H-Alter
Foto: Zagreb kakav je nekad bioFoto: Zagreb kakav je nekad bioGlasina o potencijalnom otvaranju Starbucksa na Cvjetnom trgu nije podigla veliku prašinu, kao što ovih dana vijesti o Cvjetnom trgu ne izazivaju naročitu reakciju. Trg koji je inspirirao umjetnike, građane i aktiviste danas se pretvorio u izgubljen teritorij kojim se mučno baviti – kad je već izgubljen, koga briga što će se tamo otvoriti? Ta glasina čini se konačnim zatvaranjem kružnog procesa komercijalizacije trga, a u svakom je slučaju zgodan povod da se još jednom zapitamo što je Cvjetni trg bio i u što se pretvorio, te što je trg kao javni prostor danas.


Bužimkić stoga smješta zlatno doba trga u razdoblje od 1960-ih do 1990-ih, a naročito hvali odluku da se trg ne dira uoči Univerzijade 1987. kad je u Zagrebu izgrađeno i preuređeno mnoštvo objekata

Da bismo došli do nekog svježijeg uvida, pokušao sam izbjeći većinu odličnih i dobro znanih publicističkih i aktivističkih tekstova te se vratiti starijim tekstovima, počevši s knjigom pjesama u prozi Cvjetni trg Danijela Dragojevića (Durieux, 1994). Ta knjiga ovdje neće služiti samo kao prigoda za bacanje lijepih citata (mada ćemo prigodu iskoristiti), nego kao izvor ideja i tema koje ćemo slobodnijim čitanjem derivirati iz Dragojevićevih pjesama.

***

Cvjetni trg Danijela Dragojevića eksplicitno spominje čuveni mali zagrebački trg samo jednom – u naslovnoj pjesmi, blizu polovice knjige, na 50. stranici. No cjelina stvara dojam da su svi ostali motivi i teme implicitno vezani uz trg, da kruže oko njega kako bi se susreli u samom središtu knjige, kao što ljudi dolaze s raznih strana na trg i na njemu nakratko čine labavo povezani kolektiv.

Prva polovica knjige bavi se specifičnim kretanjem bez neposrednog cilja. Uvodna pjesma Vrtnja govori o stalnom, nevidljivom, entuzijastičnom kruženju Zemlje oko vlastite osi, a zbirka se nastavlja ljudskim hodanjem čije značenje nadilazi cilj dolaska od točke A do B. Očita je poveznica s trgom kao mjestom kojim ljudi šetaju jer im se trg našao na putu, ali i zato što im samo kruženje trgom pruža užitak po sebi.

Općenito, trg je Je li jugoslavenska vlast mudro procijenila da ne treba intervenirati u prostor koji se sam organski razvija ili joj naprosto mali trg nije ni bio u radaru, teško je reći, no nije sporno da je ta sloboda učinila Cvjetni trg jedinstvenim i kultnim gradskim mjestomjedinstven po tome što nema jasnu i eksplicitnu svrhu kao bolnica ili škola, a stoga nema ni nekakav zadani sadržaj. On nije neposredni cilj nekog puta, nego usputna točka koja samom putu daje vrijednost jer služi kao prostor prolaza i šetanja, okupljanja ljudi i ljudskih djelatnosti, dobrodošla prigoda za stanku u pokretu. Iako trg nije konačno odredište, očito ima društvenu svrhu koja nije instrumentalna, kao što i hodanje nije moguće svesti tek na sredstvo kretanja.

Dragojević govori o konkretnom kretanju, no ono se može shvatiti i na široj razini kao način razvoja samog trga. On nije samo poligon za hodanje nego je i stalno iznova formiran ljudskim kretanjem, kao prostor "nikada dokraja unutrašnji i nikada dokraja vanjski" (Dan prostora, str. 97). Za razliku od kanonskih djela iz drugih umjetnosti, u čiji je sadržaj blasfemično zadirati, trg istovremeno funkcionira i kao kulturna baština i kao rad u konstantnom nastajanju, prilično nepredvidljiv s obzirom da mu nije predodređen sadržaj. Ljudi koji prolaze trgom, koji ga koriste svakodnevno, ujedno ga i oblikuju. No njihova moć je ograničena jer politički režim svojim intervencijama određuje sadržaj i izgled trga, ali i okvir unutar kojeg se građani mogu kretati. Povijesni razvoj trga stoga se može promatrati kao kretanje koje ne mora imati jasno odredište ni plan, ali čiji tragovi govore mnogo o svom aktualnom društvenom i političkom okruženju.

