Foto: Adopta.hrFoto: Adopta.hrSamo je jedno dijete iz dječjeg doma Zagreb ove godine dobilo priliku steći novi dom. Skupa s njim tu je privilegiju imalo još 72 djece iz cijele Hrvatske – najcrnje statistike u zadnjih deset godina. Trenutna statistika postaje još crnja nakon što joj pridodamo činjenicu da od ukupno 73 posvojene djece određeni postotak spada na posvojenja od strane očuha i maćeha tj. djecu koja nisu u domovima i čije je posvajanje zapravo čista formalnost.

Ako biste Ivanu Šoljan iz Zagreba pitali da vam ispriča priču o svom životu, sigurno bi se dugo zadržala na 2012. godini. Ne samo što je tada doživjela emocionalnu prekretnicu i započela s nečim što još uvijek ispunjava svaki dio njezinog bića, ona se te godine paralelno upustila u borbu s vjetrenjačama hrvatskog birokratskog sustava koju još uvijek vodi. Iskoristivši pravo iz Obiteljskog zakona, Šoljan se, kao osoba koja nije u braku ili izvanbračnoj zajednici, prijavila za proces posvojenja djeteta bez odgovarajuće roditeljske skrbi.2016. godine donesen je protokol o postupcima posvojenja u kojem se navodi da su za svako dijete za koje Centar ne nađe posvojitelja u roku od tri mjeseca obvezni Ministarstvu dostaviti izvještaj po tom pitanju

Pet godina poslije, imamo priliku razgovarati s njom i uvjeriti se u sve nelogičnosti i nepravde kroz koje je prošla, ali i dalje prolazi - čekajući pozitivan ishod svog slučaja. Šoljan je još jedna od stotinu potencijalnih posvojitelja koji zbog administrativnih petlji, nestručnosti kadra, velikog opsega posla (ionako pretrpanih radnika u socijalnim centrima) i tromosti pravosuđa već godinama čeka priliku da posvoji dijete. Ako bi okrenuli teze, možemo reći kako neko dijete već pet godina čeka na topao i siguran dom koji bi mu Šoljan pružila, pa da zaključimo misao – ovdje zapravo pišemo o dvije nesretne priče.

Prosinac je 2017. godine, do Božića su preostala manje od dva tjedna, ali blagdanski ugođaj ovoga puta potpuno je izostao ako ćemo ga promatrati s aspekta pozitivnih i ohrabrujućih medijskih napisa. Samo jedno jedino dijete iz dječjeg doma Zagreb ove godine dobilo priliku steći novi dom. Vijest koja s naslovnica nije silazila danima.

Skupa s njim tu je privilegiju imalo još 72 djece iz cijele Hrvatske – najcrnje statistike u zadnjih deset godina. Zašto djeca sve manje u Hrvatskoj imaju pravo na dom i zašto se proces posvajanja čini gotovo pa nemogućim, znaju gotovo svi. Dobro, možda ne možemo pričati o detaljima, ali okvirno možemo reći – kriv je sustav! Odgovor je točan.

Kao i u većini slučajeva kada sustav zakaže ili se gubi njegova primarna funkcija, opet ispaštaju oni kojima je pomoć najpotrebnija. Trenutna statistika može postati još crnja nakon što joj pridodamo činjenicu da od ukupno 73 posvojene djece određeni postotak spada na posvojenja od strane očuha i maćeha tj. djecu koja nisu u domovima i čije je posvajanje zapravo čista formalnost. Sustav je, dakle, ozbiljno urušen.Ovdje se pojavljuje i glavni problem zašto neka djeca ne mogu biti posvojena. Predugo se čeka na oduzimanje roditeljske skrbi, a sve nauštrb djeteta jer ne postoje propisani rokovi kada bi se nekom roditelju i prema kojim kriterijima trebala oduzeti roditeljska skrb - kako i upozoravaju iz udruge ADOPTA

Šoljan se nakon pet godina čekanja uopće ne čudi nad ovim podacima jer je i njezina priča dio crne statistike. U komplicirani je proces posvojenja krenula samostalno, bez supruga ili izvanbračnog partnera na što ima pravo po zakonu. U nekim centrima znali su joj jasno naglasiti kako im okolnost, što se za posvojenje prijavila sama, nije prihvatljiva. Što je prvi slučaj diskriminacije s kojom se susrela.

Odluku da posvoji dijete nije donijela jer ne može postati biološka majka, već zato što ona na posvojenje gleda potpuno drukčije od većine. Objašnjava kako je posvojenje njezin primarni izbor, a ne sekundarni kao kod većine ostalih ljudi – jer uz toliku djecu koja provode živote u domovima - zašto ne staviti taj izbor na prvo mjesto?

