Država neutemeljenom propagandom prikriva odgovornost oko ulaska Hrvatske u NATO. Civilna scena dosada nije iskazala veći interes ili volju za zajedničkim angažmanom, a sve se svodi na tek pokoji glasniji istup pojedine mirovne udruge. Okruglim stolom održanim u Zagrebu 13. prosinca tome se očito htjelo stati na kraj, ili možda barem prividno pokazati kako se situacija mijenja

Okrugli stol na temu Uloga i odgovornost organizacija civilnog društva u procesu pristupanja Hrvatske NATO savezu organizirao je Heinrich Boll Stiftung. Ako su uopće i postojala očekivanja od ove rasprave, pokazala su se uzaludnim, pošto se opet gotovo bezrezervno pričalo uvijek istu priču. Eventualno, drugom terminologijom.

Vlatko Cvrtila, savjetnik predsjednika Republike za pitanja obrane, diplomatski je zauzeo nepristrani stav, ukazujući na poteškoće oko kvantifikacije prednosti i mana ovog pitanja, naglašavajući potrebu definiranja konkretne cijene ulaska, procjenu svih troškova po godinama. Koju je, usput rečeno, Poljska napravila, pa se opet pokazala netočnom i besmislenom. Politički analitičar Davor Gjenero smatra pak da referendum uopće nije ključan u cijeloj priči, pošto prejudicira da bi i za NATO i za EU pao, te tako automatski zaključuje da do njih neće niti doći. On, kao i predstavnici nevladinih udruga, redom su isticali nužnost javne rasprave i konkretnije poticanje javnog diskursa. Srđan Dvornik iz stranke Zeleni za Zagreb, kritizirao je formalno nepostojanje odluke o pristupu NATO-u, kao i nepostojanje, tj. manjak rasprave u javnosti koja u velikom broju odbija proces učlanjenja. Dvornik je istakao i izostanak relevantnog razloga postojanja saveza, kao i njegovo preuzimanje funkcije koju bi trebao imati UN-a, čije neposjedovanje adekvatnih vojnih snaga znači nepostojanje neovisne i nepristrane vojske.

vlatkocvrtila.jpg

U redanju već uobičajenih rečenica, prisutni su zaboravili spomenuti jednostavno rješenje koje bi mogla postići jedna jača i konzistentna inicijativa. Ustav predviđa da je Sabor obavezan raspisati referendum ukoliko 10 posto birača peticijom to od njega zatraži.

Smisao ovakve diskusije pod znak pitanja doveo je Tonči Kuzmanić sa Mirovnog instituta iz Ljubljane, izlažući slovenska iskustva sa učlanjenjem u NATO. On je napomenuo kako mu je apsolutno nejasno da nitko ne želi primjenjivati iskustva drugih zemalja na svoju situaciju.

U Sloveniji je 2001. krenula kampanja u kojoj se angažiralo nekoliko tisuća ljudi, a tiskane su i dvije publikacije. Iako je u početku samo premijer Janša bio izrazito pronatovski orijentiran, vrlo brzo priključio mu se veliki broj stranaka, a uskoro i niz najrazličitijih profesionalnih organizacija, koje su predstavljane kao civilna scena. Unatoč tome kampanja nije posustajala, a pregovori su trajali tri mjeseca. Na kraju su postigli referendum, što nipošto nije mala stvar, jer do sada niti jedna zemlja članica referendumom nije odbila ulazak. Politika je ipak presudila i doskočila referendumu. Spojila je odlučivanje građana o ulasku u NATO i u EU i tako NATO na mala vrata ugurala u Sloveniju.

NATO jednako demokracija – to su priče za malu djecu, jer demokracija se može vezati samo za državu. A NATO nije država već vojna organizacija, naglašava Kuzmanić. Pored toga, Savez se doživljava kao kišobran unutar kojeg se jamči sigurnost, a kao najsigurnija zemlja proklamira se SAD. To je u potpunoj suprotnosti sa stvarnom situacijom jer je upravo Amerika najnesigurnija. Zastrašivanje nije isto što i sigurnost, ističe Kuzmanić. NATO ne otvara pitanje sigurnosti, NATO je mogućnost da tek postaneš meta.

Ključne riječi: civilno društvo, nato
<
Vezane vijesti