Brian Davey, okolišni ekonomist: U ekonomskim udžbenicima kvaliteta života se izražava kroz posjedovanje konzumerističkih dobara, ali kad odete terapeutu on vas neće pitati je li vam automobil dovoljno velik, već će vas ispitivati o vašim emocionalnim odnosima, jeste li zadovoljni poslom, jeste li kreativni.

Degrowth ekonomija govori o pronalaženju alternativnih zadovoljstava, kvaliteti života koja se ne temelji na posjedovanju stvari.

Era lako dostupnih fosilnih goriva je završila, a upravo je sve veći unos fosilnih goriva neophodan za ekonomski rast, prevladavajuće mjerilo blagostanja neke zemlje još od vremena otkrića fosilnih goriva. U svijetu se sve više promišljaju alternativni pristupi ekonomiji koja se ne bi bazirala na rastu, takozvana "degrowth" ekonomija.

Ideja degrowtha jest u tome da ćemo se suočiti s ekonomskim i/ili ekološkim kolapsom, ili ćemo namjerno odlučiti smanjiti proizvodnju i potrošnju na kontrolirani način. Umjesto da težimo stalno rastućem BDP-u, možemo se okrenuti prema politikama koje vode smanjivanju potrošnje resursa i prema društvu koje ponovno gradi veze između ljudi i prirode umjesto doživljavanja potrošnje kao postignuća.

Iako se i kod nas šire razne inicijative koje su bazirane na solidarnosti i održivijem odnosu prema okolišu, u Hrvatskoj se o ovome jako malo govorilo, pa se još nije udomaćio ni prijevod za ovaj termin. U sklopu Festivala znanosti krajem travnja, nedavno pokrenuti zeleni think-tank "Grupa 22" organizirao je diskusiju o "degrowthu" u Zagrebu, na kojoj je gostovao okolišni ekonomist Brian Davey. Davey živi u Nottinghamu, ali sudjeluje u radu irske Fondacije za ekonomiju održivosti Faesta.

I u Hrvatskoj postoji određeni bum incijativa koje spadaju u lokalni degrowth, od urbanih vrtova, raznih razmjena vještina i dobara, biciklističkih inicijativa. S druge strane, vlast gura privatizaciju preostalih resursa i proizvodnje. Kakav uopće može biti utjecaj vrtova ili bicikala, ako se na drugom kraju čini mnogo više štete?

Ponašamo se slično psihijatrijskom pacijentu koji odbija priznati realnost

Političari svugdje imaju samo jednu ideju, a to je privatizacija. To je vrlo nemaštovito. Protiv toga je potrebno organizirati političku borbu. Međutim, projekti o kojima govorimo nisu nužno državni, već dolaze iz zajednice, zajednica ih radi za sebe. Ako zajednica čini neko mjesto boljim za život, legitimno je da kasnije zatraži financijsku pomoć od države. Razni su načini na koje se može i političare nagovoriti da podupiru ovakve stvari, jer kombiniranje raznih degrowth rješenja može pridonijeti rješavanju ozbiljnih zdravstvenih i socijalnih problema. Vrtne projekte može se koristiti za educiranje mladih ljudi koji su nezaposleni, kao mjesto gdje ljudi koji imaju mentalne probleme mogu integrirati svoje živote i povezati se s drugim ljudima ili vrt možete koristiti da promovirate zdrave načine života.

Kada bi u Vladi RH postojala svijest kako u uvjetima kada proizvodnja fosilnih goriva više neće rasti, već samo padati, ekonomski rast pogonjen fosilnim gorivima dugoročno nije moguć, što bi trebali učiniti na makroekonomskoj razini da se država prilagodi novim okolnostima?

Političari svugdje imaju samo jednu ideju, a to je privatizacija. To je vrlo nemaštovito. Protiv toga je potrebno organizirati političku borbu

Nužno je uvesti promjene na polju poreza, zatim unutar bankovne i  financijske regulacije, te energetskog sektora. Smatram da je potrebno uvesti porez na vrijednost zemlje. Naime, vrijednost neke građevine ima dvije komponente, jedna je ona koju definira kvaliteta gradnje, unutarnja opremljenost i slično. To je nešto što vlasnik stvara. Drugi dio vrijednosti nema veze s vlasnikovim radom, on ovisi o lokaciji, činjenici da je blizu javnoj infrastrukturi, ima, primjerice, dobru prometnu povezanost, ili je blizu kazališta i parkova i stvari koji čine neko mjesto ugodnim za život. Ljudi su spremni više platiti da bi tamo živjeli, ali taj dio vrijednosti nije stvorio vlasnik zemlje, već je to stvorila zajednica. Ta dimenzija vrijednosti treba biti oporezovana jer se ta vrijednost treba vratiti zajednici. Također, na ovaj se način obeshrabruju spekulacije. Ako se vrijednost zemlje oporezuje, to bi stabiliziralo bankovni sustav jer se ne bi toliko koristili krediti da se napumpa vrijednost zemljišta. Također, ljudi ne bi zadržavali neiskorišteno zemljište u nadi da će mu porasti vrijednost u budućnosti, jer bi bili oporezovani bez obzira rade li nešto s tom zemljom ili ne. Porez na vrijednost zemljišta je dobra ideja za stabiliziranje tržišta nekretnina, ali i financijski sustav.