Šoljan nije odlučila roditi "svoje dijete" već posvojiti i pružiti nekom djetetu lagodan i siguran život izvan domskih zidova. Istražujući o ovoj temi, kroz daljnje upoznavanje s agonijom čekanja svakog djeteta na obitelj i uvjetima u domovima diljem Hrvatske, može se uvidjeti koliko je njen izbor zapravo potreban i ispravan.

Šoljan je 2012. godine nadležnom Centru za socijalnu skrb u Zagrebu podnijela pisanu prijavu namjere posvojenja. Nakon toga komplikacije se nisu pojavile odmah, drugi dio procesa prošao je glatko, iako je iznenađujuće bilo što je predviđeni razgovor sa psihologom na temu zašto se želi upustiti u taj proces - izostao. Umjesto razgovora uživo dobila je pitanja napismeno i to ju je iznenadilo, s obzirom na iskustva drugih ljudi. Nakon toga, u roku 90 dana stiglo je pozitivno mišljenje o njezinom statusu posvojitelja. Sreća i entuzijazam lagano su porasli, ali nije dugo trebalo čekati da dođe do stagnacije i da se ova priča pretvori u još jednu od hrvatskih tragedija uzrokovanu nefunkcionalnim sustavom posvajanja.

Nakon prvotnog pozitivnog mišljenja, krenulo je ono što je poznato svim potencijalnim posvojiteljima, a to su pisanje pisama "udvaranja" Centrima za socijalnu skrb. Na dvomjesečnoj bazi Šoljan je znala nazvati i oko 80 Centara za socijalnu skrb kako bi ih upitala postoji li koje dijete spremno na posvojenje. Odgovor je, kada bi joj se i javila neka kontakt osoba, uvijek bio negativan. Na njezinu inicijativu ubrzo je išla na razgovor za posvojenje jedne djevojčice. Odluka u tom slučaju dugo nije bila donesena, ali na kraju nije dobila mogućnost da joj postane roditelj, a razlog je ostao nepoznat. Sustav vas, naime, nije dužan obavijestiti zašto niste izabrani za posvojitelja, niti navesti bilo kakav razlog.Trenutna statistika može postati još crnja nakon što joj pridodamo činjenicu da od ukupno 73 posvojene djece određeni postotak spada na posvojenja od strane očuha i maćeha tj. djecu koja nisu u domovima i čije je posvajanje zapravo čista formalnost

Kako se Šoljan povezala s drugim ljudima koji su jednako kao i ona ušli u proces mogućeg posvajanja, slušala je razna iskustva i posjedovala brojne informacije. Neki od njezinih prijatelja u međuvremenu su postali biološki roditelji pa su joj znali javiti da su ih iz Centra zvali za neko dijete. Kada bi krenula provjeriti tu informaciju i nazvati određeni Centar za socijalnu skrb, u nadi da će se njen postupak ubrzati, tamo bi se pravili kako ne znaju o čemu je riječ s pitanjem – "Odakle vam ta informacija?"

Neprestano su joj okretali leđa, ali i djetetu kojemu bi ona pružila siguran i topao dom. Kroz svoje iskustvo od pet godina Šoljan odgovorno može reći kako je, kada je posvojenje u pitanju, sustav u potpunosti netransparentan. Ne postoje nikakve propisane procedure po kojima bi se znalo primjerice koliko ljudi treba biti pozvano u Centar u trenu kada postoji neko dijete koje bi se moglo posvojiti. Centar nije dužan obavijestiti moguće posvojitelje o razlozima odbijanja. Zapravo svaki centar radi po svom nahođenju i to u većini slučajeva nauštrb djece koja čekaju nove obitelji.

Šoljan nam govori i kako dio socijalnih radnika koji su pretrpani ostalim poslovima iz svog resora uopće ne viđaju dijete za koje su zaduženi, već se o njegovom ponašanju i problemima oslanjaju na izvještaje domova u kojima se ta djeca nalaze. Koliki nemar i nezainteresiranost pokazuje ova činjenica i kako se onda pravilno i entuzijastično može zagovarati za dijete koje, praktički, niste ni vidjeli?

