H-Alter
Foto: Clair-obscurFoto: Clair-obscurKao što se moglo i očekivati od autorice Arafa, Pandorine kutije i Putovanja prema suncu, i najnovije ostvarenje Yeşim Ustaoğlu Clair-obscur iznimno je djelo, jedno od najboljih, ako ne i najbolje prikazano na 45. festu, netom završenoj beogradskoj međunarodnoj filmskoj manifestaciji koja je i ove godine brojnim zainteresiranima omogućila da biraju u možda i previše šarolikom programu od gotovo stotinu naslova i desetak kategorija.

Kao što se moglo i očekivati od autorice Arafa, Pandorine kutije i Putovanja prema suncu, i najnovije ostvarenje Yeşim Ustaoğlu Clair-obscur iznimno je djelo, jedno od najboljih, ako ne i najbolje prikazano na 45. festu, netom završenoj beogradskoj međunarodnoj filmskoj manifestaciji koja je i ove godine brojnim zainteresiranima omogućila da biraju u možda i previše šarolikom programu od gotovo stotinu naslova i desetak kategorija.

Film u čijem se punom turskom naslovu nalazi još riječ tereddüt, što se može prevesti i kao "sumnje", ili "oklijevanje", Clair-obscur je, bez sumnje, (dosadašnji) vrhunac stvaralaštva renomirane turske autorice, koja se i spomenutim prethodnim djelima već dokazala kao jedna od rijetkih majstorica sedme umjetnosti, žena koja se ne libi uhvatiti u koštac ni s najtežim pitanjima (ne samo) suvremene Turske, te ima dovoljno dara, osjećaja i snage da to učini ne podilazeći očekivanjima nikakve (trenutačno) moćne društvene skupine/mode - lokalne ili globalne, festivalske ili multipleksovske, selektorsko-kritičarske ili distributersko-populističke ...

Bilo da se radi o manjinskom (kurdskom) pitanju, starenju ili (ne)željenom majčinstvu, iskusna redateljica i scenaristica svojim "običnim junacima" pristupa krajnje ozbiljno, s punom posvećenošću i suosjećajnošću koja, poput veličanstvenog, čas blago ljuljuškajućeg čas katarzično orkanskog (Crnog) mora iz njezina posljednjeg filma, neprestano preplavljuje publiku.

Zaobilazeći čestu redateljsku potrebu da potiču na identificiranje s patnjama (i užicima) protagonista, što se u konačnici ipak svodi na sebično samosažaljenje/samoudovoljavanje, Ustaoğlu svojim osebujnim i profinjenim, mnogoslojnim filmskim vibracijama, u iole otvorenom i emotivno živom gledatelju suptilno pobuđuje sve raritetniji osjećaj empatije s potpuno drugačijim i drugim, s čovjekom ili ženom kakav sam nije, ne želi, niti može biti.

Na početku 21. stoljeća nije nimalo lako naći više od nekoliko autorica u čijim se uracima ta vrlina makar naslućuje, a kamo li da ju se tako suvereno i filmski fascinantno pretvara u osupnjujuće umjetničko djelo/aNa prvi pogled, moglo bi se reći kako u tomu nema ništa neočekivano: Ustaoğlu je, kao što smo već istaknuli - žena, a suosjećanje s drugim (odnosno, s muškarcem) bilo je i ostalo pretežno ženska sposobnost, dana biološki i/li razvijana kroz tisućljeća patrijarhata, nerijetko i (kontraproduktivno) prisilno odgojno ucjepljivanja.

No, kako je pitanje empatije za odraslog čovjeka, pored svega prethodno spomenutog, ponajprije ipak svjesni duhovno-emotivni izbor u skladu s kojim se živi i djeluje, (ni) na početku 21. stoljeća nije nimalo lako naći više od nekoliko autorica u čijim se uracima ta vrlina makar naslućuje, a kamo li da ju se tako suvereno i filmski fascinantno pretvara u osupnjujuće umjetničko djelo/a.

Naprotiv, čak i relativno gledano, zasigurno je puno više muškaraca u čijim opusima bitno mjesto pripada nastojanju da se osjeti, shvati i prihvati neko drugačije (istinsko) ljudsko biće: redateljice sve to, namjerno ili ne, nerijetko olako žrtvuju kako bi se bar malo približile i/li na trenutak zadržale na (još uvijek) bez sumnje isključivo muškom filmskom panteonu, holivudskom ili EU-ovskom, ako se oni (više/opet) uopće i razlikuju.

