Sporazumi koje EU priprema s Kanadom i SAD-om dali bi apsolutni primat tržištu i nepovratno bi oslabili mogućnost utjecaja države da zaštiti svoje građane i okoliš. Vladu RH treba pitati kako namjerava zaštititi građane od narušavanja demokratskih procedura kakve se ovim planiraju.

Otprilike onako kako su državama pod prismotrom Troike vezane ruke za bilo koju akciju koja bi nadišla preskripciju mjera fiskalne štednje i privatizacije, tako bi u relativno skoroj budućnosti državni aparat svih zemalja članica mogao biti impotentan kada se radi o pitanjima okoliša, zdravstvene i socijalne zaštite

Republika Hrvatska prošle je godine ušla u jednu Europsku uniju, a nakon skorašnjih europskih izbora (25. svibnja o.g.) moglo bi se pokazati da je to sasvim druga EU. Pri tome problemi socio-ekonomske depresije u zemljama juga EU, rigidnog monetarističkog režima utjelovljenog u politici Europske centralne banke ili pak demokratskog deficita uopće nisu uklonjeni, nego nam tek predstoji uhvatiti se u koštac s njima. Štoviše, fašizam i šovinizam su u porastu diljem EU, što je već viđen scenarij u krizi. Unatoč tome što spominjanje tzv. europskog socijalnog modela zvuči kao cinizam, neosporno je da je socijalna zaštita građana barem nominalno prisutna u zemljama EU. Jednako tako bitno za razvoj, EU ima stroge standarde zaštite okoliša koji pak pokrivaju sve zemlje članice.

Dok se ponekom promatraču može učiniti da su ovo još jedni dosadni izbori koji će samo rezultirati rotacijom grupacija koje su do sada bile glavne u krojenju politike EU - S&D (Socijalisti i demokrati)i EPP (Europska pučka stranka) - koje se još pritom i slažu oko glavnih ekonomskih institucija koje nas niti ne mogu izvesti iz krize[1], stvari izgledaju potpuno drugačije kada se baci svjetlo na sporazume koje EU trenutno planira s Kanadom i SAD-om. Naime sporazumi u fazi pregovora - i onaj između EU i Kanade (CETA - Sveobuhvatni ekonomski i trgovinski sporazum) i onaj između EU i SAD-a (TTIP - Transatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo) predviđaju odredbe za posebno rješavanje sporova između investitora i država, tzv. ISDS (investor-to-state dispute settlement process), što zauvijek može smanjiti našu mogućnost utjecaja na standarde socijalne, zdravstvene i ekološke zaštite kakve sada uživamo. Dakle otprilike onako kako su državama pod prismotrom Troike (Europske centralne banke, Europske komisije i Međunarodnog monetarnog fonda) vezane ruke za bilo koju akciju koja bi nadišla preskripciju mjera fiskalne štednje i privatizacije, tako bi u relativno skoroj budućnosti državni aparat svih zemalja članica mogao biti impotentan kada se radi o pitanjima okoliša, zdravstvene i socijalne zaštite. Zapravo, zvati ove sporazume "trgovinskim" potpuni je eufemizam, budući da im je glavna uloga da prilagode institucije sveopćoj ekstrakciji vrijednosti. Slični sporazumi momentalno su u planu i drugdje, spomenimo samo sporazume pod akronimima TPP (Trans-pacifičko partnerstvo) i EGA (dobra u području zaštite okoliša), kojima se priprema teren za sasvim drugačiju globalnu tržišnu utakmicu.

Želimo li živjeti u totalnom kapitalizmu u kojem je država i de jure podređena korporacijama ili pak u sistemu koji će poticati društveni razvoj?

Upravo je Europski parlament ključna karika u potvrđivanju ili odbacivanju obaju sporazuma, pri čemu nije svejedno kako će glasati hrvatske zastupnice i zastupnici u njemu (što se Sabora tiče, vidjet će se još hoće li ih trebati ratificirati, barem što se tiče TTIP-a). Stoga se ne radi samo o smjeni garniture na vlasti, već o našoj budućnosti: želimo li živjeti u totalnom kapitalizmu u kojem je država i de jure podređena korporacijama ili pak u sistemu koji će poticati društveni razvoj? Netransparentni način na koji Europska komisija vodi pregovore - sakrivajući informacije i od javnosti i od europarlamentaraca - razlog su za momentalno propitkivanje tih sporazuma.

Naime Europski parlament (EP) je Lisabonskim sporazumom, koji je stupio na snagu 1. prosinca 2009., dobio važnu ulogu u donošenju zakona (zajedno s Vijećem Europske unije) u vezi trgovinske politike. On također i potvrđuje ili odbacuje trgovinske sporazume (npr. 2012. odbacio je ACTA sporazum) te kontrolira rad Europske komisije. To znači da parlamenti zemalja članica više nemaju ingerenciju u trgovinskoj politici kakvu su bili imali prije Lisabonskog sporazuma odnosno da samo marginalno mogu utjecati na nju.

