sanja_bakovic.jpegSvjetski dan poezije - intervju sa Sanjom Baković, autoricom zbirke poezije Plovna mjesta. Baković: "Detalji uvijek presude. U odlukama. Izborima. Detalj otkriva svijet drugog čovjeka. Svako naše obraćanje drugom čovjeku možemo izvesti na tisuću načina. A upravo onaj jedini jedan način na koji se to dogodi presudan je za prepoznavanje i mogućnost dubokog susreta. Detalj je signal. Lakmus papir. Dobroj pjesmi ne presuđuju savršene riječi, savršena pamet, nego nešto iznutra meko i skladno. Svaka je pjesma jedno malo tijelo istine o sebi."

Obraćate li pažnju na grafite? Imate  li neke omiljene po gradu?

Grafite čitam. Puno je onih koji samo služe da šporkaju zid, da očiste gluposti iz nečijeg uma, ali ima i dobrih političkih poruka, zabavnih i erotskih grafita, pa čak i stihova u grafitima. Lani smo jednom nakon sastanka pjesničke G-rupe u Kordunskoj u Zagrebu primijetili grafit Miki Maus je štakor. Danima smo otkidale na tu poruku, tumačile je na sve moguće načine.Poezija je stvarno dobar opijat, ne šteti zdravlju, raduje srce, potiče na razmišljanje, prepoznavanje

Na jednom zidu u blizini ETF- a je stih Anke Žagar Napišem šuma i bude šuma. To mi je posebno drag grafit, često provjerim je li još tamo. Nešto su pokraj njega dopisali, ne bih voljela da nestane.  U Jurišićevoj se uvijek trznem na grafit Samo ljubav. Grafiti su refleksija vremena, hvataju suvremenu atmosferu. Vrijedi ih pratiti. Poruke su svuda oko nas, a hoćemo li išta s njima učiniti, to je još važnije.  Čini se i da se u Zagrebu formira promišljena street write scena, a osoba koja se krije pod imenom Nebitno, kroz svoje grafite ostavlja zanimljive poruke.

Danas je srijeda, foto: Nebitno Danas je srijeda, foto: Nebitno

U jednoj od pjesama napisali ste da se prošlost otpušta bez žaljenja. Kako odustati od potraga za boljom prošlošću?

Nikako. To je ono dječje, hoćeš vjerovati da je sve bilo bolje nego što jest. Iako nije niti nužno tragati za boljom prošlošću, već je pogledati Plovno mjesto nije samo toponim, već i simboličko mjesto, "vez u portu", iz kojeg možeš otići kad moraš otići, i vratiti se kad je vrijeme za povratak. Mjesto fleksibilnosti, slobode, koje u sebi sadrži prvu i posljednju koordinatu kretanja u novo, i zatvaranje krugaonakvu kakva je stvarno bila, radikalno iskreno. Istina uopće ne mora biti loša.

Bilo da je riječ o osobnoj i intimnoj prošlosti ili onoj kolektivnoj i društvenoj, nemoguće je uljepšati stvari. Može se propitivati, promišljati, analizirati, bolje shvatiti, a onda otpustiti bez žaljenja, i možda staviti nekakvu točku. Može se pisati. Govoriti. Otvarati tajna, tamna i odbačena mjesta. To može čak i nasmijati, dati novu snagu, "izliječiti" prošlost.

U vašoj poeziji saznat ćemo cijenu povratne karte Zagreb - Split ili niz drugih detalja kojima zbirka obiluje. Zašto vam je važna ta posvećenost detaljima?

Zato jer detalji uvijek presude. U odlukama. Izborima. Detalj otkriva svijet drugog čovjeka. Ponekad nam je o čovjeku sve jasno na temelju jedne geste, jedne rečenice, jednog njegovog izbora, detalja u djelovanju. Detalji nas spajaju i razdvajaju. Iz detalja se stvara priča, impresija o drugom.

Svako naše obraćanje drugom čovjeku možemo izvesti na tisuću načina. A upravo onaj jedini jedan način na koji se to dogodi presudan je za prepoznavanje i mogućnost dubokog susreta. Detalj je signal. Lakmus papir.

plovna_mjesta_naslovnica.jpg

U bezbroj mogućih podjela, jedna bi mogla biti i ona na ljude koji u zagrebačkom Zrinjevcu vide samo park i one koji tamo vide (i) more.  Najkraća pjesma u vašoj zbirci u tome je parku more približila kroz zvuk. U vezi upravo tog parka, tu je i čuveni Mihalićev stih Prolazim Zrinjevcem, dotiče me more.  Kako vi koja ste odrasla uz more, gledate na gradove bez mora?   