Najbolji primjeri za to žensko "samoosakaćivanje" dva su filma također prikazana na 45. festu: O tijelu i duši (A Teströl és Lélekröl) mađarske redateljice Ildikó Enyedi, koji je u Beograd stigao kao "film iznenađenja", netom ovjenčan berlinskim Zlatnim medvjedom , te Ne gledaj mi u pijat hrvatske redateljice Hane Jušić, koji je, među ostalima, osvojio i glavnu nagradu Festa, Beogradskog pobjednika u međunarodnoj konkurenciji. I jedna i druga autorica odustaju, naime, već u startu od cjelovite ljudskosti svojih "junakinja": ono što one, vrlo precizno i po svim pravilima dobro izučenog zanata, nude gledateljima zapravo i nisu punokrvni (filmski) ljudi, pa tako ni žene, već detaljno razrađeni, da ne kažemo "raspisani" tipovi, likovi za ciljanu publiku.

Emotivno i senzualno deprivirana (ne i autistična!) Màrija iz O tijelu i duši tako je zapravo svjesno konstruirani ženski Frankenštajn, znalački fotošopiran od svih elemenata koje ženski lik i film trebaju imati da bi se u trenutačnom festivalskom (lažnom) art-svijetu ostvario uspjeh i dobila neka nagrada: ona je krhka plavuša u ranim dvadesetima, automatizirana djevojka bez (razvijenih) osjećaja i seksualnog iskustva, s fotografskim pamćenjem i potpunim nedostatkom "socijalnih vještina", koja se, nakon zapošljavanja (na sterilnom poslu!) u klaonici, "oslobađa" ne s mladim i potentnim "alfa-mužjak" radnikom, nego, nakon niza, u tom kontekstu posve neuvjerljivih, bizarnih "koincidencija" povezanih sa snovima i životinjama, završava u krevetu ostarjelog šefa financija, bezličnog i ironičnog bivšeg "mužjaka" s potpuno oduzetom lijevom rukom.Clair-obscur je još dragocjenije djelo, koje će, iako trenutačno uglavnom potiho ignorirano (kao i neka druga slična ostvarenja), adekvatnu valorizaciju dočekati tek onog trenutka kada (filmski) svijet prestane biti tako opasno jednouman

Ovdje svakako treba napomenuti kako 61-godišnja Enyedi jako dobro, možda i zahvaljujući radu na mađarskoj inačici izraelske serije Terapija, eksploatira arhetipe, te precizno barata psihološkim učincima određenih slika i pokreta (koristeći, kao i njezina junakinja, kompjutorsku, "if-then" logiku), stvarajući tako svojevrsnu, filmski sasvim upeglanu alegoriju suvremenog silikonsko-biheviorističko-lacanovskog svijeta (i) filma, ali, na žalost, ostajući pri tomu i sama na istoj, jednodimenzionalnoj, "promatraj i ponavljaj" razini.

Slično vrijedi i za hvaljeni debitantski dugometražni uradak (za kratke igrane filmove) talentirane 33-godišnje Hane Jušić, koja također ženski "uredno zateže plahtu" (kako to simptomatično ponavlja izluđena mlađa junakinja filma Yeşim Ustaoğlu), no koja o plitkosti i zamrlosti (većinskih) hrvatskih malograđana govori na bezličan i beživotan način, potpuno neuvjerljivo i nepotrebno usmjeravajući intrigantnu "prisutnost" glavne glumice (zapravo jedinog naturščika) k "seksualnom oslobođenju" (opet!), koje se događa u vidu vjerojatno prvog balkanskog filmskog samosilovanja (kao, valjda, najnovijeg, "ženskog" doprinosa ovdašnjoj tradiciji pornofilskih scena seksualnog zlostavljanja žena u filmovima).
Time njezina (anti)junakinja, pripadnica stereotipične dalmatinske obitelji, kažu, "prelazi granice", ali samo ne bi li se poslije svega, i sama "obogaćena" nekom malograđanskom "krivnjom", još bezizglednije, "vlastitom voljom", zatvorila u njih (i/li pretvorila u "kučku").