To nas vodi do pitanja kontrole nad razvojem trga, za što nam može poslužiti Dragojevićevo razlikovanje šume i vrta u pjesmi Šuma. Šuma označava mistično, proturječno, opasno bogatstvo koje nas preplavljuje. Ona "je u nama i oko nas zato da bude sve, sve što kažemo iStarbucks zaslužuje biti na Cvjetnom trgu jer Cvjetni trg danas jest Starbucks: puka imitacija zajednice koju je Schultz vidio u Milanu, a Bužimkić i Dragojević u centru Zagreba prešutimo, tako da odlazeći u nju (Dante kaže selva oscura) ne znamo odlazimo li živjeti ili umrijeti. Njezini unutra i vani, detalji i cjelina sablasno se miješaju, mašta ne zna u što je uletjela, u zdravlje ili ludilo, put ili labirint, vir ili tok, prije rođenja ili nakon smrti."

Nasuprot neobuzdanoj senzaciji šume stoji vrt: "Da bi se čovjek 'spasio' od šume, da bi bio nešto i obuhvatno, da bi rimovao i stavljao okvire, obratit će se vrtu, obliku svedene šume. Tada će sve biti izmjereno, smjer će se postaviti za uzor, a uzor za smjer." (str. 82-84) Naknadnim čitanjem pjesme o Cvjetnom trgu shvaćamo da Dragojević vidi i ovaj trg kao svojevrsnu šumu. No imajmo na umu da je knjiga objavljena 1994., godinu dana prije nego što je Cvjetni trg preuređen, s očitom ambicijom da bude obuzdan i stavljen u vrtne okvire.

Tko i što hoda trgom? Kako se trg kreće, kuda je krenuo i gdje došao? To su pitanja kojima pristupamo povijesti trga.

***

Kako piše Mesud Bužimkić u knjizi Cvjetni trg: Literarni i grafički zapisi (V.D.T., 2014.), nastanak Cvjetnog trga određen je upravo spontanim i masovnim kretanjem stanovništva. Car Josip II. je 1781. inovjercima dopustio naseljavanje Banske Hrvatske nakon čega je uslijedio velik priljev stanovništva u Gradec. Među njima je bila i skupina grkokatolika koja otkupljuje staru crkvu Sv. Margarete, prilagođuje je svojim vjerskim potrebama i podiže zgradu pravoslavne općine. Razvoj ove vjerske zajednice će stotinjak godina kasnije poslužiti kao povod za odluku o uređenju novog trga: 1897. su porušene kuće s prostora današnjeg trga i imenovan je Trg Petra Preradovića.

Foto: Cvjetni trg, Mesud Bužimkić Foto: Cvjetni trg, Mesud Bužimkić

U idućih 40 godina na njemu su izgrađene sve do danas bitne građevine. No daljnji razvoj Cvjetnog trga bitno je usmjeren još jednom posrednom političkom odlukom: 1930. godine vlast je donijela odluku o preuređenju Dolca kao nove gradske tržnice.Naknadnim čitanjem pjesme o Cvjetnom trgu shvaćamo da Dragojević vidi i ovaj trg kao svojevrsnu šumu. No imajmo na umu da je knjiga objavljena 1994., godinu dana prije nego što je Cvjetni trg preuređen, s očitom ambicijom da bude obuzdan i stavljen u vrtne okvire

Time je predviđena tržnica voća i povrća na Trgu Petra Preradovića postala suvišna, na njemu su ostali samo cvjećari, a prostor trga prepušten je blaženoj neizvjesnosti: trg je tijekom 1930-ih do kraja izgrađen, dobio je taksi stajalište, javni sat, telefonsku govornicu i malu benzinsku crpku, no istovremeno nije imao direktnu svrhu ni sadržaj, a pritom je bio premalen da bi se vlast njime ozbiljno bavila. Stoga su trg posve preuzeli građani koji su ga i imenovali Cvjetnim: "Tako je Trg Petra Preradovića, za razliku od reprezentativno Trga bana Josipa Jelačića, postao intimnim mjestom ljudske komunikacije i žarištem društvenog života." (Bužimkić, str. 19)

Takvu blagu politiku nastavio je i socijalistički režim: osim premještanja spomenika Petra Preradovića 1954. na trg, nije bilo većih promjena ni intervencija. Je li jugoslavenska vlast mudro procijenila da ne treba intervenirati u prostor koji se sam organski razvija ili joj naprosto mali trg nije ni bio u radaru, teško je reći, no nije sporno da je ta sloboda učinila Cvjetni trg jedinstvenim i kultnim gradskim mjestom.

