H-Alter
Foto: ytb-prtscFoto: ytb-prtscSmije li itko uskratiti uspomene na bilo što, pa i Balaševiću na bivšu zajedničku državu?

Kakva smo mi to nesretna zemlja trknutih ljudi kad smo, deprimirajuće tonući u živom blatu vlastite mentalne impotencije, tako spremni patološki ili vučje zavijati nad tuđim životima, osjećajima, uspomenama, čak i ljubavima i željama...?I da sve te objede nisu notorne krivotvorine - zlonamjerno ugurane u kontekst pročetništva istom nacionalisičkom alkemijom kojom se nastupi hrvatske desničarske lakonotne megazvijezde Marka Perkovića Thompsona izvlače iz proustaštva u "domoljubni" kontekst - Balašević bi svejedno za "domoljube" u RH bio jugonostalgičar

Koga je pri zdravom razumu briga - osim možda prezauzetog na FB-u samokroničara, isusovca Ivana Iku Mandurića, godinama predanog utjerivanju duhovnog zdravlja u mlade duše - je li megapopularan na zapadnom Balkanu Đole jugonostalgičar? Kao da je to važno, ili bi trebao postojati razlog da neotesan, omalovažavajući šovinizam bude važniji od onog što Đorđe Balašević radi i jest u estradnoj umjetnosti.

I da jest to što mu budale pripisuju ne bi li obezvrijedili neobezvrjedivo, Đole bi bio samo zvučna jedinka u masi ljudi starijih od 45 godina s iskustvom života u bivšoj SFR Jugoslaviji, koji u 82 posto (vidi anonimnu anketu portala MojeVrijeme.hr. travnja 2015. među 2200 građana RH i BiH), koji otvoreno tvrde da se tada živjelo bolje i sigurnije u svakom smislu. Osobito u socijalnom, radnom, društvenom i moralnom smislu...

Znači li biti jugonostalgičar smrtonosnu zarazu zika virusom ili herezu zbog koje je agilni Tomas de Torquemada imao papinu bjanko dopusnicu paliti inkvizicijske lomače?

Smije li danas itko psihički zdrav uskratiti ikom uspomene na bilo što, pa i srbijanskom pjevaču Balaševiću na ljude i vrijeme bivše zajedničke države, za kojom sada otvoreno žale i tisuće opljačkanih i obespravljenih u sedam - čak još i nerazgraničenih - bantustana na 255.804 četvorna kilometra bivšeg zajedničkog ozemlja? Nema veze činjenica da uspješan panonski mornar Đole, pjesnik i glazbeni umjetnik dupkom puni najveće dvorane od Vardara pa do Triglava, i šire.

Njegovi su fanovi u petak navečer tražili kartu više i za unaprijed rasprodani koncert u splitskoj Spaladium Areni. Unatoč činjenici da je Đole "domoljubima" na društvenim mrežama i kloaka medijima persona non grata. Zato mu, jelte, makar i verbalno treba grubo izbiti iz glave "kužnu" jugonostalgiju, jer "nećemo zaboraviti što je Balašević huškački govorio za krvavog raspada Titine Jugoslavije o Slovencima i Albancima, ali i o Hrvatima i Vukovaru".Znači li biti jugonostalgičar smrtonosnu zarazu zika virusom ili herezu zbog koje je agilni Tomas de Torquemada imao papinu bjanko dopusnicu paliti inkvizicijske lomače?

I da sve te objede nisu notorne krivotvorine - zlonamjerno ugurane u kontekst pročetništva istom nacionalisičkom alkemijom kojom se nastupi hrvatske desničarske lakonotne megazvijezde Marka Perkovića Thompsona izvlače iz proustaštva u "domoljubni" kontekst - Balašević bi svejedno za "domoljube" u RH bio jugonostalgičar, bez prava na vlastito mišljenje i osjećaje.

Za tu vrst paranoje još dugo neće biti lijeka baš kao što dugo za olovnih godina u Srbiji - kada su glasno četnikovali Bora Čorba i Boro Drljača, da se i ne spominje buljumenta inih otadžbinskih lakonotnih i caj-caj-cajka ikona - nije bilo lijeka za mainstream politiku, čijom su voljom čelnici Radiotelevizije Srbije i šefovi velikih estradnih prostora držali Balaševića na ledu. Nije bio na liniji. Voždovoj.

Tihana Marović, izvjestiteljica Slobodne Dalmacije s Balaševićevog koncerta u Spaladium Areni nije propustila istaknuti kako i zašto "ne prestaju reakcije i priče o koncertu". Đole bio u Splitu i otišao, pa i vikend prošao, a uzvitlana se prašina ne sliježe. Publika je bila oduševljena doživljenim, na repertoar i izvedbe nije bilo zamjerki, svjedočila je novinarka Slobodne, "no koplja se na društvenim mrežama lome oko uvoda koji je imao prije pjesme Nevjernik'", bez čijih znakovitih stihova "Dobra večer Banja Luko", ne prolazi nijedan njegov koncert. Pjesma je izvedena pod jakim emocionalnim nabojem, a poznato je kako je Banja Luka jedan od rijetkih gradova u koje Balašević nije dobrodošao.