Iz udruge ADOPTA, koja se već godinama bavi ovom problematikom, znaju za slučaj Šoljan i navode kako ovo nije jedini primjer u kojem se ide na štetu djece i u kojem se diskriminira potencijalne posvojitelje. Oni već godinama upozoravaju da bi vrijeme u kojem se roditelje lišava skrbi za biološku djecu trebalo skratiti jer je to u interesu same djece.Šoljan nije odlučila roditi "svoje dijete" već posvojiti i pružiti nekom djetetu lagodan i siguran život izvan domskih zidova. Istražujući o ovoj temi, kroz daljnje upoznavanje s agonijom čekanja svakog djeteta na obitelj i uvjetima u domovima diljem Hrvatske, može se uvidjeti koliko je njen izbor zapravo potreban i ispravan

Njihov boravak u domovima trebao bi biti što kraći jer djeca trebaju što ranije dobiti priliku odrastati u nekoj drugoj obitelji. Diana Topčić- Rosenberg iz Upravnog odbora udruge ADOPTA kaže kako u sustavu ne funkcionira puno toga pa se po medijima ovih dana čita o alarmantnom stanju, ali stanje je zapravo alarmantno već dugi niz godina.

Šoljan se, polako gubeći nadu u posvojenje, odlučila na manje komplicirani korak vezan uz ovu problematiku – odlučila je postati udomitelj. U pravilu, udomiteljstvo je oblik skrbi za dijete izvan institucije tj. doma u kojem se za dijete skrbi udomiteljska obitelj ili udomitelj samac dok se ne srede prilike u biološkoj obitelji ili se ne donese odluka o trajnom zbrinjavaju djeteta. Privremeni oblik pomoći, no bez obzira na vremensko ograničenje, za Šoljan je predstavljalo veliku sreću jer je postala udomiteljica prekrasnog dječaka.

U konačnici je i udomiteljski odnos zbog neizdrživog pritiska i konstantnog miješanja biološke majke morala prekinuti, no pokušala je ostati u dječakovom životu kroz ulogu volontera. Na kraju joj je i to zabranjeno, zbog žalbi biološke majke. Sustav koji je u ovom slučaju trebao reagirati i ispitati roditeljsku ulogu dječakove majke jednostavno je zakazao, kao i kod većine djece čijim roditeljima nije oduzeta roditeljska skrb, a zaslužili su to. Ovdje se pojavljuje i glavni problem zašto neka djeca ne mogu biti posvojena. Predugo se čeka na oduzimanje roditeljske skrbi, a sve nauštrb djeteta jer ne postoje propisani rokovi kada bi se nekom roditelju i prema kojim kriterijima trebala oduzeti roditeljska skrb - kako i upozoravaju iz udruge ADOPTA.Na dvomjesečnoj bazi Šoljan je znala nazvati i oko 80 Centara za socijalnu skrb kako bi ih upitala postoji li koje dijete spremno na posvojenje. Odgovor je, kada bi joj se i javila neka kontakt osoba, uvijek bio negativan. Na njezinu inicijativu ubrzo je išla na razgovor za posvojenje jedne djevojčice. Odluka u tom slučaju dugo nije bila donesena, ali na kraju nije dobila mogućnost da joj postane roditelj, a razlog je ostao nepoznat

Neefikasno upravljanje, nadzor nad postupkom posvojenja, standardi postupanja – sve su ovo elementi koji bi se trebali mijenjati. 2016. godine donesen je protokol o postupcima posvojenja u kojem se navodi da su za svako dijete za koje Centar ne nađe posvojitelja u roku od tri mjeseca obvezni Ministarstvu dostaviti izvještaj po tom pitanju. Isto tako, tu vrstu informacija trebali bi pretvoriti u neku vrstu profila svakog djeteta koji se objavljuje na posebno zaštićenoj podstranici kojoj potencijalni posvojitelji trebaju imati pristup. Za sada je tamo objavljeno 47 profila, a ako to usporedimo s brojem od nekoliko stotina djece, onda možemo zaključiti kako i ovdje sustav šteka. 

ADOPTA je s nekoliko sjajnih prijedloga već pristupila Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. No, oni nikako nisu bili spremni za razgovor, sastanke i prijedloge, kao ni njihova press služba za odgovore na naše upite. Nije jasan razlog zašto iz resornog Ministarstva već duže vrijeme ignoriraju potrebu za ADOPTINOM specifičnom i vrlo korisnom ekspertizom iz ovoga područja.

Nije ni teško promijeniti neke rokove, bolje povezati institucije, educirati stručnjake i radnike, mijenjati zakone, osnovati posebne odjele u Centrima za socijalnu skrb i predlagati nove standarde. Ovdje se radi o samo jednom kroničnom problemu naše države – dijagnosticiran joj je metastazirajući manjak političke volje.

Možemo na kraju reći da je Ivana Šoljan podžrtva hrvatske birokracije i uspavanog sustava, a prava žrtva hrvatske birokracije i je dijete koje već pet godina čeka na siguran dom koji bi mu pružila naša sugovornica. Nakon svih ovih informacija, nije na odmet postaviti pitanje, što se zaista radi na Trgu Nevenke Topalušić 1?

 

aem_copy90802.jpg
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
<
Vezane vijesti