H-Alter
Čovjek svira violinu za vrijeme karantene, na balkonu u Kairu (Foto: ytb_prtsc)Čovjek svira violinu za vrijeme karantene, na balkonu u Kairu (Foto: ytb_prtsc)Pandemija koronavirusa još je jedna kriza u Africi u kojoj su krize već normalizirane do mjere da Afrikancima samo potenciraju dugo prisutnu nesigurnost. Iako su tek crtica u našim medijima, ekonomskim položajem u Hrvatskoj smo ipak mnogo bliži Africi, nego Modrićevoj dnevnoj sobi, a "nevjerojatne" situacije s kojima se afričke države susreću polako postaju i naši problemi. Vodimo vas zato u zemlje Sjeverne Afrike, gdje o pandemiji koronavirusa razgovaramo sa sugovornicima iz Alžira i Egipta. Posljedice pandemije i mjera opreza već su dramatične, no ujedno postoje indicije da one mogu biti povod i za pozitivne promjene.

Pandemija koronavirusa jedna je od rijetkih kriza oko koje postoji dosta širok konsenzus: velikoj većini je jasno da se radi o neviđenoj društvenoj situaciji, da su mjere opreza nužne unatoč ekonomskoj šteti i da smo svi u istom problemu koji se može riješiti samo ostankom doma i uz pomoć herojskih djelatnika u zdravstvu i ostalim nužnim granama. Taj dojam prenose mediji, stručnjaci, političari, ali i zvijezde koje nam preko kućnih videa poručuju da smo napokon svi jednaki jer virus ne poznaje granice među ljudima.Egipatsko gospodarstvo nema spremno rješenje za nadolazeću krizu, a vlada panično pokušava očuvati trenutno stanje koliko može. Unatoč karanteni premijer Madbuly je naložio da se svi poslovi u sektoru građevine nastave po planu

Ta teška, ali utješna priča ipak vrijedi samo za dio populacije koji si može priuštiti takav vid identifikacije. Budući da se tema koronavirusa u Africi u te okvire ne uklapa, o njoj se uglavnom ni ne govori. Naime, dok opća zdravstvena prijetnja i kolaps svakodnevice na ostalim kontinentima predstavljaju neviđeno i alarmantno stanje, takva vrsta krize u Africi već je normalizirana do mjere da Afrikancima ona samo potencira dugo prisutnu nesigurnost, a Europljanima i Amerikancima čini crticu u novinama. S druge strane posljedice pandemije i mjera opreza u Africi jesu i bit će toliko razorne da se ne mogu uklopiti u politički model "nužnog zla".

O neprovedivosti mjera opreza u Africi pisala je Tena Erceg za Novosti, čemu valja dodati da Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) upozorava da će zbog obavezne karantene države ostati bez 220 milijardi dolara predviđenog prihoda, a do 50 posto radnih mjesta na cijelom kontinentu bit će ukinuto. Pandemija nas stoga ne čini svima jednakima, nego opasno povećava već prisutnu nejednakost unutar svjetske ekonomije. Na ovim prostorima mogli bismo onda obratiti veću pozornost na događanja u Africi i iz sebičnih razloga – ekonomskim položajem ipak smo mnogo bliži Africi nego Modrićevoj dnevnoj sobi, a "nevjerojatne" situacije s kojima se afričke države susreću polako postaju i naši problemi.

Alžir: Krenuti od temelja

Šteta pandemije u Africi trenutno se čini relativno malom. Afričke države među posljednjima su gdje se virus proširio, a trenutno je na cijelom kontinentu zabilježeno oko 10.000 zaraženih i 500 smrtnih slučajeva (te brojke potrebno je uzeti sa zrnom soli jer nije posve poznato kako pojedine države vrše testiranja). Iako pandemija na kontinentu nije uzela maha kao u Italiji ili Španjolskoj, afričke države se zbog slabih zdravstvenih kapaciteta i akutnih problema s ostalim epidemijama ne mogu opustiti i primorane su uvesti mjere opreza.

