Hoće li sindikati Prvi maj obilježiti za stolom s vladajućima, izjedanjem graha u Maksimiru, prijetnjom raspisivanjem referenduma koji se nikad neće održati ili će se ponoviti prošlogodišnji masovni prosvjed? Opet ćorak!

U dalekom Brazilu burno je zbog nadolazećeg Svjetskog nogometnog prvenstva. Policija hapsi prosvjednike koji se zalažu za preusmjeravanje javnih sredstava u korisnije svrhe,  prazne se turističkom oku neugodne favele, a broj radnika koji je svoje živote ostavio pod betonskim nosačima novoizgrađenih stadiona, iz dana u dan sve je veći.

Sindikalni lideri su na predstavljanju prvomajskih aktivnosti još jednom dotaknuli dno kada su bez ustručavanja priznali svoj pregovarački poraz

Brazilski duh ovih se dana preselio i na europski kontinent, točnije u Njemačku, gdje su sindikalni lideri odlučili pokrenuti "radikalnu" inicijativu. Ona se, doduše, ne tiče ni siromaha iz favela, ni mrtvih radničkih glava, a ni činjenice da im se nogometni spektakl pokušava prodati pod razbibrigu zahvaljujući kojoj bi trebali zaboraviti na vlastite probleme. Birokratski sindikati imaju prečih problema, odnosno, kako tu vražju vremensku razliku, zbog koje će se utakmice po europskom vremenu igrati po noći, prilagoditi domaćim uvjetima. Nije bilo druge nego predložiti da se radno vrijeme njemačkih radnika prilagodi terminima nogometnih utakmica.

S mukama onih koji će po noći gledati nogomet, a ujutro umorni odlaziti u prvu smjenu, suosjeća i Mladen Novosel, predsjednik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, koji je u HTV-ovom Dnevniku 3 ovaj prijedlog ministru Mirandu Mrsiću podastro kao "priliku za testiranje preraspodjele radnog vremena". I taman kad se čovjek zapita nemaju li hrvatski sindikati pametnijeg posla s obzirom da su još uvijek u tijeku pregovori oko izmjene Zakona o radu, predstavnici četiriju središnjica već sljedeći dan predstavili su svoje planove povodom nadolazećeg Prvog maja. Uoči obraćanja javnosti, raste napetost - hoće li se Međunarodni dan rada obilježiti za stolom s vladajućima, izjedanjem graha u Maksimiru, prijetnjom raspisivanja referenduma koji se nikad neće održati ili će ponoviti prošlogodišnji masovni sindikalni prosvjed?

"Lesari" i "jurčići" najvjerojatnije drže figu u džepu i nadaju se da će na predstojećim izborima dogurati do opozicije i zauvijek ostati u njoj, što im, osim simpatija građana zbog bespoštedne kritike vladajućih, nudi i relativno ugodan život na parlamentarnoj plaći

A onda opet ćorak. Njih 1 100 obući će se u crveno, bijelo, plave uniforme (kako orginalno!), tijelima formirati tri osmice, u ruku uzeti crveni karton i Vladi reći "zbogom". Prije toga će uslijediti "ptičica", da to ludilo od inovativnosti zabilježi jednako toliko inovativni Šime Strikomana, fotograf koji se proslavio štancanjem "milenijskih fotografija". "Ptičicu" su tako pred Strikomanom izgovorili zadarski simpatizeri inicijative U ime obitelji, Gotovinini sumještani u Pakoštanima i mnoge druge, više ili manje homofobne i nacionalističke nekritične mase.

Jednako neinovativni sindikalisti su bili i pri odabiru rješenja za trenutno stanje u državi - smatraju da se nagomilani radnički problemi i neaktivno gospodarstvo mogu ozdraviti rundom novih izbora. I tu se zapravo ocrtava njihova želja za neprestanim igranjem linijom manjeg otpora. Naime, iako je sindikalno članstvo poprilično rastureno, ono je i dalje dovoljno mnogobrojno, do te mjere da je u bilo kojem trenutku u stanju zaustaviti normalno funkcioniranju zemlje. Umjesto da tu činjenicu koriste kao glavni adut, zahvaljujući kojem bilo kojoj Vladi praktički mogu uvjetovati ispunjenje zahtjeva koji su po mjeri radnika i radnica, sindikati iz nekog razloga svoju moć koriste za promoviranje aktera koji su odbacili staro i obukli novo političko odijelo. Budući da se politička lica, koje sindikalni lideri iz nekog njima poznatog razloga u posljednje vrijeme učestalo javno simpatiziraju, ni u kojem trenutku nisu založila za radikalan politički zaokret, jasno je da će svaka postojeća politička opcija, ukoliko jednog dana i dođe na vlast, krenuti smjerom Kukuriku koalicije. Diktiranim iz Bruxellesa. I sami svjesni takve situacije, lesari i jurčići stoga najvjerojatnije drže figu u džepu i nadaju se da će na predstojećim izborima dogurati do opozicije i zauvijek ostati u njoj, što im, osim simpatija građana zbog bespoštedne kritike vladajućih, nudi i relativno ugodan život na parlamentarnoj plaći.

sindikati-foto-to.jpg sindikati-foto-to.jpg

I tu nije kraj demonstraciji sindikalne neučinkovitosti. Uz podastiranje političkih preferencija, sindikalni lideri su na predstavljanju prvomajskih aktivnosti još jednom dotaknuli dno kada su bez ustručavanja priznali svoj pregovarački poraz. Unatoč spomenutoj snazi članstva koja im može poslužiti kao argument u bilo kakvoj vrsti pregovora, predstavnici središnjica podsjetili su da su prije zadnje runde pregovora oko ZOR-a imali jasne stavove "gdje i do kuda mogu popustiti", odnosno da "nije istina da sindikati nisu imali razumijevanje za relaksiranje ZOR-a". Relaksaciju, odnosno, popuštanje Vladi pred zahtjevima poslodavaca, naposljetku su fino upakirali u prisjećanje na radničku borbu čikaških radnika koji su 1886. izginuli za dosezanje razine prava koja se danas u praksi učestalo krši. U takvoj situaciji citiranje rečenice "Doći će dan kada će naša šutnja biti moćnija od glasova koje ste danas ugušili", utisnute u spomenik onima koji su te 1886. glavom platili borbu za prava koja se danas spremno "relaksiraju", i više je nego neumjesno.

Ključne riječi: radnička borba, sindikati
<
Vezane vijesti