Govoreći o gradovima u kojima nastupa, s tugom je istaknuo kako su još uvijek na snazi poruke koje su mu slali iz tog grada, o tome kako tamo za njega čuvaju metak. Nešto kasnije osvrnuo se i na to kako ljude s prostora bivše zajedničke države veže ljubav prema njegovim pjesmama.

U zanosu je kazao kako je svijet njegova domovina, te da u njegovim pjesmama svi na prostorima bivše države govore istim jezikom, onim u kojem progovara srce. Neki su ga zbog tog govora opet prozvali "jugonostalgičarem". Kako to da navodni četnik i navodni mrzitelj Albanaca, Slovenaca, Hrvata i Vukovara nije dobrodošao u glavnom gradu "države" trenutno valjda najradikalnijeg Srbina na zapadnom Balkanu - Milorada Dodika?

Medijski izvjestitelji su zabilježili da je Split u velikom stilu, gostoljubivo primio Balaševića u svojoj sredini, a on im je primjereno uzvratio. Nitko i ničim nije politizirao jer to ne priliči ni mjestu niti akterima kulturnog događaja. "Još je nekoliko pjesama dovelo do buđenja snažnih emocija Đoleta, ali i publike", registrirala je izvjestiteljica Marović.Govoreći o gradovima u kojima nastupa, s tugom je istaknuo kako su još uvijek na snazi poruke koje su mu slali iz tog grada, o tome kako tamo za njega čuvaju metak. Nešto kasnije osvrnuo se i na to kako ljude s prostora bivše zajedničke države veže ljubav prema njegovim pjesmama

"Očekivano, obožavatelje je na noge podignula kultna Provincijalka, a snažan nalet emocija izazvala je i nova Mati, prva pjesma posvećena njegovoj majci." Glazbu i poeziju - "Vodite ljubav, a ne rat", neumrli je mirotvorni slogan "djece cvijeća" američke kontrakulture 1960-ih godina - ne valja kontaminirati šovinizmom i politikantstvom, jer se onda događa to da legendarna Riblja čorba s frontmanom Borisavom Đorđevićem mora ugošćavati hrvatske fanove u Sloveniji i BiH.

Ili, pak, to da je čavoglavski slavuj urođeno prehlađenih glasnica Marko Perković Thompson persona non grata ne samo na pozornicama u najbližem susjedstvu i pola civilizirane Europe nego i u vlastitoj domovini.

Đorđe Balašević, ma što o njemu tko mislio i gadno mu pripisivao, ne spada u istu estradnu i čak političko-ideološku i svjetonazorsku košaru s jednim Borom Čorbom i Thompsonom koji, neosporno je, također imaju svoju publiku i vrijedna glazbena postignuća. Imaju, dakako, i nacionalističke/šovinističke repove koje ne može pokriti nikakva koprena "srpskog rodoljublja", odnosno "hrvatskog domoljublja".

Đole je i u tom smislu drugi i drukčiji. Voljeli su ga u Srbiji i kad se njegova domovina službeno pravila da ga nema, pa su ga izostavljali u svim mainstream medijima, a hrvatski su fanovi slušali panonskog mornara i u rovovima za Domovinskog rata i masovno ga slave u svojim najreprezentativnijim prostorima nakon što je utihnulo oružje.

Usred je hrvatske metropole lani koncem prosinca napunio Arenu, što je pak teško sjelo na želudac rečenom FB samokroničaru, isusovcu Manduriću. Nismo registrirali - isprika, ako nam je slučajno promaklo - da je pateru Manduriću jednako kao cigla na želudac sjelo to što se svake godine, već četvrt stoljeća kao i u Splitu, u "njegovoj", isusovačkoj  bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu slavi misa zadušnica za ustaškog ratnog zločinca, poglavnika tzv. NDH Antu Pavelića.Đorđe Balašević, ma što o njemu tko mislio i gadno mu pripisivao, ne spada u istu estradnu i čak političko-ideološku i svjetonazorsku košaru s jednim Borom Čorbom i Thompsonom koji, neosporno je, također imaju svoju publiku i vrijedna glazbena postignuća

Da je točno baš sve što "domoljubi" tovare Đoletu na dušu, pa dignuto na ikstu, ne bi bio promil zločinačke/krvave ljage kakvu je ustaša Pavelić namro hrvatskom narodu. No, mladi, do čijeg je duhovnog zdravlja osobito stalo rođenom Posušaku pateru Ivanu Iki Manduriću, nije blesava, pa voli to što Đole pjeva.