Nekad se u prostoru grada dogodi varka zvukova koji dozovu morski svijet. Zrinjevac iz Mihalićeve pjesme je zelena blagost usred gradske vreve. Turisti su nas naučili ono što sami nismo znali, na Zrinjevac možemo doći s dekicama, leći na travu, odmoriti. Smijemo se opustiti. Ne biti uštogljeni. Razumjeti čemu služe gradski parkovi osim šetanju pasa.

Odlična je ona ljetna akcija Zagrebačko more knjiga, kada se Zrinjevac pretvori u plažu za čitanje, čini se kao da je akcija na tragu Mihalićevog stiha. Gradove bez mora i gradove uz more nemoguće je usporediti. Druge energije, životni ritmovi, aktivnosti, drugačiji načini komunikacije čovjeka i prostora. Ja koja sam odrasla uz more sam neka druga ja u gradu bez mora. I to je dobro, i nužno. Plakati za morem u gradu bez mora bio bi gubitak vremena. 

Upravo odsustvo donosi prisutnost nečeg drugog, novog. Ništa od cviljenja u besplodnim nostalgijama. Uvijek imamo izbor. Za sad sam sretno podvojena i osjećam kako me ta podvojenost obogaćuje.

Zbirka ispisuje i neke literarne posvete. Postoji li neka za koju već sad znate, a da nije u knjizi?

U knjizi je nekoliko posveta, a najdraža mi je možda ona Cesaru Valleju, zbog toga što je živio kako je živio, i nekog osjećaja da je dio i ovog vremena u kojem bi opet predstavljao obespravljene. A nove pjesme s posvetama se pišu, da, Ginsbergu i Adrienne Rich, a bit će ih sigurno još.

Knjigu vam je izdao zagrebački CeKaPe / Centar za kreativno pisanje uz koji vežete i vlastite početke pisanja poezije. Kakvo je to bilo iskustvo za vas i može li se poeziju naučiti pisati?

Uvijek kažem da je to bio zanimljiv istraživački proces. Poezija se može i ne može naučiti pisati. Ako nešto postoji u potenciji kao ljubav prema tekstu, kao osjećanje teksta i kao unutarnji prostor iz kojeg uopće dolazi potreba za pisanjem, onda postoje neke šanse za uvjetno rečeno, Bilo da je riječ o osobnoj i intimnoj prošlosti ili onoj kolektivnoj i društvenoj, nemoguće je uljepšati stvari. Može se propitivati, promišljati, analizirati, bolje shvatiti, a onda otpustiti bez žaljenja, i možda staviti nekakvu točkunaučiti, razviti, poboljšati.

Mnogi će se narugati uopće konceptu radionice pisanja kao američkom modelu instant učenja. No, to zaista radi. Radionice kreativnog pisanja pomažu pisanju. Naravno, postoje geniji. Spisateljske i pjesničke karizme kojima ne trebaju ni radionice, ni fakulteti, ni mentori, ni tuđi radovi kao nadahnuće. No, nama ostalima ne mogu naškoditi radionice pisanja, mogu samo pomoći.

Članica ste poetskog kružoka G-rupa. Na koji način radite?

G-rupu čini šest pjesnikinja: Suzana Kos, Natalija Mihelin, Ana Martina Bakić, Ives Buljan, Selma Sarajlić Kanazir i moja malenkost, pod vodstvom mentora Branka Čegeca. Postojimo točno pet godina, poetska petoljetka… Sastajemo se gotovo svaki tjedan kada nas je većina u Zagrebu, donosimo nove pjesme, uređujemo tekstove jedni drugima, komentiramo, motiviramo se za čitanje, izmjenjujemo knjige, dijelimo strast čitanja.

Imali smo već i zajednička čitanja, a neka nova su u planu. U dva navrata smo zajedno objavljivale u časopisu Tema. Pokušavamo biti konstruktivno kritični i konstruktivno pohvalni za tekst drugog. Borimo se za svaki tekst, pokušavamo od njega izvući najbolje. Kroz naš rad i druženje prođe puno emocija, reakcija, smijeha. Valjda je to tako s poezijom.  U procesu pisanja uvijek si sam sa sobom. U jednom momentu se pojavi zadovoljstvo, u drugom sumnja oko teksta. G-rupa je kao i svaka grupa, ima tu refleksivnu dinamiku u kojoj ti je drugi ogledalo za tekst, svatko će zamijetiti nešto drugo što sam ne vidiš, i to je blago u brušenju teksta, ali i u učenju na koje detalje u budućem pisanju valja obratiti pažnju.

Vaša "odanost čitanju" kako će reći Branko Čegec, iskazuje se i kroz vaš projekt Odvalimo se poezijom. O čemu se radi?

