Tomer i Barak Heymann, izraelski filmaši za koje njihov otac više nije siguran jesu li Arapi ili Židovi: U Izraelu se ne usuđuješ gledati daleko u budućnost. Razmišljaš možda o tome što će biti sutra ili idući mjesec, ali kako ne znamo što će biti za deset godina, ne dajemo si pravo da zamišljamo i sanjarimo o tome. Nismo sigurni niti hoće li Izrael tada još uopće postojati.

Tomer i Barak Heymann, filmaši iz Izraela, na ovogodišnjem ZagrebDoxu predstavili su 'Most preko doline Wadi', film koji kroz pokretanje zajedničke škole progovara o jazu između Arapa i Židova. Slične škole već postoje, no ova je iznimka, jer smještena je u arapskom dijelu izraelske doline Wadi. Brutalno iskren, uspješno balansirajući između obje strane i zadržavajući nepristranost, kroz svakodnevnu borbu učitelja, roditelja, a ponajviše djece, film pokazuje besmisao nasljeđa mržnje koja se u Izraelu prenosi s koljena na koljeno. Alternativa mržnji na trenutke graniči s apsurdom, jer pokušava spojiti djecu suprotstavljenih naroda, sedmogodišnjake koji 14. svibnja obilježavaju svaki na svoj način: Židovi slaveći Dan nezavisnosti, Arapi oplakujući Dan katastrofe.

Kako ste odlučili snimiti film o ovoj problematici?

Tomer: Prije četiri godina jedan nas je roditelj pozvao i objasnio nam da u selu Kara želi otvoriti osnovnu dvojezičnu školu u koju bi poslao svoju kćerku. No, nitko mu nije vjerovao, pa niti mi. U Izraelu je situacija jako teška, posebno u posljednjih nekoliko godina.

Barak: U ožujku 2003. godine počeli smo snimanje i slijedećih godinu i pol dana snimali smo borbu za osnivanje škole. Ministar obrazovanja nije htio odobriti projekt, a i nisu mogli pronaći niti dovoljno roditelja koji bi bili voljni poslati djecu u mješovitu školu. I konačno, u rujnu 2004. ipak je otvorena.

bridge1.jpg

Tomer: Samo su tri škole u Izraelu zajedničke za Arape i Židove. Preostale dvije nalaze se u židovskom području, tako da Arapi moraju odlaziti u židovske kvartove. Ovo je jedina škola locirana u arapskom selu, jedino mjesto gdje Židovi moraju prijeći granicu i otići u arapski dio. To je bitno, jer mnogi se od njih boje uopće prijeći tu granicu, boje se otići u kupovinu, putovati. Vlada paranoja od Arapa, od arapskog društva.
Poštuje li se u školi ravnoteža između Arapa i Židova?

Tomer: Jedan od preduvjeta bio je da se upiše jednak broj djece s jedne i druge strane, kao i jednak broj židovskih i arapskih učitelja i učiteljica.
S kakvim ste se problemima susreli tijekom snimanja?

Tomer: U početku su obje strane bile pomalo paranoične. Bojale su se da ćemo problemu prići jednostrano te zauzeti stav blizak onima drugima. Učitelji su također strahovali kako će film ispasti. No kasnije su shvatili koliko im je on pomogao. Jer, gledajući sebe i način na koji rade s učenicima, uvidjeli su da, kako bi unaprijedili funkcioniranje škole, mogu mijenjati pristup u odgoju.

dox4.jpg

Barak: Na početku filma jedna Arapkinja priča kako je čitav život bila odgajana da mrzi Židove. I onda, kada joj je jednog dana šestogodišnja kćer rekla da mrzi Židove, uvidjela je da nešto nije u redu i da želi da njeno dijete odrasta u drugačijem svijetu. Istina je da je to pritisak za djecu, ali kada ova djeca i sama postanu roditelji, biti će puno lakši put za njihovu djecu. To je dugotrajan i bolan proces, ali treba početi negdje. Mogu posve shvatiti roditelje koji žele zaustaviti neznanje i rasizam.

Tomer: Za djecu je također puno lakše da funkcioniraju zajedno. Veći problem bio je u roditeljima koji su se trebali susresti i koji nikada nisu razgovarali. Djeca su puno jednostavnija. Roditelji im kroz život nameću toliko glupih stvari, a oni jednostavno odu zajedno van i igraju se, bez ikakve zadrške i postavljanja sebe u odnos - ja sam Židov, ti si Arap. Oni ne razmišljaju o tome. Mi smo ti koji im usađujemo takve relacije. Njima je svejedno, dokle god ne nauče da im mora biti važno. I upravo sve to i jest sama ideja škole.

