Rade Dragojević, generalni sekretar SKD Prosvjeta, komentira netom završene Dane srpske kulture: Živimo u zemlji u kojoj se ne poštuju mnoga elementarna prava, a jedno od tih elementarnih prava jest pravo na jezik i pismo. Što se tiče povratka ćirilice u javnu upotrebu ili u školski program, od toga, dakako, nema ništa. Stara je tuđmanovska ideja bila da se, uz pomoć ćutljive većine, kultura Srba u Hrvatskoj eliminira, i to jednom zauvijek. To se doista i dogodilo.

Treći Dani srpske kulture održani su u Zagrebu od 12. do 18. prosinca u organizaciji Srpskog kulturnog društva "Prosvjeta". Na Danima su sudjelovali pisci Vladimir Arsenijević, Vule Žurić i Teofil Pančić, održana je predstava 'Bre kabare' beogradskog akademskog kazališta 'Branko Krsmanović' te predstava Ateljea 212 'Putujuće pozorište Šopalović', autora Ljubomira Simovića. Prikazano je i nekoliko filmova s temom suprotstavljanja Miloševićevom režimu, te šou 'Feralovog' dvojca Lucić-Dežulović pod naslovom 'Melodije Bljeska i Oluje'.
O ovogodišnjim Danima i događajima oko njih razgovarali smo s Radom Dragojevićem, generalnim sekretarom SKD 'Prosvjeta'.
Otpor Miloševićevom režimu jedna je od središnjih tema ovogodišnjih Dana srpske kulture. Zašto ste izabrali tu temu i koliko je podsjećanje na borbu protiv Miloševićevog režima važno za hrvatske Srbe? Temu sam izabrao iz nekoliko razloga. Prvo, da pokažem neslaganje s politikom u Srbiji, odnosno s kompromiserskom politikom Demokratske stranke. Ona je pripuštanjem Miloševićevih Socijalista u koalicijsku vlast tu istu stranku vratila u politički život i negativni efekti toga se već vide. S druge pak strane ušljivi HDZ tlači nas već 20 godina, a protiv toga ovdje nitko nije digao glasa, osim, dakako, nekoliko hrabrih novinskih redakcija. Dakle, s jedne bi se strane moglo reći - pa tko smo to mi da bilo kome bilo što prigovaramo, u ovom slučaju srpskoj aktualnoj politici. S druge pak strane, naravno da imamo pravo na prigovor, pa onda ja to i činim. Što je dobro za hrvatske Srbe, nemam pojma. Niti znam što oni misle, niti mogu čitati misli bilo kome, pa čak ni Srbima. Također nisam reprezent ili tumač srpskog ili bilo kojeg drugog kolektiviteta. Ove sam filmove stavio u program i zbog još nečega. Zbog onoga, moglo bi se reći - čega nema. A u Hrvatskoj nema i nije bilo nikakvog otpora fašistoidnom režimu Franje Tuđmana. Nigdje, pa ni u umjetnosti. Kad su filmovi u pitanju, u nas postoji samo patriotsko smeće i to je ta tužna činjenica koju sam htio naglasiti ovim odličnim filmovima koji pokazuju da su neki drugi hrabri ljudi u nekoj drugoj zemlji devedesetih godina ipak nešto radili, dok smo mi ovdje, manje-više, svi skupa uporno ćutali.

<strong>Rade Dragojević</strong>: Svu sam ovu paradu napravio samo zato da bi možda nekome postalo barem na trenutak neugodno... Rade Dragojević: Svu sam ovu paradu napravio samo zato da bi možda nekome postalo barem na trenutak neugodno...