Ideja se rodila nakon jednog tuluma ljudi u kasnim 30-ima. Jedan je prijatelj rezignirano konstatirao "više se ni sa čim ne mogu ni odvaliti". Skužila sam da se ja odvaljujem dobrim pjesmama, da mi djeluju kao opijati i na Facebooku sam počela objavljivati, zapravo prepisivati, pjesme koje mi se sviđaju. Pomno ih biram, ponekad svaki dan ili kad stignem. Sad već "odvaljivanje" traje oko godinu i pol, ima neku svoju malu publiku, ljudi mi šalju svoje pjesme, šalju prijedloge što bi voljeli čitati, a i zezaju me, podvale pjesmu Jelene Rozga i dopišu "odvalimo se poezijom". Drago mi je da ta spontana, intimna ideja ima nekog odjeka, uvijek desetak- dvadesetak ljudi pročita, komentira, podijeli pjesme. Dio pjesama preseli se u rubriku Odvalimo se poezijom, na web stranicu Centra za kreativno pisanje. Imali smo i nekoliko tribina pod tim nazivom, nadam se da će se ideja i dalje razvijati. Poezija je stvarno dobar opijat, ne šteti zdravlju, raduje srce, potiče na razmišljanje, prepoznavanje.

Što presuđuje dobroj pjesmi?

Moment. Iskrenost. Nepretencioznost. Spoj sa sobom. Impuls da neko iskustvo uopće treba pretvoriti u pjesmu. Iskustvo proživljenog, iskustvo čitanja. Ritam. Jednostavnost. Sklad. Ne mora sve biti pjesma. Sjećam se iz jednog intervuja, kad su Wislawu Szymborsku pitali kako to da je u cijelom svojem životu napisala oko 400 pjesama, kazala je nešto kao "imala sam i koš za smeće". Ona je pisala savršeno, jednostavno, Turisti su nas naučili ono što sami nismo znali, na Zrinjevac možemo doći s dekicama, leći na travu, odmoriti. Smijemo se opustiti. Ne biti uštogljenikomunikativno, blisko, a duboko.

Dobroj pjesmi ne presuđuju savršene riječi, savršena pamet, nego nešto iznutra meko i skladno. Ne znam tome niti ime. Svaka je pjesma jedno malo tijelo istine o sebi.

Postoji li i koja je u vašem slučaju veza između joge, kojom se bavite pa čak vam je i tema na doktoratu iz kulturne antropologije, i poezije?

Ta veza je potreba za zurenjem u sebe kao čovjeka koji se stalno ljušti iznutra, neki impuls za samoistraživanjem, bilježenjem stvari o sebi, i o malim čudima oko sebe. Poezija to čini kroz riječi, a joga, a mislim i druge duhovne discipline, otvaraju prozore, da ne kažem "vrata percepcije", za neka dublja opažanja čudesnosti. Ne čini li to i poezija?

Ove ste zime nastupili na zagrebačkom izdanju festiva 50 Poems for Snow. Kakvo je bilo to iskustvo?

Hladno u dlanovima, toplo oko srca... Tih i intiman čin. Okupljanje ispod kina Tuškanac, hod po snijegu do livade i čitanje. I znaš da su došli baš oni koji to zaista žele. Nije to masovni popularni događaj, čini mi se da smo ove godine čitali na jako velikom minusu.

Prethodne dvije godine sam s pjesnikinjom Katom Brajdić, koja je također čitala ove zime, pješačila po snijegu prema Krešićevim poljanama, i već sam bila u điru čekanja prvog snijega, bilo je to naše malo pjesničko hodočašće. Išla bih na festival i da nisam nastupala, a ovako je bilo još ljepše, čitanje po hladnoći, u mraku, sa svjetiljkama, baš kao svečanost.

Ovogodišnji festival bio je posvećen grčkom pjesniku Konstantinu Kavafisu kojeg sam intezivno čitala u jednoj fazi i posvetila mu pjesmu i u zbirci, tako da se baš poklopilo. Lijepo je da je festival dobio i međunarodni karakter, i da se osim u gradovima Hrvatske, održava i u niz gradova Europe.

Hrvatska ima jedan od najnižih proračuna za kulturu u EU, što nas legitimira kao primitivnu sredinu. Kako vi na to gledate?

U tome vidim društvenu žalost i civilizacijsko nazadovanje. Ako smo spremni proračun preusmjeriti na obnavljanje obveze vojnog roka, na rehabilitiranje nečega što smo, valjda, "odradili", ako se vraćamo na moto "spremimo se na rat" umjesto na mir, onda je to regresija.