U ovom tekstu pozornost ćemo posvetiti sjevernim državama koje se bitno razlikuju od ostatka kontinenta, što nije čudno s obzirom da je Afrika politički, ekonomski i kulturno vrlo raznolika. Sjeverne države su povezane arapskim jezikom, kulturno i geografski su bliže Europi (što u slučaju pandemije nije zanemarivo), a njihovi karakteristični politički problemi ukazuju na isprepletenost "univerzalne" virusne prijetnje i lokalnih prilika.Egipatski novinari su se javno pobunili jer smatraju da vlada koristi pandemiju kao povod za jačanje kontrole nad medijima

U alžirski kontekst uvodi nas Samira Negrouche, pjesnikinja, prevoditeljica i aktivistkinja koja živi u glavnom gradu Algiersu. Ona ističe momentalni efekt koji je uvođenje mjera opreza imalo na turbulentnu političku situaciju u zemlji. Naime, od veljače 2019. u Alžiru su bili aktivni veliki politički prosvjedi (pod nazivom Hirak) koji su rezultirali time da je predsjednik Bouteflika, nakon 20 godina predsjedanja, u travnju 2019. odstupio sa svoje pozicije, a krajem godine na izborima odabran je novi predsjednik Abdelmadjid Tabboune. No snažni prosvjedi su se nastavili, i to sve do prošlog mjeseca kad je Tabboune zabranio javna okupljanja zbog pandemije.

"Očekivali smo da će novi predsjednik povući neke ozbiljne poteze, da će pustiti zatvorene aktiviste na slobodu, otvoriti ozbiljniji dijalog i omogućiti veću slobodu govora novinarima i intelektualcima. Skoro ništa od toga se nije dogodilo, čak su mnogi prosvjednici završili na sudu i nakon što su ljudi odgovorno odlučili zaustaviti Hirak zbog virusa. Zadnji i najtužniji primjer je zatvaranje novinara Khaleda Drarenija prije nekoliko dana", pojašnjava Negrouche.

Premda je zabrana javnih okupljanja sasvim razumljiva u ovoj situaciji, očito ide na ruku aktualnom predsjedniku kojem je pandemija preko noći uklonila prosvjednike s ulice i skrenula pozornost javnosti na virus. Često se ova pandemija vidi kao prilika za uvođenje novih i temeljitih političkih promjena, no alžirski slučaj ukazuje kako ona ponajprije može služiti vladi za pacifikaciju opozicije i održavanje trenutnog stanja.

Ostale nuspojave pandemije, pak, nikome ne idu na ruku. "Posljedice krize su ogromne, tim više što je gašenje svjetske ekonomije dijelom Iako pandemija na kontinentu nije uzela maha kao u Italiji ili Španjolskoj, afričke države se zbog slabih zdravstvenih kapaciteta i akutnih problema s ostalim epidemijama ne mogu opustiti i primorane su uvesti mjere oprezadovelo do naftne krize (odnosno do pada cijene nafte, op.). Alžir, koji primarno ovisi o prodaji nafte, time je doveden u vrlo krhku poziciju", navodi Negrouche. Vlada je već uvela rezove u javnoj potrošnji i drastično je smanjila ulaganja u energetiku s ciljem da nacionalna ekonomija postane manje ovisna o prodaji nafte. No što sada može postati alternativa, i to dovoljno brzo da anulira posljedice krize? Iako se Alžir dobro nosi protiv širenja pandemije (trenutno ima oko 1.500 slučajeva u državi s 38 milijuna stanovnika), udar na ekonomski standard građana bit će popriličan.

Budući da je Alžir zbog svog položaja na Sredozemlju služio kao frekventan dio rute za migrante u Europu, pitamo Negrouche kako se uvođenje karantene odrazilo na njihov život.

"Bojim se da ne znam odgovor. O migrantima nema mnogo vijesti u medijima, samo znam da ih je u posljednje dvije godine mnogo manje na ulicama Algiersa. Kad je Italija krajem 2018. i početkom 2019. počela zatvarati luke za humanitarne brodove, primijetila sam da je velik broj njih odlučio brzo otploviti iz Alžira za Europu u strahu da to kasnije više neće biti moguće. Važno je dodati i da je ekonomska situacija u državi katastrofalna, mnogi ljudi su izgubili poslove pa je manje prilika i za rad na crno. Mislim da su mnogi otišli, a neki se još skrivaju. Samo se nadam da mogu dobiti pomoć od ljudi u blizini", odgovara Negrouche. Kao pozitivan primjer navodi Portugal koji je svim migrantima do kraja karantene dodijelio puna građanska prava.