Najsporniji element TTIP-a je način rješavanja sukoba između investitora i država, koji otvara mogućnost tužbe investitora za propuštenu dobit, usprkos institucijama koje su do sada okolišne i socijalne kriterije stavljale u prvi plan

Dok su pregovori između EU-a i Kanade o CETA-i u završnoj fazi (s još nedefiniranim odredbama vezanim uz investicije odnosno ISDS proceduru[2]), za TTIP-om se diže puno više prašine jer su pregovori o njemu u punom jeku, a efekti koji se od njega očekuju očigledno su dalekosežniji. TTIP-om se uvode liberalniji standardi na pet područja: radno pravo, zaštita podataka, financijska regulacija, hrana i poljoprivreda te zaštita okoliša. Glavno pitanje oko kojeg se lome koplja je hoće li se standardi u ovih pet područja između EU i SAD-a harmonizirati ili uzajamno priznati. Harmonizacija bi sigurno potrajala, a uzajamno priznavanje standarda otvorilo bi vrata konkuriranju sve "hrabrijim" institucionalnim rješenjima s obje strane Atlantskog oceana, koja bi se mogla loše odraziti na potrošače odnosno na društvo u cjelini. Greenpeace ističe[3] bojazan kako će EU oslabiti svoje standarde gotovo preko noći, iako su oni nastali kao rezultat višegodišnjih pregovora među političkim subjektima, navodeći kao primjer da se uskoro na teritoriju EU-a pojavi piletina obrađena klorom te govedina tretirana hormonima. Ipak, najsporniji element TTIP-a je način rješavanja sukoba između investitora i država, koji otvara mogućnost tužbe investitora za propuštenu dobit, usprkos institucijama koje su do sada okolišne i socijalne kriterije stavljale u prvi plan. Znamo kako to izgleda zahvaljujući nedavnim primjerima npr. tužbe koncerna Philip Morris protiv Urugvaja ili pak tužbe kompanije Lone Pine Resources protiv Kanade. U prvom je slučaju Urugvaj pokušao zaštititi nepušače uvođenjem strožih standarda u vezi duhanskog dima[4], a u drugom je Quebec uveo moratorij na fracking[5]. Koliko god to izgledalo nevjerojatno podlo, još je opskurniji način na koji bi se rješavali sporovi između investitora i države ako TTIP bude pravovaljan - naime u uskom krugu "sudaca"[6].

Ovakva rješenja, naravno, odgovaraju bogatim državama odnosno korporacijama koje će imati strane direktne investicije, s vrijednosti otpornom na državne zakone. Procijenjeni pozitivni efekti TTIP-a vrlo su upitni[7]. Europska je komisija do sada znala dati primat tržišnim mjerama umjesto da, recimo, diže standarde zaštite radne snage[8], međutim sporazumi kao što su CETA i TTIP dali bi apsolutni primat tržištu i time nepovratno oslabili mogućnost utjecaja države da zaštiti svoje građane i okoliš. Njihovo značenje u okviru europskih izbora ovih su dana istaknule i organizacije civilnog društva Platforma 112, SSSH, Grupa 22, Clubture i Zeleni forum, u svojem predizbornom aktivističkom inventaru[9]. Socijalne i okolišne standarde EU nesumnjivo treba unaprijediti i ne dati da se ta dva fundamenta na ovaj način naruše. Vladu RH treba pitati kako misli zaštititi građane Hrvatske od očiglednog narušavanja demokratskih procedura kakve se planiraju ovim sporazumom, a kandidatkinjama i kandidatima za Europski parlament moramo postaviti pitanje misle li doista podržati da nam ovaj Trojanski konj laganim kasom dođe u dvorište i od cijele države napravi hipodrom.


Vladimir Cvijanović je član Grupe 22.


[1]Halimi, S. (2014), "Europe's brutal discipline",http://mondediplo.com/2014/05/01punishment.

[2]"Stop the Corporate Giveaway!  A transatlantic plea for sanity in the EU-Canada CETA negotiations", http://corporateeurope.org/sites/default/files/attachments/stop_the_corporate_giveaway_-_a_transatlantic_plea_for_sanity_in_the_eu-canada_ceta_negotiations.pdf.

[3]http://www.vieuws.eu/food-agriculture/dont-sacrifice-eu-environmental-standards-to-get-trade-deal-with-us-warns-greenpeace-policy-director/.

[4]Burghards, P. (2011), "Nikotin für die Nation", http://www.sueddeutsche.de/wirtschaft/tabakkonzern-philip-morris-verklagt-uruguay-nikotin-fuer-die-nation-1.1103407.

[5]Solomon, I. (2012), "Fracking Causes Friction Between Trade And Environment", http://www.huffingtonpost.com/ilana-solomon/fracking-causes-friction-_b_2146939.html.

[6]Maurin, J. (2013), "Neue Rechte für Konzerne geplant", http://www.taz.de/Transantlantisches-Handelsabkommen/%21119525/.

[7]EGP (2014), "Position Paper "TTIP - Too many untrustworthy promises and real risks"", http://europeangreens.eu/brussels2014/content/position-paper-ttip.

[8]Kluwaert, S. i Schömann, I. (2012), "The crisis and national labour law reforms: a mapping exercise", http://www.etui.org/content/download/5748/56169/file/WP+2012+04+Web+version.pdf.

[9]http://www.grupa22.hr/wp-content/uploads/2014/05/Predizborni_aktivisticki_inventar_za_eu_do_2020_final.pdf.

Ključne riječi: Europski parlament, europska unija, TTIP
<
Vezane vijesti