Bužimkić stoga smješta zlatno doba trga u razdoblje od 1960-ih do 1990-ih, a naročito hvali odluku da se trg ne dira uoči Univerzijade 1987. kad je u Zagrebu izgrađeno i preuređeno mnoštvo objekata: "On se činio političkoj eliti premalen i preskroman da bi mogao oduševiti goste iz svijeta. Tu je ulogu preuzeo Trg Republike, na kojem se ukazalo vrelo Manduševac, gdje će tankoćutni Zagrepčani ostavljati cvijeće i kovanice. Cvjetni trg je ostavljen romantičarima, cvjećaricama, pečenjarima kestena, bezbrižnoj djeci i jatima golubova koji su se gnijezdili u krošnjama javora. (...) Tih godina na Cvjetnom trgu gradilo se nešto što je nemoguće napraviti građevinskim strojevima, betonom i čelikom." (str. 47)Dragojevićev Cvjetni trg završava Bajkom o vratima - čini se da priča o trgu može završiti jedino ako skrene u formu bajke koja nužno vodi prema (sretnom) kraju. Stvarnost ipak nema kraj: priča se nastavlja, ljudi dolaze i odlaze, vlasti i režimi se izmjenjuju, Zemlja i dalje kruži oko svoje osi. Cvjetni trg bio je, jest i bit će odraz svog konteksta – kad dođu bolja vremena, opet će postati i bolji prostor

Slično o trgu govori i Dragojević, inače nesklon eksplicitnom političkom komentaru: "On zbog svojih skromnih dimenzija nije privukao pažnju vlasti. Svojim praznim i ispraznim namjerama, ona se na njega nije ustremila. Mimoišao ga je i promet. (...) Ako na Jelačićev trg dolaze ljudi s jačim osjećajem zajedništva, ovdje su ljudi izgubljeni na tiši način, ljudi koji traže toplinu, a potrebu za nekim zadovolje trgom samim, njegovim prostorom. (...) Na pravom mjestu smo kao u šumi ili na moru – tu je uvijek sve." (str. 50-51)

No Cvjetni trg u Republici Hrvatskoj gubi svoju šumsku slobodu. Preuređen je 1995. na temelju projekta dvojca Kranjc-Šerbetić. Trg je betoniran, javori su uklonjeni, umjesto željeznih franceka postavljena je masivna kamena česma, a cvjećarnice su ograničene na sivi prostor zatvorenih kioska. Time je nova vlast htjela ostaviti svoj jasno vidljivi pečat nad trgom, ali ne uvođenjem sadržaja, nego uklanjanjem svega što je prije nje davalo karakter trgu. Svi raznoliki i neobuzdani elementi uklonjeni su ili stavljeni u isprazne, monotone i nivelirane okvire. To objašnjava i sječu javora, ali i širu, još danas prisutnu režimsku fiksaciju na uklanjanje visokih stabala: nije dopušteno ništa dojmljivo što raste van kontrole, van standarda i van vremena koje se mjeri od uspostave novog režima.

Tim presedanom Cvjetni trg prestao je biti šuma i postao vrt koji primarno uređuje vlast dok se građani samo mogu kretati unutar zadanih okvira. Taj trend je naposljetku doveo do samovoljnog i opće osuđenog interveniranja u trg 2010. i 2011. kad je izgrađen trgovački Centar Cvjetni, porušen niz povijesnih kuća, u obližnjoj Varšavskoj ulici raskopana Oldenburg zaključuje da je Starbucks sterilna i neuspješna imitacija trećeg prostora. Kao u slučaju trga, intimnost je nemoguće zadati izvana – ona mora proizaći iz odnosa samih korisnika i iz načina na koji oni sami kreiraju svoj prostor. Pravilni, čvrsto definirani, generički i neizmjenjivi kafići to ne mogu postićipješačka zona zbog gradnje podzemne garaže, a tende kafića i štandova slobodno raširene na javni prostor trga, sve uz hapšenje prosvjednika, naglo mijenjanje urbanističkog plana, stalnu prisutnost interventne policije uz gradilište i prozirnu obmanu o postojanju javnog interesa u gradnji privatnog projekta.

Uz ranije uspostavljenu praksu da isključivo vlast diktira oblikovanje trga, ovdje su važni i novi, kapitalistički momenti: javni prostor vrednuje se isključivo svojom instrumentalnom svrhom, a ta je svrha vezana primarno uz profit. Stoga prostor posvećen "besciljnom" šetanju treba pretvoriti u prostor čije korištenje stvara prihod. Samim time osobno korištenje prostora vrednuje se primarno novčanim doprinosom – prostor mogu koristiti samo građani koji doprinose stvaranju prihoda, a ni u kojem slučaju nemaju pravo utjecati na razvoj prostora.

I tako se trg polako prekriva terasama kafića i štandovima dok prostor za hodanje biva sveden na usku stazu kojom građani mogu proći i izaći s trga. Javni prostor postaje privatni, a građani postaju konzumenti. Dakako, ta politika nadilazi Cvjetni trg i može se danas vidjeti na svakom javnom "praznom" prostoru na kojem gradska vlast ili pripušta privatne uslužne djelatnosti ili spomenicima i fontanama ostavlja vlastiti žig na nereguliranom prostoru.

