešta. U posjet Glini odveo nas je Mandache. Radi se o jednom od područja u kojem je Romani CRISS pokrenuo projekt predškolskog obrazovanja za romsku djecu. U Glini živi oko četiri tisuće stanovnika, od kojih je više od tisuću Roma, koji žive u najgorim uvjetima. Pri dolasku u Glinu dočekao nas je gradonačelnik (koji nije Rom), posve nepripremljen za susret s novinarima i baratanje osnovnim podacima o zajednici koju bi trebao voditi. Priču je pojednostavio svodeći sve probleme na dvije opservacije - "Romi ne vole ići u školu" i "Romi ne vole raditi". Sve je to izgovorio pred tridesetak posjetitelja, od kojih su polovica bili visokoobrazovani zaposleni Romi, uglavnom s doktoratima. Valja spomenuti kako je među prisutnim Romima bio i Marius Tudor, koji obara više stereotipa odjednom – profesionalni nogometaš, igrao je nogomet u prvoj rumunjskoj ligi, a diplomu je (zahvaljujući stipendijama) stekao i na Harvardu.

Mandache nam govori kako gradonačelnikovo ponašanje nije neuobičajeno, nije prvi put da se neki političar ponaša na takav način. Romani CRISS već je mnogo puta tužio političare, i premijera i predsjednika, zbog govora mržnje prema Romima. Tužili su i medije koji i dalje izvještavaju na način "Rom ukrao", a najviše ih živciraju opravdavanja koja počinju sa "Imam prijatelja Roma". "S online medijima postoji velik problem komentara na forumima i portalima, tu je čest govor mržnje prema Romima. Udruge reagiraju, ali to je dosta nedefinirano područje. Mi ćemo nasGradonačelnik Gline: "Romi ne vole ići u školu. Romi ne vole raditi." Sve je to izgovorio pred tridesetak posjetitelja, od kojih su polovica visokoobrazovani zaposleni Romi, uglavnom s doktoratimataviti s tužbama, tužit ćemo sve koji šire netrpeljivost", govori Mandache.

U Glini je nezaposlenost Roma velika, a njihovo preživljavanje u potpunosti ovisi o obližnjoj deponiji, jednoj od najvećih u Rumunjskoj. S godinama se oko deponije razvijalo naselje, zbog prikupljanja i preprodaje vrijednog otpada. Kuće u kojima žive ne posjeduju, iako su ih kupili od prijašnjih "vlasnika" – radi se neregistriranim objektima, a stanovnici se oslanjaju na riječ gradonačelnika da ih neće potjerati.

U Glini sustav vodoopskrbe i odvodnje ne postoji, tek poneka kuća ima svoj bunar. Svugdje oko trošnih kuća je smeće, a ljudi nerijetko pale plastiku kako bi se zagrijali ili u velikim crnim loncima ispred kuća kuhali hranu. Presjek svih problema s kojima se mnogi Romi suočavaju ovdje je najočitiji. U razgovoru s jednom obitelji, izražavaju nam želje za boljim, drugačijim životom. Stojimo na dvorištu ispred njihove male kuće, pod nogama nam je blato i smeće, a miris s obližnje deponije ispunjava zrak.

"Mi nismo lijeni, ali nitko nas neće zaposliti bez papira, ali kako da imam papire kad ih moja majka nije imala i nije mogla ići u bolnicu kad me rodila, ni dobiti rodni list za mene?", pita nas jedna od članica obitelji. U rukama drži sina kojemu su tri godine i za kojeg se nedavno napokon izborila za rodni list – naknadnim dokazivanjem majčinstva. Nada se da njega čeka bolja budućnost.

Ana Duminica<br>
Ana Duminica

Upravo je utjecaj roditelja i drugih predanih i inspirativnih pojedinaca za uspješne Rome bio presudan - pravog poticaja i dalje nema na državnoj razini. Mlada aktivistkinja Ana Duminica takav je primjer. Posljednjih godina fokusirana je na mlade Rome, mogućnost da sami pronađu rješenja za svoje probleme. Govori nam kako osjeća odgovornost da nešto napravi, sjeća se kako je njena baka jednom u pekarni molila za kruh za obitelj, obećavši da će sutradan platiti, ali joj ga pekar nije htio dati. "Takav osjećaj očaja i nemoći je nevjerojatan. Ja sam imala sreće jer sam imala inspirativnu obitelj, majku koja je radila kao čistačica, ali je sama učila i govorila četiri jezika, oni su me neprestano usmjeravali prema obrazovanju. S godinama sam shvatila da moje obrazovanje nema smisla ako nešto ne napravim za svoju zajednicu, ako se ne vratim i pokušam mijenjati stvari", priča nam Duminica.

S obzirom na njen "netipičan" izgled - svijetlu put, kosu i oči, mnogi učenici u školi nisu znali da je Romkinja. Što bi bilo drugačije da su znali? "Posebnu diskriminaciju doživjela sam jednom prilikom u osnovnoj školi, iako sam bila odlična učenica i dobro se slagala sa svima u razredu. Kolega iz razreda, s kojim sam na školskom odmoru jela čips, prišao je na satu mojoj klupi i opalio mi šamar. Kad sam ga upitala zašto je to napravio, rekao mi je da me vidio s ocem - tamnoputim Romom. 'Jeo sam s prljavom Cigankom', uzviknuo je, a učiteljica nije reagirala, samo je šapnula dječaku da pazi zato što je moj tata Rom i možda će ga pretući", priča nam Duminica, koja čitav život ne vidi na lijevo oko, ali je sasvim normalno funkcionirala u školi pa taj defekt dugo nitko nije primijetio. Od šamara joj je išla krv i morala je otići u bolnicu, a njezina je majka još jednom krenula u bitku - prijeteći učiteljici i školi tužbom, iako nisu imali novca za pokretanje sudskog procesa.