"Ljudi se čude (koji ljudi? Sic. Mandurićevi istomišljenici; valjda ne 15.000 onih iz Arene, i tisuće još širom RH? - op. a.) kako je notorni bezvezni bezlični i prijetvorni prilivoda Balašević mogao napuniti Arenu", raspalio je lani pater na svom FB profilu u povodu prepune Arene na Balaševićevom prednovogodišnjem koncertu u Zagrebu. "Nema tu čuđenja. Mi smo još uvijek onaj narod koji je sposoban dva puta izabrati Mesića za predsjednika. A načelo je isto: on je zabavan". Pateru se Manduriću osobito zamjerila Đolina pjesma o tetku u kojoj je psovao boga. Nakon koncerta u splitskom Spaladiumu, opet su se žestoko zakvačili Balaševićevi pobornici i protivnici ne štedeći ni najteže riječi.

"O, dobra NOĆ, Banja Luko...", ironizira Franjo Piknjač na FB-u, jer ta poruka nema veze sa splitskom ni šire, s hrvatskom publikom, budući da je to znakovita poruka sa svih njegovih koncerata, podbadanje banjolučkih čuvara metka za njegovu glavu.

Ali i znakovita poruka svim nacionalističkim/šovinističkim mračnjacima svih etničkih i inih, vjerskih, političko-ideoloških i inih pripadnosti, čiji je raison d'être besmislena osveta i širenje mržnje među žiteljima zapadnog Balkana. Osobito Hrvata i Srba. Malo je duža i politički neopterećena priča - nećemo sada o tome - zašto je Đorđe Balašević počeo pjesmu Nevernik stihovima: "K'o uklet jedrenjak/ u gusti modri mrak/ uranja kolodvor/ O, dobra noć, Banja Luko/ ne, ne dolazim/ samo prolazim/ nismo se videli dugo", itd.

Što tu kome normalnom, rekli bismo bez zadnjih primisli i šovinističkih kompleksa - može ili ima smetati? Banja Luka? Lijep, stari grad na bistrom Vrbasu, (po)ratnom nesrećom ostavljen u gustoj političkoj noći? Neki Đolin sentiment o kojem pjeva? I to je njegova stvar, ne "domoljuba", kojima se i inače priviđaju kojekakve zavjere. "Da pjeva afričke pjesme", komentira na FB-u izvjesni Jure Perić, "proglasili bi ga ne jugonostalgičarom, već afronostalgičarom. Tipično za zaostale i glupe Balkance."Zbog svojih stavova izvan granica Srbije njegova popularnost raste, ali u Srbiji doživljava razne progone - više ga nema na televiziji, radio postaje ne puštaju njegove pjesme, a često ga se proziva da ne voli svoj narod i svoju državu 

A ima i drukčijih razmišljanja. "Mi Hrvati smo idioti kad tako prihvaćamo nekog za koga znamo što doista misli o nama, a što je izrekao početkom '90-ih", komentira Slaven Koprivica sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Ili, Jure Bacelj iz Zadra: "Hrvatima je bivša država bila zla maćeha! Hrvatska nam je majka domovina!!!!!! Oni koji to nisu razumjeli su kreteni!!!". Eto kakvih smo mentalnih sklopova. I takvi bismo u svijet?

A Đole se ne opterećuje izgubljenima na raskrižju identiteta, nacionalnih osjećaja i izmišljenih mirova. Stihovima nabijenim ironijom, u Neverniku je pokušao biti jasan: "Ne volim kad me/ uzmu na nišan/ da l' sam od njinih/ il' baš nisam/ Sloven sam, belac/ slobodni strelac/ za svaki slučaj/ još uvek sam svoj". To na ovim zemljopisnim širinama i dužinama uglavnom nije dobro za zdravlje. Mislimo, biti svoj i drukčiji.

"Dobro veče, Zagrebe!", obratio se Balašević u prosincu 2013. godine krcatoj KD Vatroslava Lisinskog na koncertu u povodu 40. obljetnice Dvorane, pa stihovano: "Mislio sam malo na tebe/ Dok sam svir'o po budžacima/ Braći narodnjacima.../ Ko će da me ugosti/ Sad kad nisam baš u milosti/ Sami smo u našoj magiji/ E, moji Zagiji..." Još nije bilo Banje Luke za dobru NOĆ, ali ljubav Đoleta i Zagreba nije bila upitna.

Novinar Tomislav Lalić popratio je kulturni događaj u Lisinskom i analizom Đorđe Balašević - Mornar bez mora koji ne poznaje granice na portalu Studentski.hr dao znati da je "Đole valjda jedini mornar bez mora i lađe koji u svaku luku stiže i koji je uvijek dočekan raširenih ruku. Gost je za poželjeti jer prema njegovim riječima (a to njegova publika najbolje zna) dolazi rijetko i ostaje kratko. Njegove rime i tekstovi još uvijek nalaze 'normalne' koji će ih prenositi i na generacije koje dolaze."

