Foto: vlada.hrFoto: vlada.hrPretvaranje domaćih i EU-političara da su stvari pod kontrolom ima svoju cijenu i nju uvijek plaćaju najslabiji: siromašni, đaci, studenti/ce, penzionerke i penzioneri ili pak svi građani – kada izbije ekonomska kriza. Vožnja po sadašnjim pravilima vodi u krivom smjeru, a gradnja institucija koje bi nas povele u pravom traži znatno odvažnije korake od onih koji su trenutno politički realni.

Hrvatska je trenutno treća u EU-u po visini prinosa na izdane državne obveznice, što će reći da ju investitori s tržišta kapitala procjenjuju kao treću najrizičniju članicu Europske unije. Hrvatska se po tom neslavnom rejtingu nalazi odmah nakon Grčke i Cipra, dakle zemalja koje su doživ U domeni demokracije imamo višestranačje i diobu vlasti, uz jako tanki sloj demokratskih praksi i participacije građanstva mimo ritualnog izlaženja na izbore svakih 4 ili 5 godina. Ali zato imamo neliberalne – ali i otvoreno totalitarističke – tendencije u njenom tkivujele (slučaj Cipra) odnosno doživljavaju i preživljavaju (slučaj Grčke) tešku financijsku krizu. Uz tolike debalanse u društveno-ekonomskom sustavu, entropija samo raste. A ipak, i domaći političari i oni u EU-institucijama se ponašaju kao da će sve u Hrvatskoj doći na svoje mjesto, primjenjujući strategiju "preživi i pretvaraj se".

Vlada se pretvara kao da je sve u redu jer se, eto, investitori naprosto otimaju za državnim obveznicama dok se ekonomski rast blago odlijepio od nule za koju će ga ekonomska sila teža još godinama vući. Činjenica da javni dug iznosi skoro 90 posto BDP-a znači da će samo za kamate odlaziti gotovo duplo više od skromnog prirasta BDP-a svake od narednih nekoliko godina (koliko je moguće vidjeti iz kristalne kugle). Zloglasne rating agencije, koje ipak znaju nanjušiti vonj javnih financija i krhkost temeljnih ekonomskih fundamenata zemlje koja djeluje u ovom globalnom kapitalističkom sistemu, kao što su ekonomski rast i stabilnost javnih financija, procjenjuju da je vrijednost hrvatskih državnih obveznica na razini spekulativne polu-prilike. A na preporuke Europske komisije odnosno Vijeća Europske unije – koje se tiču upravo tih ekonomskih fundamenata – Republika Hrvatska po drugi puta će odgovoriti s figom u džepu, tako što će provesti samo dio predloženih mjera.

Izvršnu vlast kao da nije briga što je Hrvatska prema stopi rizika od 
siromaštva ili socijalne isključenosti među najgorima u EU-u. (Foto: Damir Senčar, Hina)<br> Izvršnu vlast kao da nije briga što je Hrvatska prema stopi rizika od siromaštva ili socijalne isključenosti među najgorima u EU-u. (Foto: Damir Senčar, Hina)

Povrh toga, i ne manje važno, izvršnu vlast kao da nije briga što je Hrvatska prema stopi rizika od siromaštva ili socijalne isključenosti među najgorima u EU-u, uz crkavice od penzija koje mnogo starih ljudi guraju na rub egzistencije, obrazovni i znanstveni sustav koji vapi za investicijama te toliko krhke tehničko-tehnološke osnovice društva da za uspješne poduzetnike možemo komotno ustvrditi da su došli s neke druge planete ili iz nekog paralelnog svemira. A u teritorijalni ustroj bolje i da se ne dira, misle si vladajući, jer o hipertrofiraMože li se zaista očekivati od jedne zemlje članice EU-a da se izvuče iz gliba kada ju svi putokazi usmjeravaju prema rezanju rashoda državnog proračuna?noj administrativnoj organizaciji države ovisi i njima potpora.

A Europska komisija očekuje pak da će Republika Hrvatska u dogledno vrijeme srezati svoje proračunske deficite i nagomilani javni dug, što će činiti dodatnu presiju na smanjenje ionako mizernih socijalnih izdataka (barem za civilno stanovništvo, ako ne i za braniteljsku populaciju) te investicija u zdravstveni i obrazovni sustav. Procedura prekomjernog siromaštva ne postoji, u primjeni je procedura prekomjernog deficita.