Catalina Olteanu<br>
Catalina Olteanu

Catalina Olteanu, također mlada aktivistinja i profesorica romskog i španjolskog jezika, govori nam kako ona i Duminica nisu iznimke. "Mi nismo jedine romske aktivistkinje, nas je mnogo i tu bi raznolikost i mediji napokon trebali uočiti", napominje Olteanu. Ona je bila najsiromašnija u razredu u svojoj srednjoj školi, za koju je dobila stipendiju, ali ju je završila kao najbolja učenica.

"Važno je identificirati se kao Rom. Kada sam bila u srednjoj školi, uglavnom sam govorila rumunjski, čak ni s kolegama Romima nisam govorila romski. Bilo me strah, osjećala sam veliki pritisak. Najviše mi je pomogao tečaj romske kulture i jezika na kojem se govorilo o identitetima, o prisvajanju i shvaćanju vlastite kulture. Shvatila sam da, ako želim promijeniti percepcije o Romima, moram se početi predstavljati kao Romkinja, bez straha i srama. Nikada zbog drugih ne bih trebala biti manje ponosna na sve ono čemu me moja zajednica naučila, niti otpisati svoju kulturu kao bezvrijednu", objašnjava Olteanu.

Olteanu dolazi iz sela Rasuceni, u okrugu Giurgiu. Na njezino selo i širu obitelj poseban je trag ostavila 1941. godina - kada su tisuće Roma pod Antonescuovim režimom deportirane u koncentracijski logor Transnistria, smješten na teritoriju Sovjetskog Saveza (danas u Ukrajini). Posljednjih šest godina radi projekte koji mlade i djecu uče o romskoj kulturi i povijesti. Smatra da je posebno važno razgovarati o ropstvu i holokaustu, ne kako bi se Rome prikazalo kao žrtve, već kako bi se razumio položaj u kojem se trenutno nalaze.

Delia Grigore<br>
Delia Grigore

"Lakše je reći da Romi žele živjeti u stanju u kojem ih dosta danas živi, to ostatak društva odrješuje svake krivnje i odgovornosti", govori nam Delia Grigore, romska spisateljica, aktivistkinja i profesorica romskog jezika i kulture na Sveučilištu u Bukureštu. Grigore je doktorirala antropologiju romske kulture, pjesme i eseji su joj prevođeni na više jezika, i predsjednica je udruge Amare Rromentza. Objašnjava nam koliko su mediji bitni, te kako se diskurs o Romima u medijima još uvijek nije značajno promijenio. "Još uvijek je gotovo sav fokus na egzotičnosti i kriminalnim radnjama", zaključuje Grigore.

Grigore i drugi spomenuti aktivisti i aktivistkinje samo su dio vjerojatno najsnažnijeg romskog pokreta na svijetu, koji uključuje tisuće aktivista diljem Rumunjske. Jedan od njihovih velikih projekata je i Mesteshukar Butiq, koji povezuje tradicionalne zanate i izradu modernih proizvoda. U izradu nakita, odjeće i pokućstva redovno je uključeno oko četrdeset zanatlija iz romskih zajednica - kovača, krojača, stolara. Na većim projektima ponekad ih je uključeno i stotinjak. Njihov je posao ogromna strast i ljubav, kako pokazuje i kratki film Silversmith – Nevers, drži ih želja za očuvanjem umijeća koje se prenosilo generacijama. Dizajneri proizvoda zasada rade pro bono, dok izrađivači dobiju oko 10 eura dnevnicu, ovisno o narudžbi i zahtjevnosti izrade određenog proizvoda.

Trenutno imaju malu trgovinu u Bukureštu, dva mobilna dućana koja putuju po zemlji, te ostvaruju posebne suradnje za modna događanja i kazalište. Mesteshukar Butiq pokrenut je u sklopu Romskog kulturnog muzeja, koji osim uobičajenih izložbi i arhiva uključuje i veliki prostor za radionice za djecu i mlade, učenje zanata, umjetničke radionice i glazbene festivale. Muzej je namjerno smješten na marginama Bukurešta, ne u centru grada kao većina sličnih projekata. Cilj im je biti u zajednici, uključiti ljude iz zajednice, dati im prostor za učenje novih vještina, ali i promišljanja o vlastitoj kulturi, povijesti i identitetu. U sklopu muzeja je i mali restoran, koji nudi raznolike specijalitete romske kuhinje. Zasada radi samo za posebne prigode i događanja unutar muzeja i kulturnog centra, ali voditelji se nadaju da bi uskoro mogao biti otvoren stalno.

Aktivisti će nastaviti svoj predani rad, trenutno možda važniji nego ikad. "Situacija u Europi postaje sve gora, to se prvo vidi u odnosu prema marginaliziranim skupinama, između ostalog i Romima", govori Mandache, koji naglašava kako je napokon došlo vrijeme da Romi sudjeluju u pisanju vlastite povijesti i budućnosti.

Naposljetku, valja primijetiti da iako Europska komisija pokušava inicirati promjene i potaknuti na integraciju Roma u državama članicama, iz EU se redovno tisuće Roma deportira "natrag" u zemlje u kojima nikada nisu živjeli, o čemu smo već pisali. Jedini odgovor koji smo na to pitanje dobili od predstavnika Europske komisije u Rumunjskoj jest da je to "legalno", ali legalno je bilo i ropstvo, čije strahote Rumunjska tek danas, nakon stoljeća tišine, počinje uvažavati.


 

aem_copy15395.jpg

Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Ključne riječi: Rumunjska, Romi, ropstvo
<
Vezane vijesti