Jutarnji list je prenio vašu izjavu da je program na ćirilici čista provokacija s vaše strane. Objasnite nam pobliže nastalu situaciju i prokomentirajte izjave potpredsjednika Matice hrvatske Vlahe Bogišića i predsjednika Prosvjete Čedomira Višnjića kako se radi o kontraproduktivnom predstavljanju srpske kulture ili o uvođenju ćirilice u obrazovne institucije kao nečemu s čim se Prosvjeta ne bavi. Kad sam rekao da se radi o provokaciji, samo sam, nažalost, uspješno pretpostavio da će to upravo tako biti shvaćeno. Živimo u zemlji u kojoj se ne poštuju mnoga elementarna prava, a jedno od tih elementarnih prava jest pravo na jezik i pismo. Ćirilica nema pravo građanstva u RH u zadnjih 18 godina. To je općepoznata stvar i svu sam ovu paradu napravio samo zato da bi možda nekome postalo barem na trenutak neugodno, nelagodno, da bi se možda netko barem nakratko posramio. Možda i da bi se - zbog neznanja ćirilice - osjetio isključenim na način na koji se 12 posto hrvatskih građana od devedesetih osjeća isključenima. Samo sam pokušao da se sjete da u ovoj zemlji žive neki ljudi koji pišu i nekim drugim pismom i da na to oni imaju pravo. Druga je stvar to što se konzumacija tog prava shvaća kao provokacija. A bila je to dobra prilika i za mogućnost transgeneracijskog prijenosa znanja: oni mladi novinari, koji su rekli da ne znaju ćirilicu, mogli su upitati svoje roditelje ili stariju braću i sestre da im objasne onih nekoliko slova po kojima se razlikuju abeceda i azbuka. To je sve! Što se tiče povratka ćirilice u javnu upotrebu ili u školski program, od toga, dakako, nema ništa. Stara je tuđmanovska ideja bila da se, uz pomoć ćutljive većine, kultura Srba u Hrvatskoj eliminira i to jednom zauvijek. To se doista i dogodilo. Kako gledate na odvojene škole u Podunavlju? Naime, često se u javnosti govori o neprihvatljivosti dijeljenja djece prema etničkom ključu. Odvojene škole problem su hrvatskog školstva, a ne srpske manjine. Hrvatski školski program je rasistoidan. U udžbenicima su - u devedesetima eksplicitno, a danas implicitno - Srbi bili proglašavani drugorazrednim ljudima i naravno da su Srbi na područjima gdje su po Erdutskom sporazumu mogli ostvariti neka prava, tražili da ne uče po takvim programima. Ako i nisu prikazivani kao subhumana bića, onda su sadržaji koji se tiču njihova prisustva u Hrvatskoj bili sustavno brisani, od izbacivanja pojedinih književnika do već spomenute ćirilice. Dakle, namjera je hrvatskog školskog sustava bila da dotadašnji zajednički, povezujući sadržaji postanu oni kojima će se isključivo baviti manjinci. Ako bismo bili patetični, onda bismo mogli reći da su tzv. srpske škole u istočnoj Slavoniji deponirale one sadržaje koje je hrvatsko školstvo devedesetih odbacilo i da ih tamo čuvaju za neka bolja vremena. U svakom slučaju, smatram da bi ti programi trebali biti objedinjeni tek onda kad se ostvari elementarni civilizacijski doseg u okviru redovnog hrvatskog školskog programa. Da zaključim, za odvojene programe kriva je isključivo hrvatska školska politika.

'Svi mi olako pristajemo na vokabular etnicizirane kulture.' 'Svi mi olako pristajemo na vokabular etnicizirane kulture.'

Koliko je srpska kultura, kako ona Srba u Hrvatskoj, tako i Srba koji dolaze iz Srbije, prisutna u hrvatskom kulturnom životu? Ja to doista ne znam. Niti znam tko je koje nacionalnosti niti me to zanima. Ne bavim se izdavanjem radnih dozvola za umjetnike da bih znao tko dolazi iz Posušja, tko iz Arilja a tko iz Burkine Faso. Treba li kulturu etnicizirati? Kultura je već etnicizirana. Svi mi olako pristajemo na vokabular etnicizirane kulture. Iako se, zapravo, radi o pukim tehničkim terminima - srpska kultura, hrvatska kultura - mi smo te banalne činjenice o teritorijalnoj pripadnosti neke kulture vrlo brzo i vrlo uspješno esencijalizirali. Stoga je danas, nažalost, puno manje važno kakav je umjetnički doseg pojedinog umjetnika, a puno važnije kojeg je etničkog predznaka pojedini umjetnik. Možemo li očekivati u idućim godinama suradnju na promicanju srpske kulture sa Srpskom pravoslavnom crkvom ili Srpskim narodnim vijećem? Crkva se bavi transcendentalnim i duhovnim pitanjima. Tamo odlazite kad tražite utjehu. Sve to skupa ima vrlo malo veze s kulturom. Što se tiče suradnje, vjerojatno neki pojedinci surađuju s nekima iz crkve. Ne vidim tu ništa loše. Ako pojedinci u nekom pododboru Prosvjete nađu nekog pametnog lokalnog popa i od njega zatraže neku pomoći, to je u redu. Uostalom, tko sam ja da njima osporavam pravo na tu povezanost? Generalno govoreći, na Crkvu gledam ravnopravno, dakle kao na bilo kojeg drugog partnera. Ako se nađemo na nekim zajedničkim zadacima, u redu, ali da se njima daje prednost, to ne.

< >
Vezane vijesti