Ove je godine najdugovječnijoj i najvažnijoj pjesničkoj manifestaciji u Hrvatskoj, Goranovom proljeću, dodijeljena samo trećina od očekivanih sredstava, te su se borili s organizacijom festivala.

Koliko je poezija (ne) prisutna u javnosti,  kroz medijie i na druge načine?

Ako pogledamo mainstream medije, kakvim smo sadržajima i bizarlucima zatrpani, nije ugodno. Za poeziju u medijskom prostoru malo je mjesta. Kritika je iskorijenjena kao ambrozija. Valjda izaziva alergiju. Ako kažemo "da, to nikoga ne zanima, ovo je vrijeme koje sa bavi estradom, Trumpom, Agrokorom i vremenskom prognozom", predali smo se unaprijed.

Ipak postoje još neka lijepa mjesta u javnom prostoru na kojima se još može čuti i čitati poezija ili o poeziji, npr. na 3. programu Hrvatskog radija u emisijama Šest minuta poezije u šest i Poezija naglas, možda još u nekoj emisiji, u Novostima, u Novom listu koji ponekad nešto objavi o poeziji, primjerice intervjue prilikom dodjele nagrada, u tjedniku Express koji zna iznenaditi, Vijencu, na portalu Bookse, u Zarezu, no kolika je čitanost i slušanost svih ovim medija zajedno, odgovor je – mala - i pitanje je što svi koji se bave poezijom mogu napraviti da se ona učini vidljivijom umjesto da se rezignirano pomire da je ta vidljivost sada mizerna.

Što mislite o ideji da Zagreb dobije pjesničku knjižnicu što bi, uz uobičajene aktivnosti i one dodatne posvećene poeziji, mogla postati jedna od knjižnica u sklopu mreže Knjižnica grada Zagreba?

To bih pozdravila svim srcem i promovirala na sve načine! To nam nedostaje. Postojeće knjižnice poeziju su strpale na jednu policu, u depoe. Često knjižnice od izdavača niti ne žele otkupiti poeziju.

Prije dvije godine, glavna gradska knjižnica u Zagrebu potpuno je ukinula policu s poezijom. Tada je pjesnik Miroslav Kirin organizirao akciju Poeziju u knjižnice i performans pred knjižnicom, čitali smo s lampicama, i na jednu samostojeću policu ljudi su ostavljali knjige poezije. Ta veza je potreba za zurenjem u sebe kao čovjeka koji se stalno ljušti iznutra, neki impuls za samoistraživanjem, bilježenjem stvari o sebi, i o malim čudima oko sebe. Poezija to čini kroz riječi, a joga, a mislim i druge duhovne discipline, otvaraju "vrata percepcije"Knjižnica je kasnije rekla da su obnavljali, uređivali fond, i da zapravo nema dovoljno prostora.

Recimo, postoje knjige poezije koje možeš naći samo u jednoj jedinoj knjižnici, pa ako su u depou, čekaš dan, dva da stignu. Početkom veljače smo na tribini Odvalimo se poezijom, imali goste dobitnike Gorana za mlade pjesnike, kad sam se pripremala i pokušala naći njihove knjige, to je bila muka. Svaku sam knjigu našla u drugoj knjižnici. Floskula je govoriti "nikog ne zanima poezija". Koga zanima, taj je čita, i njome se bavi, nađe neki svoju put. Koga ne zanima, nikad ga neće niti zanimati, postoji toliko stvari kojima se čovjek može baviti. Neka svatko traži svoj svijet i to je sasvim dobro. No, dostupnost knjiga je važna i nužna. Da, treba nam pjesnička knjižnica u Zagrebu, ali i u drugim gradovima.

Možete li izdvojiti neka vama najdraža plovna mjesta i reći zašto su vam važna?

Plovno mjesto nije samo toponim, već i simboličko mjesto, "vez u portu", iz kojeg možeš otići kad moraš otići, i vratiti se kad je vrijeme za povratak. Mjesto fleksibilnosti, slobode, koje u sebi sadrži prvu i posljednju koordinatu kretanja u novo, i zatvaranje kruga. Na to sam mislila kod zbirke. A konkretno, meni su Brač i Split plovna mjesta, najvažniji prostori napajanja. Osjećaj da mogu doći, ostati koliko mogu, i otići kad moram.

_________________________________________________________________________________________________

Dragi čitatelji i čitateljice, H-Alterova budućnost je kontinuirano neizvjesna.  Ako vam se sviđa ovo što čitate i želite podržati naš daljnji rad, možete nam pomoći svojom donacijom i/ili proširiti riječ među svojim prijateljima. Solidarno za slobodno novinarstvo i veliko hvala svima.
<
Vezane vijesti