Problem je također, što imamo novčani sustav baziran na dugu. Takav je sustav vrlo nestabilan. Međutim, neke zajednice same preuzimaju inicijativu i uspostavljaju svoje vlastite alternativne sustave i valute. U Švicarskoj, na primjer, postoji alternativni način plaćanja pod nazivom WIR. Kada je ekonomija u recesiji, ljudi češće koriste WIR, kada je u porastu, manje. To stabilizira švicarsku ekonomiju.

Treće područje gdje su nužne promjene je energetski sustav. Iz okolišnih razloga neophodno je smanjiti unos energije bazirane na ugljiku. Mi promoviramo cap and share politiku, gdje zabranite prodaju fosilnih goriva bez dozvole, ograničite broj dozvola i rapidno smanjujete broj dozvola svake godine kako bi se smanjio input karbonskih goriva u ekonomiju. Novac koji se plaća za dozvole distribuirate u javnost po glavi. Rezultat je puno pravedniji. Naime, smanjenje unosa takvih goriva neizbježno će im povećavati cijenu pa će ovom razdiobom novca od dozvola siromašniji nadoknaditi porast troškova.

Sadašnji sustav koji je trebao smanjiti količinu onečišćenja koje dospijeva u atmosferu iz Europe baziran na cap and trade sustavu, prema ocjeni Georgea Monbiota i više drugih autora koji se bave klimom, konačno je propao prošloga mjeseca. Naime, Europski parlament odbio je izglasati povlačenje dijela ugljičnih dozvola koje su preplavile tržište.

Ako se vrijednost zemlje oporezuje, to bi stabiliziralo bankovni sustav jer se ne bi toliko koristili krediti da se napumpa vrijednost zemljišta. Također, ljudi ne bi zadržavali neiskorišteno zemljište u nadi da će mu porasti vrijednost u budućnosti

Kada je prije desetak godina uveden europski sustav trgovanja emisijama, s kolegama iz Faeste pisao sam kritike očekujući kako će se nakon probne faze razviti javna debata o tome što ne valja sa sustavom i kako ga popraviti. Međutim, nitko nije bio spreman suočiti se s problemima koji su se pojavili od samog početka, što nije neobično jer su ljudi koji su sustav osmislili u bliskoj vezi s naftnom industrijom. Oni su gurali ideju da se trošak stavi na velike korisnike, a ne na industriju.

Kroz europski sustav trgovanja emisijama dijele se zapravo dozvole za korištenje atmosfere. Ključno je pitanje tko posjeduje pravo na korištenje atmosfere. Postoje tri moguća kuta gledanja na to, ili država ili kompanije ili javnost. Ljudi koji su dizajnirali sustav jednostavno su pretpostavili da to pravo pripada ili vladama, ili kompanijama. Većinu dozvola podijelili su besplatno onečišćivačima. Jedan od temeljnih principa okolišne ekonomije bi trebao biti da onečišćivač plaća. Međutim, europski sustav trgovanja emisijama dopušta apsurdnu situaciju da onečišćivač zarađuje. Na kraju još građani subvencioniraju prljave industrije. Nije neko čudo da je nakon nekoliko godina ovaj sustav potpuno korumpiran i propao.

U intervjuu za slovenski Dnevnik izjavili ste kako postoji "opasnost od paralelnih svemira". "Što više lokalne zajednice brinu za svoje članove te ih zaštite od krize, više može financijski i politički svijet tiho uzeti narodu". Kako izbjeći nastanak paralelnih svemira?

Da, to je ozbiljna opasnost i potencijalna slabost ovoga o čemu govorim. Sadašnja britanska vlada sastavljena je od milijunaša. Oni navodno žele promovirati "big society", duštvo gdje ljudi pomažu jedni drugima i slično. Ali takvo društvo ne mogu promovirati milijunaši koji istodobno režu socijalna i zdravstvena prava. Što više zajednica daje, više bogataši mogu uzeti. Mogu primjerice reći "zašto  plaćati radnike u knjižnicama, kada ima volontera koji su spremni odraditi taj posao?". Politika mora osigurati da bogataši plate svoj dio ovih problema koji se razvijaju kada je rast ograničen. Sada je sav teret stavljen na siromašne.

Što očekujete da će se dogoditi ako se nastavi utrka za ekonomskim rastom?