Samira Negrouche: "Očekivali smo da će novi predsjednik povući neke ozbiljne poteze, da će pustiti zatvorene aktiviste na slobodu, otvoriti ozbiljniji dijalog i omogućiti veću slobodu govora novinarima i intelektualcima. Skoro ništa od toga se nije dogodilo." (Foto: Privatna arhiva) Samira Negrouche: "Očekivali smo da će novi predsjednik povući neke ozbiljne poteze, da će pustiti zatvorene aktiviste na slobodu, otvoriti ozbiljniji dijalog i omogućiti veću slobodu govora novinarima i intelektualcima. Skoro ništa od toga se nije dogodilo." (Foto: Privatna arhiva)

Naposljetku, unatoč evidentnoj šteti, Negrouche i dalje vidi pandemiju kao priliku za pozitivnu političku promjenu. "Ovo može otvoriti novu eru u kojoj ćemo ili graditi zajedno i boriti se protiv nepravde ili će doći do dodatne eskalacije konzervativizma i autoritarizma. Jasno, moja želja je da ozbiljno krenemo u izgradnju od temelja i da otvoreno preispitamo sve što dosad nije funkcioniralo", zaključuje.

Egipat: Odgađanje odluka

U Egiptu je kriza u početnoj fazi. Zemlja od skoro 100 milijuna ljudi zasad bilježi oko 1.400 slučajeva, no s obzirom na rast broja zaraženih možemo očekivati daljnje širenje. Vlast je ozbiljno shvatila pandemiju, postepeno se uvode karantena i druge mjere, a budžet za zdravstvo je drastično povišen: među ostalim, dosad potplaćeno liječničko i medicinsko osoblje dobit će povišicu od 75 posto i bonuse za rad s oboljelima.

Pandemija ima konzervativni politički učinak i u Egiptu. Na vlasti je od 2014. Abdel Fattah al-Sisi, dotadašnji čelnik egipatske vojske, koji je tijekom mandata povećao moć policije i vojske, smanjio slobodu medija i ustavnim promjenama otvorio mogućnost da ostane na vlasti do 2030. Početkom ove krize Državno medijsko vijeće objavilo je da će se sve bitne novosti o pandemiji distribuirati putem službenih državnih i WHO-ovih izvora, a ubrzo je vlada donijela odluku da će se širenje lažnih objava (tj. objava koje proturječe službenim informacijama) blokirati, a njihovi autori procesuirati s dvije godine zatvora i minimalnom kaznom od 100.000 egipatskih funti (45.000 kuna).Status afričkih država u kapitalizmu, prilično užasan i dosad, postat će neodrživim tijekom i nakon pandemije. Pritom smjer u kojem će društveni život i politika krenuti kako bi se izbjegla katastrofa mnogo više ovisi o ekstremnim okolnostima nego o razrađenim političkim planovima

Netom prije te odluke vlada je poništila akreditaciju i iz zemlje praktički istjerala Ruth Michaelson, Guardianovu egipatsku dopisnicu od 2014., jer se u svom članku referirala na kanadsko istraživanje koje sugerira da bi broj oboljelih u Egiptu mogao biti daleko veći od službene procjene. Egipatski novinari su se javno pobunili jer smatraju da vlada koristi pandemiju kao povod za jačanje kontrole nad medijima.

Ni egipatsko gospodarstvo nema spremno rješenje za nadolazeću krizu, a vlada panično pokušava očuvati trenutno stanje koliko može. Unatoč karanteni premijer Madbuly je naložio da se svi poslovi u sektoru građevine nastave po planu. Naime, građevina je vezana uz 90 drugih domaćih industrija, čini 16 posto državnog BDP-a, u njoj radi 20 posto radne snage i, prema procjenama, 40 posto svih radnika na crno. Nastavak građevinskih radova, kao i jednokratne državne subvencije radnicima na crno, čine se kao improvizacija i odgoda neminovnog pada koji će iziskivati bitne promjene u ekonomskoj politici. Dakako, Egipat uvelike ovisi i o prihodima od turizma koji se nikako ne može odvijati.

Slična inercija odvija se i u sektoru kulture. Ahmed Refaat, filmski kustos zaposlen u instituciji Contemporary Image Collective iz Kaira, pojašnjava nam da je kultura u Egiptu naprosto zamrznuta. "Svi prostori za kulturu u Kairu i diljem Egipta su zatvoreni. Neki su ustupili svoja djela na internetu. Nisam još čuo da institucije otpuštaju radnike, raskidaju ugovore ili smanjuju plaće. No, s druge strane, donatorske institucije još nisu iznijele nikakav izvanredni plan kako se nositi s ovom situacijom", priča Refaat.

