krleza.jpgŠto bi o vojnoj paradi povodom dana Oluje mislio Miroslav Krleža? - "Nema ni jedne pobjede u historiji naroda koja za drugi narod ne predstavlja sramotu i poraz. Biti rodoljub, znači trajno zveketati oružjem i tako izazivati (tuđu, a u krajnjoj konzekvenci) svoju vlastitu propast."

Kada sam prošle godine kopao po Krležinoj rukopisnoj ostavštini, pohranjenoj u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, nabasao sam na tipkopis njegovog neobjavljenog eseja iz godine 1975. pod radnim naslovom O nacionalnom identitetu. Pitanje hrvatskog (i ne samo hrvatskog) nacionalnog identiteta jedno je od onih koje je Krležu intrigiralo tijekom cijeloga života. Iako izraziti individualac, bio je duboko svjestan pripadnosti društvenom, političkom i nacionalnom kolektivu, a kroz njegovo specifično tretiranje hrvatskog nacionalnog pitanja zrcalila su se sva ključna pitanja koja je svojim djelom postavljao, uglavnom ne dajući konačne odgovore. Veliki bard u dotičnom eseju je između ostalog zapisao: "Narod i "Narod i narodnost to su barjaci, to su proslave, to su trijumfalni blagdani, to su spomendani pobjedonosnih bitaka, i koliko god ti trijumfi bili obasjani snopovima vrhunaravne svjetlosti, oni su ipak mračne, paklene sjenke..."narodnost to su barjaci, to su proslave, to su trijumfalni blagdani, to su spomendani pobjedonosnih bitaka, i koliko god ti trijumfi bili obasjani snopovima vrhunaravne svjetlosti, oni su ipak mračne, paklene sjenke, koje slaveći pobjedu stvaraju trajnu opasnost novih poraza (...) Nema ni jedne pobjede u historiji naroda koja za drugi narod ne predstavlja sramotu i poraz. Biti rodoljub, znači trajno zveketati oružjem i tako izazivati (tuđu, a u krajnjoj konzekvenci)* svoju vlastitu propast."

Krleža je, jasno je i iz priloženoga, do kraja ostao dosljedni partibrejker. No bez takvih pojedine (ne)kulture lako atrofiraju u svom samozadovoljstvu, utope se u svojoj dekadenciji. Odvjetnici i zagovornici takve dekadencije u nas su nam poznati. Stoga, pitanje zašto današnje hrvatske i srpske političke elite ne bi mogle razumjeti ove u suštini tako jednostavne Krležine misli zapravo je samo retoričko. Pojedini hrvatski političari ovih dana u svojoj perverziji idu tako daleko da traže od Srba u Hrvatskoj da se i oni pridruže proslavi Oluje, dok srbijanske elite, među njima i oni koji su svojim političkim (su)djelovanjem direktno (su)odgovorni za sudbinu svojih sunarodnjaka 1995. godine, oštre svoje verbalne noževe izjavljujući: "Oluja je zločin i tu se nema što slaviti". Ni traga nekakvom "ali".

Pritom je svima jasno (ili bi bar trebalo biti) da niti većina Hrvata slavi protjerivanje Srba, niti većina Srba zbog toga žali. Ljudi su u velikim poviPitanje zašto današnje hrvatske i srpske političke elite ne bi mogle razumjeti u suštini tako jednostavne Krležine misli zapravo je samo retoričkojesnim narativima puki statisti. U ovom slučaju slavi se, odnosno žali, gotovo isključivo zbog teritorija. Slavi se pobjeda i zaokruženje jedne nacionalne države, žali se poraz jednog nacionalnog projekta. Ljudi su u tom smislu samo sredstvo, a ne cilj. Licemjerje je da danas u Beogradu podižu spomenik stradalim Srbima, kada je upravo ondje najvećim dijelom i zakuhana njihova sudbina. Taj spomenik, kada bi bilo pameti, trebalo bi podići u Kninu, i trebala bi ga podići hrvatska država. Naravno, pod uvjetom da i to ne bude licemjerno, već odraz stvarne svijesti da se radilo o hrvatskim građanima, upravo političkim Hrvatima, kako to u zadnje vrijeme voli naglasiti premijer Milanović.

Ti ljudi nisu bili samo pobunjeni Srbi, nego i pobunjeni Hrvati koji su odbacili politički konstrukt hrvatstva. Naravno, teško je to, na objema stranama, objasniti onima čija razmišljanja funkcioniraju po principu "ili-ili". No takvo razmišljanje nije pokazatelj čvrstine i jasnoće identiteta, nego upravo suprotno, njegove zakržljalosti i krhkosti. Svojim paničnim strahom od preispitivanja pojedinih mjesta iz novije hrvatske povijesti, čak i kada se primjerice radi o raspravama koje se pretežno zadržavaju u okviru akademske zajednice (vidi slučaj Jović), Hrvatska sugerira da sama sebi ne vjeruje. Hiperprodukcijom spomenika i petrificiranjem dominantnih narativa ne snaže se temelji jedne države. Dapače, to je prije pokazatelj nesigurnosti nego trajnosti poretka (vidi slučaj SFRJ). Radije poslušati Krležu kada kaže "spomenike od bronce trajnije ne bi trebalo podizati onima koji prije toga nisu barem dvaput rušeni".


 * dopisano Krležinom rukom

Ključne riječi: Srbi u Hrvatskoj, Oluja
<
Vezane vijesti