Barak: Po meni ovaj film ne progovara samo o odnosu Židova i Arapa, već i o odnosu roditelja i djece. I o pronalasku najboljeg načina njihova odgoja. To se očituje npr. u sceni roditelja Židova koji su u konfliktu – oca koji se protivi i pita: što radimo sa našim djetetom u ovoj školi, igramo se sa njegovim umom, i majke koja decidirano tvrdi: mi to trebamo činiti. Dakle, nije riječ samo o odnosu Arapa i Židova, već muškaraca i žena, svjetovnog i religioznog, roditelja i djece. Ima puno razina. To je i bio naš cilj: iako problem sam po sebi već izuzetno kompliciran, željeli smo ga zakomplicirati još više.

tomeribarak.jpg

Barak: Da, bio je prikazan u Izraelu, ali kao serijal u četiri nastavka. Naš otac je rekao: odličan posao, ali više nisam siguran jesu li moji sinovi Arapi ili Židovi. Jako je teško dobiti reakciju ljudi na njihovu stvarnost, jer su im umovi totalno pobrkani pod raznim utjecajima. Po meni, film je višeznačan. Nije riječ samo o tome da kažemo ovi su ljudi dobri, oni loši, već da pokušamo biti objektivni i da pokažemo empatiju za ljude koje prikazujemo. Sve ako i ne vjeruješ i ne podržavaš njihovo gledište.
Kakve projekte planirate u budućnosti?

Barak: Tomer i ja radimo film o našoj obitelji i našoj zemlji u posljednjih deset godina. Ima nas petero braće u obitelji, troje ih je napustilo Izrael prije nekoliko godina i jedan se nikada nije vratio. To je možda i simbol onoga što se dešava u zemlji. Mi nismo patrioti kakvi su bili naši roditelji.
Tomer, tvoj film Paper dolls bavi se gay imigrantima sa Filipina koji zarađuju kao transvestiti. U filmu It kinda scares me mladi delikventi tijekom rada na predstavi suočavaju se sa učiteljevim priznanjem da je gay. Dakle, kroz filmove progovaraš o pravima stranaca, pravima homoseksualaca, rascjepu u Izraelu. Doživljavaš li sebe kao angažiranog režisera?

Tomer: Stalo mi je do onog što jesam i što osjećam. Nije da biram temu, da sjedim i razmišljam – ajmo napravit film o Arapima i Židovima, ili nešto drugo... Kad upoznaš neku zanimljivu osobu, slijediš njegovu priču i tek kasnije shvatiš da tvoje gledište seže dalje od priče, da želiš reći nešto i o tom društvu u kojem je ona smještena, o kulturi, pravima. To me područje privlači, i da, to nije zabava, već više aktivizam, ali glavni je razlog za to što me moji protagonisti odvedu za ruku u tom smjeru. Takva je situacija i s Izraelom, jer mislim da je važno boriti se u zemlji gdje neki ljudi žele biti slijepi, ne žele vidjeti puno toga. Za mene je bitno da kažem ljudima: ne možeš zatvarati oči pred nekim problemima.

dox1.jpg

Barak: Sjebana, skroz sjebana. Religija sve sjebe, političari sve sjebu. A stvar je vrlo jednostavna: 99 posto ljudi koji tamo žive su normalni, obični ljudi poput mene i tebe. Samo su slučajno Arapi ili Židovi. I sve što žele je voditi normalan život, imati dovoljno novaca, odgajati svoju djecu u normalnim uvjetima, i seksati se sa svojim ženama/muževima. Ali povijest, religija, politika, političari i njihov ego im to nikada nisu dopuštali.
Misliš li prema tome, da bi ljudi u suštini željeli funkcionirati zajedno i odbaciti tu strogu diferencijaciju na dva naroda?

Barak: Možda i žele biti odvojeni u pojedinim segmentima, ali što ne valja s podijeljenošću? Ortodoksni Židovi žele živjeti u svojim zajednicama. Da li mi to smeta? Ne. Živi kako god želiš, dokle god mi ne nanosiš zlo. Dokle god ne bacaš kamenje na moj auto subotom, jer je Bog jednom prije nekoliko tisuća godina rekao da to ne smijemo raditi subotom. I ako neki arapski roditelj, kao npr. ovaj u filmu, ne želi da njegova kćer ima dečka Židova, to jest tužno, ali je njegova stvar. Mislim da nije stvar u tome, živjeti odvojeno ili ne. Stvar je samo u tome da možeš živjeti.

Tomer: Problem je u tome da, religija, pošto je tako jaka, u Izraelu uništava ljudske umove. Ubija ono što nosiš u sebi.

bridge3.jpg

Tomer: Da, u Jeruzalemu se Gay Pride nije održao. Ali događa se prava revolucija- zagovaratelji prava homoseksualaca i lezbijki imali su podosta uspjeha u zadnje vrijeme, ali i puno problema. S obzirom da je Izrael izrazito religiozno društvo, postoji konflikt između onih starijih primitivnih ljudi i onih koji žele otvoriti društvo. A ja imam osjećaj da sam u sredini i da imam pravo pokušati napraviti poveznicu između tih dviju suprotstavljenih strana.
Kako vidite Izrael za deset godina?

Tomer: Pitao sam se to toliko puta dosad. I kroz razgovore sa prijateljima shvatio sam da kod nas većina pripadnika mlađe generacije, ljudi između 20 i 30 godina starosti, uglavnom ne priča o budućnosti. Obično kada sjediš s prijateljima pričaš: za deset godina napravit ću to i to. U Izraelu se ne usuđuješ gledati tako daleko u budućnost. Razmišljaš možda o tome što će biti sutra ili idući mjesec, ali upravo zbog toga što ne znamo što će biti, ne dajemo si pravo da zamišljamo i sanjarimo o tome. Pošto nismo sigurni niti hoće li Izrael tada uopće postojati.

<
Vezane vijesti