Dok nedostatak bilo kakve dugoročne vizije vladajuće koalicije (osim neprikrivene konzervativne revolucije ideološkim pranjem kolektivnog mozga napadom na pojedince i javne institucije) te otvoreni sukobi u njenim redovima ukazuju na nastavak daljnjeg nerazvojnog vrludanja i potonuće u glib europske (polu)periferije, samo oni koji vjeruju u čuda mogu očekivati neke razvojne zaokrete u mandatu trenutne Vlade. Ako Europska komisija, konzervativnija od samog Međunarodnog monetarnog fonda, kaže da se fiskalna konsolidacija mora provoditi, onda će ju Vlada bez vizije zaciKratkovidnost EU institucija u odnosima sa svakom pojedinom zemljom članicom te družine ujedno znači i njeno sljepilo za razvojnu viziju Europske unije u cjelinijelo i poslušati, dok će najslabiji – pardon, svi osim političke elite – trpjeti. Osim Pakta za stabilnost i rast, dakle tvrdolinijaškog kalupa koji zemlje članice EU-a tjera da društvene ciljeve podređuju cilju fiskalne održivosti, na europskom nebu nema puno drugih stvari koje će nas potaknuti na neki razvojni iskorak. Dok fiskalne unije nema, solidarnost sa zemljama u problemima uvijek će svoje mjesto ustupiti opomenama o moralnom hazardu ("ako im jedanput oprostiš dug, ponašat će se neodgovorno i sljedeći puta") i strahu da bi bilo kakvo "popuštanje" fiskalne discipline za jednu članicu moglo značiti raspad kakve-takve discipline i za preostale. I tako kratkovidnost EU institucija u odnosima sa svakom pojedinom zemljom članicom te družine ujedno znači i njeno sljepilo za razvojnu viziju Europske unije u cjelini.

Netom pokrenut Junckerov investicijski plan ne dospijeva pokrpati dugoročnu rupu u javnim investicijama EU zemalja otvorenu tektonskim poremećajima fiskalno-konsolidacijskog tipa. Financiranje iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova kasni zbog vremenskog odmaka u donošenju višegodišnjeg financijskog plana, a inicijativa Stupa socijalnih prava koja bi poneku socijalnu nepravdu i mogla ispraviti spominje se Dok nedostatak bilo kakve dugoročne vizije vladajuće koalicije te otvoreni sukobi u njenim redovima ukazuju na nastavak daljnjeg nerazvojnog vrludanja i potonuće u glib europske (polu)periferije, samo oni koji vjeruju u čuda mogu očekivati neke razvojne zaokrete u mandatu trenutne Vladesamo u kontekstu Europske monetarne unije. Institucionalna rješenja na EU-razini koja neki evociraju, kao što su "zlatno pravilo" ili postavljanje ciljnog praga za neke državne investicije, a kojima bi se pokušala osigurati njihova određena razina nažalost nisu na službenoj agendi (o tome svemu opširnije ovdje). Može li se onda zaista očekivati od jedne zemlje članice da se izvuče iz gliba kada ju svi putokazi usmjeravaju prema rezanju rashoda državnog proračuna?

Ako se razvoj zapadnoeuropskih država kretao od "porezne države" prema "državi duga" te, konačno, "konsolidacijskoj državi", kako naglašava njemački sociolog Wolfgang Streeck, onda je Hrvatska, ne uspjevši u potpunosti razviti moderni porezni sustav koji bi poštivao ne samo načelo izdašnosti, već i pravednosti te efikasnosti, jako brzo uskočila u drugu pa onda i u "konsolidacijsku" fazu. U domeni demokracije imamo višestranačje i diobu vlasti, uz jako tanki sloj demokratskih praksi i participacije građanstva mimo ritualnog izlaženja na izbore svakih 4 ili 5 godina. Ali zato imamo neliberalne – ali i otvoreno totalitarističke – tendencije u njenom tkivu.

Pretvaranje domaćih i EU-političara da su stvari pod kontrolom ima svoju cijenu i nju uvijek plaćaju najslabiji: siromašni, đaci, studenti/ce, penzionerke i penzioneri ili pak svi građani – kada izbije ekonomska kriza. Vožnja po sadašnjim pravilima vodi u krivom smjeru, a gradnja institucija koje bi nas povele u pravom traži znatno odvažnije korake od onih koji su trenutno politički realni.


 Vladimir Cvijanović član je Grupe 22 (op. ur.)

aem_copy48980.jpg

Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Ključne riječi: EU, demokracija, ekonomska politika
<
Vezane vijesti