S Refaatom također razgovaramo o statusu mnogobrojnih egipatskih imigranata. "Jedina dobra stvar je što migranti u Egiptu nisu smješteni u kampove. To ne znači da žive u dobrim uvjetima, nego da, kao milijuni Egipćana, žive u prenapučenim kvartovima s periferije, ponajviše u urbanim zonama poput Kaira i Aleksandrije. Zdravstveni sektor je u većem dijelu Egipta potkapacitiran i potplaćen, a mogu pretpostaviti da je za migrante bez dokumenata situacija još gora. No još nema znakova da su migrantski pacijenti diskriminirani", kaže Refaat.Vlada je u Alžiru već uvela rezove u javnoj potrošnji i drastično je smanjila ulaganja u energetiku s ciljem da nacionalna ekonomija postane manje ovisna o prodaji nafte. No što sada može postati alternativa, i to dovoljno brzo da anulira posljedice krize?

Ukratko, struktura egipatskih gradova, ekonomska politika, javno zdravstvo i drugi sektori ne mogu se nositi ni s pandemijom, ni s planiranim mjerama opreza. Širenje koronavirusa tek je krenulo, no razvijanje alternativnih i izvanrednih političkih mjera također je u ranoj fazi i upitno je u kojem će se smjeru kretati.

Svijet kakav zaslužujemo

Alžir i Egipat su najmnogoljudnije i financijski najbolje stojeće države Sjeverne Afrike, a njihovi problemi – od političke nestabilnosti preko neadekvatnog javnog sektora do migrantske situacije – prisutni su u većoj mjeri i u susjednim Maroku, Libiji i Tunisu. Posljedice pandemije i mjera opreza već su dramatične, no ujedno postoje indicije da one mogu biti povod i za pozitivne promjene.

Vidimo kako izvanredno stanje otvara vladama prostor za suzbijanje svake političke i medijske opozicije, no s druge strane raste moć onih djelatnika koji su naročito važni u ovom periodu, a to su prvenstveno zdravstveni djelatnici, no također i novinari koji su zatvorenim građanima glavni kontakt sa širim događanjima.

Planirani javni budžeti se raspadaju, ali istovremeno se pokušavaju kreirati novi proračuni koji neće biti toliko ovisni o manjem broju nepouzdanih izvora prihoda. Zatvaraju se tvornice i povećava fizička distanca, no otvaraju se i nove prilike: tuniske radnice izolirale su se u tvornici Consomed gdje proizvode 50.000 maski dnevno, a skoro ugasla proizvodnja jeftinog egipatskog parfema Cologne 555 drastično je skočila jer se parfem koristi kao dezinficijens. Problemi se gomilaju, ali ljudi se pregrupiraju i pokreću nove procedure kako bi reagirali na te probleme, pritom mijenjajući sustav koji je odavno trebalo izmijeniti.

Radnice u tvornici Consomed u Tunisu (Foto: Consomed) Radnice u tvornici Consomed u Tunisu (Foto: Consomed)

Status afričkih država u kapitalizmu, prilično užasan i dosad, postat će neodrživim tijekom i nakon pandemije. Pritom smjer u kojem će društveni život i politika krenuti kako bi se izbjegla katastrofa mnogo više ovisi o ekstremnim okolnostima nego o razrađenim političkim planovima. Jedino Alžir i Egipat su najmnogoljudnije i financijski najbolje stojeće države Sjeverne Afrike, a njihovi problemi – od političke nestabilnosti preko neadekvatnog javnog sektora do migrantske situacije – prisutni su u većoj mjeri i u susjednim Maroku, Libiji i Tunisuje evidentno da će okolnosti dovesti do promjena – ne nužno u političkom establišmentu, ali sigurno u ekonomskoj politici zemalja. Stoga ne čudi što u predviđanju budućnosti dominira naizgled proturječni spoj iščekivanja i straha.

Južnoafrička spisateljica Sisonke Msimang zaključuje: "S obzirom na sve što nas povijest uči o pobjednicima i gubitnicima krize, s obzirom na sve što znamo o stanju Afrike i zajednicama marginaliziranih Afrikanaca diljem svijeta, radije ću temeljiti svoju nadu na realnim temeljima, nego koristiti ovo vrijeme za sanjarenje."

S druge strane, Samira Negrouche ne libi se zazvati nadu širih razmjera: "Želim vjerovati da ćemo se napokon smatrati jednakima i da ćemo svi početi raditi na svijetu kakav zaslužujemo i priželjkujemo." Inšalah!

 

aem_copy50797.jpg
Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
<
Vezane vijesti