***

Foto: Zagreb kakav je nekad bio (Facebook) Foto: Zagreb kakav je nekad bio (Facebook)

U međuvremenu je Tomislav Horvatinčić, poduzetnik koji stoji iza otvaranja Centra Cvjetnog, početkom 2017. zbog nagomilanih dugova prodao centar austrijskoj Supernovi. Ostao je zakupac prostora u Centru u koji je smjestio svoj restoran prigodnog imena My Way, no sad je potvrđeno i da je raskinut ugovor o zakupu. Dakle, Horvatinčićev "my way", zbog kojeg je potpuno izmijenjen prostor trga i obližnje pješačke zone, propao je u roku od nepunih šest godina, ali, čini se, bez značajne štete za poduzetnika.Ljudi koji prolaze trgom, koji ga koriste svakodnevno, ujedno ga i oblikuju. No njihova moć je ograničena jer politički režim svojim intervencijama određuje sadržaj i izgled trga, ali i okvir unutar kojeg se građani mogu kretati. Povijesni razvoj trga stoga se može promatrati kao kretanje koje ne mora imati jasno odredište ni plan, ali čiji tragovi govore mnogo o svom aktualnom društvenom i političkom okruženju

Na mjestu restorana mogla bi se otvoriti prva hrvatska poslovnica Starbucksa, najvećeg svjetskog lanca kafića. Mada je Starbucks zasad otklonio tu mogućnost, otvaranje tog kafića potpuno bi se uklopilo u sadašnji prostor trga. Starbucks je otvoren 1971. u Seattleu kao mali dućan za kavu i kuhinjsku opremu, no za njegovu "eksploziju" odgovoran je Howard Schultz, direktor marketinga, koji 1987. otkupljuje Starbucks i, inspiriran malim kafićima koje je vidio u Milanu, pretvara prodavaonice u kafeterije.

Schultz je navodno u SAD htio prenijeti atmosferu malih talijanskih lokala u kojima se okuplja zajednica, no na kapitalistički način – pretvaranjem intimnog iskustva male zajednice u standardizirani proizvod koje prodaje diljem svijeta. Financijski, Schultz je doživio potpuni uspjeh: Starbucks je od početnih dvadesetak lokala 1987. u desetak godina došao do preko 2.000 kafića, a danas drži više od 20.000 kafića diljem svijeta. No je li uspješno prenio iskustvo talijanskih kafića?

Sociolog Ray Oldenburg naziva takve lokale "trećim mjestom", poprištem "redovnih, dobrovoljnih, neformalnih i sretno iščekivanih susreta pojedinaca van okvira doma ili posla". Oldenburg zaključuje da je Starbucks sterilna i neuspješna imitacija trećeg prostora. Kao u slučaju trga, intimnost je nemoguće zadati izvana – ona mora proizaći iz odnosa samih korisnika i iz načina na koji oni sami kreiraju svoj prostor. Pravilni, čvrsto definirani, generički i neizmjenjivi kafići to ne mogu postići.

Starbucks ima još manje smisla u zemljama u kojima je kultura kafića i espresso kave već etablirana. Stoga ne čudi što je prvi Starbucks u Italiji otvoren tek lani, da je franšiza potpuno propala u Australiji, a da na Balkanu još nije otvoren nijedan lokal. Što onda Zagrebu i Cvjetnom trgu Nasuprot neobuzdanoj senzaciji šume stoji vrt: "Da bi se čovjek 'spasio' od šume, da bi bio nešto i obuhvatno, da bi rimovao i stavljao okvire, obratit će se vrtu, obliku svedene šume. Tada će sve biti izmjereno, smjer će se postaviti za uzor, a uzor za smjer."može ponuditi Starbucks osim loše imitacije kafića koji su ionako preplavili centar?

Može dati dašak stranog glamura više srednje klase, dosljedni dodatak generičkom sadržaju današnjeg Cvjetnog trga i iluziju da se sloboda ne nalazi u aktivnom sudjelovanju u životu zajedničkog trga, nego u mogućnosti izbora između deset skupih varijanti osrednje kave. Starbucks zaslužuje biti na Cvjetnom trgu jer Cvjetni trg danas jest Starbucks: puka imitacija zajednice koju je Schultz vidio u Milanu, a Bužimkić i Dragojević u centru Zagreba.

Srećom, to nije konačna sudbina Cvjetnog trga. Dragojevićev Cvjetni trg završava Bajkom o vratima - čini se da priča o trgu može završiti jedino ako skrene u formu bajke koja nužno vodi prema (sretnom) kraju. Stvarnost ipak nema kraj: priča se nastavlja, ljudi dolaze i odlaze, vlasti i režimi se izmjenjuju, Zemlja i dalje kruži oko svoje osi. Cvjetni trg bio je, jest i bit će odraz svog konteksta – kad dođu bolja vremena, opet će postati i bolji prostor.

<
Vezane vijesti