Đolini koncerti u RH rasprodaju se u svega nekoliko sati, pa i te 2013. godine - po cijeni ulaznice od 280 kuna - nije vrijedila nikakva recesija. Ljubav Đoleta i Zagreba, pisali su šovinizmom nekontaminirani novinari, nema rok trajanja. On je "jedna od najvećih zvijezda Balkana koja među publikom uživa gotovo kultni status, s vojskom vjernih fanova."Nije Đorđe Balašević otkrio svu nakaznost devedesetih - koje su nanijele zlo i teške traume ljudima što su "bar imali snove/ koji se teško ostvare/ a snovi najčešće vrede/ tek kad s' tobom ostare" - nego je samo talentirano prepričao ono što danas misle i javno govore, bez obzira na naciju i vjeru, mase kojima su devedesete ne samo ubile snove nego i svaku nadu u obećanu budućnost

"Onda su došle devedesete/ tužne i nesretne, opake/ Gospod je barut primirisao/ pa ladno zbrisao za oblake", pjeva Đole istinu u kultnoj poemi Devedesete, koja je trn u oku "domoljubima" što su upravo "domoljublje", mržnju i srbofobiju unovčili za udoban život svojih potomaka u petom koljenu. "Ma, jebite se, devedesete/ i vaša priča je gotova/ i dabogda se nikada ne sete svih ovih protuva i skotova..."

Nije Đorđe Balašević otkrio svu nakaznost devedesetih - koje su nanijele zlo i teške traume ljudima što su "bar imali snove/ koji se teško ostvare/ a snovi najčešće vrede/ tek kad s' tobom ostare" - nego je samo talentirano prepričao ono što danas misle i javno govore, bez obzira na naciju i vjeru, mase kojima su devedesete ne samo ubile snove nego i svaku nadu u obećanu budućnost.

Zbog svojih stavova izvan granica Srbije njegova popularnost raste, ali u Srbiji doživljava razne progone - više ga nema na televiziji, radio postaje ne puštaju njegove pjesme, a često ga se proziva da ne voli svoj narod i svoju državu (poznato i u RH? - op. a.). Iako ga nema u javnosti, izdaje albume te se svojim djelovanjem aktivno uključuje u borbu protiv vlasti na čelu sa Slobodanom Miloševićem (neki su hrvatski "domoljubi" s vrha RH u to doba navodno i 52 puta ispijali kavice s Voždom, op. a.). Godine 1993. Đole stvara pjesmu Čovek sa mesecom u očima i izvodi je u prepunom Sava Centru u Beogradu posvetivši je razrušenom Vukovaru.

Na istom koncertu po prvi put izvodi sada već legendarnu Sloboda-NE kojom ismijava Miloševića i njegovu politiku. (...) Nakon rata Balašević postaje UN-ov ambasador dobre volje i među prvim umjetnicima otvara A ni Udbe niti komunista nema već više od četvrt stoljeća. Doduše, ima ustaških sinova, unuka, injsl., čak u vrhu državne vlasti. Glasnović nije ni svjestan koliko takvim glupostima i svojom pojavom u politici RH daje smisla jugonostalgičnim osjećajima ljudi granice i gostuje u područjima pogođenima ratom. Istodobno kad "domoljubi", u povodu koncerta u splitskom Spaladiumu, dižu neviđenu buku i prašinu, atakiraju na ljudsko i nacionalno dostojanstvo/integritet umjetnika kojemu nisu do koljena, nezavisni saborski zastupnik Željko Glasnović besramno se pjeni u "Visokom" domu: "Živimo do neke razine u jednom udbaško-komunitičkom kalifatu".

A ni Udbe niti komunista nema već više od četvrt stoljeća. Doduše, ima ustaških sinova, unuka, injsl., čak u vrhu državne vlasti. Glasnović nije ni svjestan koliko takvim glupostima i svojom pojavom u politici RH daje smisla jugonostalgičnim osjećajima ljudi koji nisu živjeli među ekstremnim emigrantima ni ratovali - za čije babe zdravlje - u tri vojske.

Koliko je Đorđe Balašević u pravu kad pjeva o ljubavi i miru među ljudima i narodima. Tko mu pri zdravoj pameti smije zamjeriti što iskreno žali za izgubljenim: "Ej, mi smo bar imali putovanja/ perone, suze, cmakanja/ crveni pasoš bez mane/ što prolazi grane bez puno njakanja". Što bi rekao ugledni kolumnist Tomislav Jakić, tako je bilo

<
Vezane vijesti