Promoviramo "cap and share" politiku, gdje zabranite prodaju fosilnih goriva bez dozvole i rapidno smanjujete broj dozvola svake godine kako bi se smanjio input karbonskih goriva u ekonomiju. Novac koji se plaća za dozvole distribuirate u javnost po glavi. Rezultat je puno pravedniji

Sigurno će doći do daljnjeg ubrzanja procesa degradacije. Resursi će biti potrošeni u iluzornim rješenjima koja samo pogoršavaju situaciju. Jedno od iluzornih rješenja su, na primjer, biogoriva. U Engleskoj se koristi termin "ekstremne energije". Ideja je naglasiti kako su konvencionalni izvori energije potrošeni te se koriste sve opasnije metode kojima se dolazi do primjerice nafte ili plina. Ekstrakcijski postupci kao što je vađenje nafte iz bitumenskih pijesaka u kanadskoj pokrajini Alberti izuzetno su štetni za okološ. Katastrofa u Meksičkom zaljevu primjer je kakve opasnosti donosi potraga za naftom u dubokom moru. Takve se stvari događaju kada političke i ekonomske elite odbijaju prihvatiti da je nužna fundamentalna promjena. Oni žele nastaviti istim smjerom, preuzimati sve veće rizike i pogoršavati situaciju. U međuvremenu se vrijedno vrijeme i resursi troše uzalud, umjesto da se koriste kako bi se pomoglo ljudima u prilagodbi životnog stila. Ponašamo se slično psihijatrijskom pacijentu koji odbija priznati realnost. Prije mnogo godina imao sam prijatelja koji je ostao bez posla, a također se rastao od supruge koja je odvela dijete. On si svejedno nije mogao pomoći da u trgovini natrpa puna kolica stvari. Dok je to činio osjećao se dobro, jer se prisjećao svoje uloge osobe koja se skrbi za obitelj. Na kasi se osramotio jer nije imao novca, a niti obitelji kojoj su trebale sve te stvari. Slično je s današnjom ekonomskom situacijom.

Radili ste na području mentalnog zdravlja. Vidite li vezu između menatlnog zdravlja i sadašnjeg ekonomskog sustava?

U ekonomskim udžbenicima ekonomska se dobrobit izražava kroz posjedovanje konzumerističkih dobara, ali kad odete terapeutu on vas neće pitati je li vam automobil dovoljno velik već će vas ispitivati o vašim emocionalnim odnosima, jeste li zadovoljni poslom, jeste li kreativni i slično. Te dimenzije života nisu dio razmišljanja ekonomista. Mnogo je različitih načina razmišljanja o ljudskoj dobrobiti, ali se upravo ove dominantne u prevladavajućoj ekonomskoj teoriji najviše propagiraju kroz p.r. strategije velikih industrija.

meksiko.jpg meksiko.jpg

Jasno mi je zašto neki ljudi smatraju ove dvije stvari sličnima, ali bitno je naglasiti kako degrowth govori o nalaženju alternativnih načina života, o pronalaženju alternativnih zadovoljstava, kvaliteti života koja  se ne temelji na posjedovanju stvari i konzumerizmu. Riječ je o potrazi za većom kvalitetom života kroz manje posjedovanja. Također, jednakija društva imaju veću kvalitetu života.

Kako ocjenjujete procese koji se događaju u dijelu Južne Amerike gdje su neke od ideja alternativnog gledanja na resurse ušle u službenu politiku kroz primjerice davanja ustavnih prava planetu Zemlji i slično?

Jedan od temeljnih principa okolišne ekonomije bi trebao biti da onečišćivač plaća. Međutim, europski sustav trgovanja emisijama dopušta apsurdnu situaciju da onečišćivač zarađuje

U Boliviji i Ekvadoru uveli su neke ideje iz životne filozofije izvornih naroda Amazone u politiku tih zemalja. Buen vivir je sofisticirana životna filozofija od koje možemo puno naučiti. Međutim, kao i svugdje, ima problema. Vlade se poigravaju idejom da dozvole ekstrakciju resursa kojom će zaraditi novac kojim će platiti razne razvojne projekte. Tu se javlja pitanje koliko je moguće kombinirati urođeničke filozofije sa zapadnjačkom idejom ekonomskog razvoja.

Je li moguća degrowth ekonomija unutar kapitalističkog sustava?

Profit kao prioritet mora se zamijeniti harmoniziranjem odnosa među ljudima i odnosa s okolišem. Možemo samo zamišljati načine na koji socijalni pokreti mogu akumulirati političku moć kroz procese koje sam opisao i nadati se da mogu zahvatiti politički proces. Je li moguća tranzicija iz kapitalizma katastrofe kako ga naziva Naomi Klein? Ne zagovaram revoluciju u marksističkom smislu, to bi bilo pogubno, ali ako se ne okrenemo tranziciji, izgubljeni smo.


hbs-mala.jpg hbs-mala.jpg

Članak je objavljen uz podršku Heinrich Böll Stiftung - Hrvatska. Iznesena mišljenja nužno ne odražavaju stajalište Heinrich Böll Stiftunga.

<
Vezane vijesti