Kada prezir i sarkazam ne bi bili nešto besplodno i u biti autodestruktivno, a takvo razmišljanje pad u "muški" militarističko/sadistički svijet bez emocija i ljubavi, pa i kreativnosti, moglo bi se reći kako su spomenute autorice doista uspjele: ženski su lukavo (da ne kažemo perfidno) upakirale vlastiti prezir prema "jačem spolu" u neprozirne i (muškarcima) neodoljivo zavodljive, podilazeće priče, čime su "savršeno" prikrile ("vaginalnu") manipulaciju i u konačnici potvrdile vlastitu ("intelektualnu") "nadmoć".

tereddut7.jpg

U tom kontekstu neprestanih "igara moći", što se, u obliku "turbo-arta", s internet-smetlišta sve više prenose i na filmska platna, Clair-obscur je još dragocjenije djelo, koje će, iako trenutačno uglavnom potiho ignorirano (kao i neka druga slična ostvarenja), adekvatnu valorizaciju dočekati tek onog trenutka kada (filmski) svijet prestane biti tako opasno jednouman, odnosno totalitarno muški (u spolnom i rodnom smislu te riječi), odnosno kad (i druge) redateljice uvide neophodnost i osobnog oslobođenja od puno neupadljivijih, novorazvijenih okova "zapadnog" (muškog) svijeta.

Clair-obscur u svakom trenutku plijeni nutarnjom ljepotom i elegancijom, koja ne nestaje ni u najdramatičnijim i najpotresnijim trenucima, te, očito, priziva Personu Ingmara BergmanaDramaturški jednostavnu okosnicu turskog filma, za čije je pak karakteriziranje remek-djelom potrebna još samo sigurnost drugog i/li trećeg gledanja, čine dvije žene koje, nedaleko jedna od druge, u istom gradu, žive posve različite "life style-ove", no koje povezuje isti, vječni ženski neukrotivi duh i žudnja za slobodom, odnosno za samoostvarenjem vlastite osobnosti koja, jedino takva, nije nikakva prijetnja drugomu.
Stariju ženu, tridesetineštogodišnju psihijatricu Şehnaz, koja je u naizgled zavidnoj vezi sa zgodnim i uspješnim (no sebičnim) muškarcem (njemačko-turski glumac Mehmet Kurtuluş), izvrsno, polagano ali sigurno, utjelovljuje i razvija zanosna Funda Eryiğit, dok mlađu, gotovo još djevojčicu, prisilno za starijeg muškarca i njegovu majku udatu Elmas, koja će prisilno morati i odrasti, igra iznenađujuće glumački zrela Ecem Uzun.

Clair-obscur u svakom trenutku plijeni nutarnjom ljepotom i elegancijom, koja ne nestaje ni u najdramatičnijim i najpotresnijim trenucima, te, očito, priziva Personu Ingmara Bergmana, ne samo zbog priče o dvije žene (na morskoj obali), nego i zbog majstorskog redateljskog oslikavanja njihovih duševnih stanja dinamičkim kontrastiranjem svjetla i sjene. No, Yeşim Ustaoğlu to postiže u boji, na način do sada možda i neviđen na filmu, čak ni u djelima njezina poznatijeg i nagrađivanijeg kolege, sjajnog Nurija Bilge Ceylana, za što velika zasluga svakako pripada i direktoru fotografije Michaelu Hammonu.

Također, usudili bismo se reći kako 56-godišnja redateljica na neki način odlazi i dalje od u mnogo čemu uglavnom još nedostignutog švedskog majstora: bez ikakvog podilaženja publici i osiromašivanja svoje (prigušeno) strastvene i otmjene, orijentalnim utjecajima prožete filmske poetike, naprotiv - obogaćujući je novim nijansama dubine i svjetla, čini priču o samoosvještavanju dviju žena prijemčivijom, te je - prebacujući problem s unutarnje, izolirano psihološke, na vanjsku, društvenu razinu i podižući je do osobnog/univerzalnog - bez imalo gubitka na uvjerljivosti približava razrješenju (što ne mora značiti i klasičnom kraju).

Jedan od ključnih prizora u tom prebogatom filmu svakako je onaj posljedičnog i seksualnog oslobođenja "liberalne" psihijatrice, odnosno njezinog postizanja cjelovitog tjelesnog odnosa s muškarcem i doživljavanja orgazma: vrhunska sinematičnost te scene mogla bi i sama biti tema čitavog jednog ogleda.    

Ključne riječi: turska, Beograd, film
<
Vezane vijesti